Na obali sna...
Praznina na sjevernom nebu. Plejade u Ivanjskoj noći otvoraju vilinski bal,
pozivaju na ples sa Oberonom i Titanijom.
Na dlanu pamćenja vilinski san,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja.
iluzija se pretače u javu… bila sam i ostala sanjačica… tragačica za tajastvenim zagrljajem u bijeloj noći ljetnog solsticija…
svetkujem dolazak noći prekratke za san...noći u kojoj ljubavnici lete u nebo...
Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći
na obali sna... ljubavnici lete u nebo.
Dijana Jelčić
|
