Tkivo života...
Tkivo života dodiruje svijest… uokviruje smisao bitkom vremena…
Pitam se…
Koliko li se nesuvisle sumnje rađa u nama?
često tragamo za smislom uranjajući u bezdane…
plovimo svijetom neostvarenih želja…
koračamo koridorima nedohvatljivih žudnji…
vrludamo opijeni pijanstvom taštine…
i tako prolazi vrijeme…
a mi tugujemo za nečim čega nije ni bilo…
Kada umre čovjek… zemlja postaje bogatija grobom i epitafom ispisanim žalovanjem… a nebo bogatije zvijezdom…
Ne tugujmo za neostvarenim snovima…
ne dozvolimo sumnjama da sipaju kapi korčine u kalež života…
a smisao?...
Svatko pronalazi svoj smisao ponekad u besmislu i apsurdima koje svjesno živi…
ponekad u vjetru sa okanskih visova sudbine… ponekad u zlaćajnoj krletci svoje istine…
Tiho u meni odzvanja život… u njemosti tišine čujem otkucaje srca… iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…
šapat sa početka priče… neka bude svjetlost… i bi i ostaje svjetlost… tkivo života...
Dijana Jelčić
|
