Mostovi...
Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, podnaslov 1987 promovirane zbirke "Odakle dolazi ljepota"... mostovi su poveznica obala, premosnica među srcima, veza između nas i vječnosti... Dugin most, Mostarski most, Avignon most... Mirabou most... mostovi jednostavno utkani u moje tekstove... i spoznaja, ne mogu sagraditi most dok nestignem na obalu moga vremena... a ona je tu na dohvat ruke... to je put ka sebi... Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka, virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi...
Pitali smo se odakle dolazi ljepota, a život se događao
u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna.
Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec,
otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi,
hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna
i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.
Zemlja je uistinu okrugla. U prirodi ne postoje ravnine.
Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti.
Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji.
Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.
Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti.
Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov.
Zakoračismo u sanjanu vidljivost, u iluziju sanjara.
Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.
Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle,
uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj,
živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.
Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta.
Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama vraćao u stvarnost.
Odraz sna se, vizijom anđela sreće, slijevao u budnost…
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“1987- 2007.
|
