Volim i Brahmsa, volim sve one tonove i melodije, sve puteve poetične glazbe, koje su nam darovali veliki majstori. Oni, koji su znali i umjeli osjetiti tu svemirsku silu, tu energiju, koja je utkana u svaki djelić postojanja kamena, vode, biljke, zraka, pa i čovjeka. Oni, koji su uništili mnogo svog rada, onog, gdje baš taj osjećaj nadljudskosti, sveprisutnosti svemira, nije bi dobro izražen. Osjetili su taj nedostatak i pocjepali partiture, spalili ih.
Lijepo je čitati tvoje tekstove, Dijana, jer su i oni isto takvo titranje, kao što je, naprimjer mađarski ples, isto tako kovitlaju nebom, njegove note i tvoje riječi.
Milan Novak
lutam neistraženim dijelom sebe nebi li razotkrila nebitnost vremena u zadanom trenutku trajanja..
Ljubica Ribić... 23. 06. 2018
počitala sam knjigu davno... tada nisam razumjevala dubinu napisanog... nisam pokušavala uroniti u poruku skrivenu među redovima autoričina divnog izričaja... sjećam se i filma i tonova Brahmsove simfonije i neravnoteže u ljubavnim susretima Paule i Philipa i nesklada u ljubavi između Paule i Rogera. Tada sam se pitala što je poanta tog djelića vječnosti, zar je uistinu ljubav uzburkani ocean na kojem se brodolomci hvataju za slamku osmijeha neba i pokušavaju spasiti krhotine svoje životne olupine.
Francoise Sagan nam je izričajem tuge darovala osjećanje ljubavi. Mnogi to osjećanje povezuju samo sa osjećajem prema jednoj osobi i kada se ta iskra ugasi ne spoznavaju uzaludnost svojih pokušaja oživljavanja ugašene vatre na ognjištu snova.
Ljubav je kozmos u kojem se isprepliću titraji paralelnih svemira i stvaraju vječnost. Taj čarobni eliksir života dobijamo u nasljedstvo, upisan je pri začeću u šifru našeg genoma i nosimo ga u sebi zauvijek kao najdragocijeniji dragulj pohranjen u riznici svjesnosti.
Volite li Brahmsa?
Pitam samu sebe… voliš li…?... ljubav je nemjerljiva ljepota nutrine… Zaustavljam se na vratima svijeta oslobođenog sićušnih zloba, podvala i prevara… u zrcalnim neuronima vidim odraz čovjeka kojeg volim... i zrcaljenje lica prijateljica… iako su prohujala desetljeća osmijesi na njihovim licima su isti kao i onda… osmijeh ne stari… u osmijehu se zrcali nestareća duša… osluškujem simfoniju koja rađa slike davno gledanog filma i razumijem poantu koju nam je Francoise Sagan ostavila u naslijeđe...
Da, danas znam, osjećam Poco Allegreto i nisam spremna na sajmištu taština okaljati vrhunski osjećaj koji posjedujemo… osjećaj ljubavi!
