U spomenku sna...
Zrcaljenje vremena, san otrgnut zbilji, boginja sreće nad ovim svitanjem…
Ćutim je u mirisu zore… u sjaju zenita… u ljepoti sutona…
Pod rascvjetanim drvetom, na osamljenom stečku se veselilo blještavo jutro.
Davno uklesano, znakovlje je odavalo dugovječje njegova postojanja.
Kamen ima dušu, šapnuh iznenađena.
U njega se slila duša pokojnika, odgovorio si tiho.
Osjećam miris lovora i bunike, graničje svjetla i mraka,
titraj pupka svijeta, milosrđe vječnosti.
Vodio si me stazama tvoga djetinjstva i uveo u napušteni perivoj umrlih Aga.
Koračali smo nepokošenom livadom cvjetova i leptira.
Začuh šum valova zelena rijeke. Suzvučje romora vode i vjetra je titralo uspavanku.
U spomenku sna vidjeh boginju s rogom izobilja u rukama,
u raskoši procvalog drveta ljepotu zrelog doba...
Začuh sonatu sutonu i tvoj glas
Spavala si.
Sanjala sam.
Zagrlio si me.
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, tamo stvarni, tu nestvarni,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
U spomenku sna oni koji čvrsto vjeruju
u iluziju trajanja.
Dijana Jelčić
|
