Vršci prstiju...
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela
Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… upitah se… je li on znao zašto je boginja ubila lovca?
Danas se pitam jesi li znao da drugujem s Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti?
sve sam te to već pitala… smiješio si se istim osmjehom…
ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si…
odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju… slijevanje jednog u drugo…
zagrljaj epoha… i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada…
Vršci mojih prstiju su produžetak osjećanja... objelodanitelji metaforike mojih sanja... sudionici vremena nutranjih previranja... izvršitelji zavjeta utkanih u misaonu zbrku umnog kovitlanja... moje nebo ne nazivam poetskim... na njemu iskre zvijezde iznjedrene iz stvarnog života... svjedočanstva prohujalog vremena u kojem osjetih uspone i padove... sinuse i kosinuse matematičke etike... bol, tugu i sreću... vječnu trijadu sudbine...
Dijana Jelčić
|
