Sutoni i svitanja...
Zadar je grad mojih pradjedova... grad u kojem, još kao djevojčica, osjetih ljepotu našeg udaljavanja od Sunca... pričinjalo mi se, sunce tone u more... divnom zabludom to nazivamo zalazak Sunca, romantika s pokričem... oduvijek uživam u trenucima slijevanja sunčane svjetlosti u kobalt tmine… pretakanje azura u lazur nebeskog bespuća… volim iz misaono zahuktalog dana ćulima ušetati u smiraj predvečerja… osjetiti smjenu užurbanog dnevnog ritma u ritam uzdrhtalog srca…
volim trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo mnogo… one trenutke u kojima tišinu razbija nečujnost otvaranja očiju neba… i vjekovanje sunačanog bljeska u tvom pogledu… tada napuštamo putanju kretanja pravcima svrsishodnosti i lutamo zagonetnim stazama ucrtanima u svijetu maštarija… putujemo u krajolike nepoznate na ovozemaljskim kartama… prolazimo kroz krugove nepostojeće u vrtnji globusa… do svitanja na otoku...
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru prsnuće plama
ukradenog bogovima.
Sunce oslijepljuje tminu,
mjesec odnosi more,
u pijesku školjka,
u sedefu biser,
u razbitoj amfori topot vremena.
u kristalnomi suzniku suze.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.
Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla zaobljuju prostor.
Bez riječi sam nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju, u prvoj i posljednjoj istini.
Bog je u očima onih koje ljubimo.
Dijana Jelčić
|
