|
Jučer sam se probudio poprilično mamuran. I spreman da zabljujem krevet, ali sam se ipak suzdržao. Onda sam u tako lijepom stanju otišao igrati nogomet. A padala je kiša. Pa smo nakon jedno sat i pol nogometa svi bili prekrasno mokri. Do navečer ništa, a navečer sam išao sa roditeljima u neki restoran u povodu proslave rođendana jedne obiteljske prijateljice. Mislim da su tih par sati, provedenih u prekrasnom ambijentu restorana "Mali raj", bili ujedno i najdosadniji i najužasniji sati u mome životu. Vidio sam da i mojim roditeljima nije baš najzabavnije, ali morali su hiniti zainteresiranost i ugodu. Ja to nisam radio. Sjedio sam namrgođena lica svo vrijeme i s nikim nisam progovorio više od dvije rečenice, a i te dvije su bile čista kurtoazija. Ali barem sam imao o čemu razmišljati. Gledajući ostale goste, bend (pobogu bend!!!) i osoblje, u glavi sam smišljao priču u stilu Rašomona. Evo je... 1. MLADENKA Bijela limuzina je stala baš ispred ulaza u restoran. Još uvijek sam u svojo vjenčanici. Po planu i dogovoru, u normalniju odjeću presvući ću se tek iza ponoći. Ulazim u restoran, a moj novopečeni muž je sa mnom. Gledam ga. Smijeh mu ne silazi s lica. Priča sa šefom sale, koji onda kreće prema našim stolovima. Slijedimo ga. Sjedamo za veliki stol, nas dvoje u sredinu. Pogled puca na ostale stolove i na mjesto predviđeno za ples. Mala pozornica je s naše desne strane, i na njoj su uredno posloženi instrumenti. Svi su sada već pristigli. Moja majka i otac su ponosni. U majčinim očima još uvijek vidim tragove plakanja. Suze radosnice. Ja ih nisam ronila. Da li je ovo pametan potez? Volim li ga? Glupo je reći: "Vrijeme će pokazati.". Ja sam sada, a ne za tri godine. Sranje, imam sumnje. Vidi li se to iz mog ponašanja? Da li će osjetiti večeras u krevetu? Ne želim ga razočarati. Ne želim da pati. Zašto sam pristala na ovo? Prestani! Istog trenutka. Znaš da ga voliš, i znaš da ovo nije glupost. Prestani cendrati. Ti to možeš. Sviraju Čerge. Pogle starog Milana. Razbija čaše. Klavijaturist mi izgleda blago umorno. Tko zna o čemu razmišlja dok svira. Ah, evo torte. Upravo je režemo. Zbilja je sretan. Ma, i ja sam... 2. ČLAN BENDA ZA KLAVIJATURAMA Ne mogu više. Umoran sam. Ovo mi je treća gaža u tri dana. Želim spavati. Umjesto toga vučem ovaj prokleti sintisajzer po ovom prokletom mjestu, za neki prokleti sretni par. Zar sam za to potrošio godine školovanja? Da sviram u ovakvim rupama? A san mi je bio Carnegie Hall. Osvjesti se papčino, tvoja zbilja je Mali raj. Gle ih. Upravo vjenčani. Serem ti se na to. Ajmo dignuti čaše za sretni par. Ajmo. Prdim Vam u tortu. Ignoranti. Molim? Gospođa bi da joj sviramo Čerge. Dogovoreno. Što kažete? Mladencima od ujne Anke. Reći ćemo. Fafaj ga babo. Konobar se upravo poskliznuo i sva mesurina mu je pala na pod. Na sreću, još nije ušao u salu, pa ga nisu vidjeli. Ipak, slijedi mu otkaz. Ziher. Da, otkaz. Koji sam ja luzer. Zašto baš sada. U ovo najgore doba mog života. Moram izdržati još ovu godinu. Jednostavno moram. Njena nesreća je zajebala stvar. Trebalo je biti savršeno. Tko zna da li će me uopće i prepoznati kad se probudi. Ako se probudi... 3. KONOBAR Dobro je. Udahni duboko. Znam da ti je ovo prva svadba, ali ti to možeš. Uostalom, sve je kao i u ova protekla dva tjedna, samo je malo više ljudi. Ma, mogu ja to. Prekriži se, ali da te nitko ne vidi. Evo mladenaca. Baš su lijepi. Ona mi je malo izgubljena. Ali to je valjda od sreće. Dobro je, svi su sjeli. Krečemo s pićima. Uh, koliko ljudi. Svi žele nešto drugo. Da li sam zapamtio sve? Nisam, naravno!! Što je htio onaj gospodin u zelenom odijelu? Stock ili votku. Pravit ću se blesav, pa će mi ponoviti. Dobro, nije bio bezobrazan. Zovu nas u kuhinju. Meso je gotovo. Uf, pladanj je težak. Koliko samo ovi jedu? Zar sam se baš sad morao poskliznuti? Šef je bio korektan, ako ništa drugo. Bar se nije derao pred svima. Da mi je znati tko će ukloniti svo ono razbijeno staklo sa poda? Ma, čime se ja zamaram. Da li ću uspjeti naći novi posao? Što će mi reći tata? To me najviše brine. Nadam se da nije puno pio večeras. Nadam se da sestre spavaju. Nadam se da nije tukao mamu. Nadam se da ima Boga... I za kraj, restoran Mali raj ne preporučujem nikome. Molim Vas, ne odlazite tamo, jer tako podupirete... ne znam točno što, ali znam da je zlo. Hehe. |
31.10.2004., nedjelja
30.10.2004., subota
|
Upozoravamo sve mlađe čitatelje da tekst koji slijedi sadrži opise konzumiranja alkoholnih pića, te jedne poluseksualne radnje. Nadalje, upozoravamo da se u tekstu koristi eksplicitni rječnik. Stavovi napisani u ovom tekstu, stavovi su autora, a ne Internet stranice www. blog.hr. Koliko sam samo puta u svome kratkom životu izrekao rečenicu "Alkohol je moja prošlost"? Sigurno više od dvadeset puta. I danas ujutro sam rekao nešto slično, jer sadržaj želuca mi je bio negdje blizu usta i želio je van. Ali, krenimo redom. Nakon što sam jučer napokon napustio radno mjesto, krenuo sam ravno doma. Doma sam fino popapao dvije oveće sendvičine, te oprao tijelo raznim mirisnim mirodijama. Lijepo mirišljav i samo u boksericama, ležao sam na svom kaču, poput starogrčkih dokoličara, s iznimkom da sam ja imao televizor, a oni ga nisu imali. Doduše, vrlo je moguće da je njima u tim trenucima dokolice neka Grkinja pušila genitalije, ali odlučio sam to izbaciti iz glave. I gledam ja tako televizor, konkretno Big Brother emisiju uživo, jer bez iste nikako ne mogu, i čekam Richarda da se dovuče do mene. Mala digresija. Primjetih na Big Brother emisiji jednu smiješnu stvar. Gost je bio Željko Pervan. I pita njega voditeljica emisije tko mu je ovako najsimpatičniji u BB kući. I veli on taj i taj. I sad kamera snima publiku, a u publici su normalno i prijatelji i rodbina od ukućana. I primjetim kako prijatelji i rodbina od Pervanu simpatičnog ukućana cvijeta od sreće, dok ovi ostali imaju izraz lica specifičan za radnju dubokog razmišljanja. Što su oni razmišljali? Možda nešto kao slijedeće: "Zašto ovaj Pervan ne voli moju Sanjicu? Zašto mu je simpatična ona napirlitana kučkica iz Istre? Kako ne voli moju malu čelavicu?" Kraj digresije. Richard je nešto kasnije došao kod mene, a nešto kasnije je došao i Dragutin, pa smo se uputili prema gradu. Selim sada radnju direktno u Purgeraj, jer prije toga se ništa nije događalo, osim da smo se našli sa Vernom i Sabrinom. U Purgeraju povelik broj ljudi. Ulazimo direktno u vrevu i tamo susrećemo još neke prijatelje. Neke koji pričaju s nama i jednog koji ne priča s nama. Ja susrećem i dvojicu prijatelja iz osnovne škole, pa s njima pričam kako nam Antonija iz Big Brothera (koja je išla s nama u razred) ide na živce, i da nije bila takva u osnovnjaku. Pijemo pivo. U neko doba noći, dolaze i dvije Sabrinine prijateljice, nazovimo ih Lada i Niva (hehe). One su već pijane i stalno se smiju. Ulazim s njima u ozbiljnu raspravu oko toga tko je pravi muškarac za Sabrinu. One tvrde da je to tam neki frajerčić, a ja im govorim da to nije tako, nego izmišljam fiktivnog prijatelja Jadranka, koji je zgodan i bogat i vrlo vjerojatno ima i džinovsku ćunu (ovaj zadnji dio sam ipak prešutio, ali dobro zvući pa sam ga dodao). Kupujem im votke u koje one onda ulijevaju od doma donijetu konzervu Red Bulla. Lagano se alkoholiziramo i dobro nam je. Odlazim sa Sabrinom do šanka i naručujem nam tekilu. Onda kad smo odlučili popiti još jednu, među nas ulijeće neki nepristojni mladić koji zna Sabrinu i počinje s njom pričati. Vern i ja pijemo tekilu, a Sabrina nakon što sam joj u par navrata univerzalnim pokretom ruke pokazao da odjebe poznanika i da se vrati do nas, završava u ljubavnom hropcu sa dotičnim. Mi to ne možemo podnijeti, iako smo i zadovoljni da se Sabrina napokon ljubi, pa odlazimo prema autima. Nakon par minuta zove nas Sabrina i govori da ju pričekamo. Dolazi do nas hodom izvijajuće antilope, vrlo vjerojatno zbog pijana stanja. Baca mi se na grudi, te je takvu vodimo do auta. Odvozimo prvo nju doma, pa Verna, pa onda mene. Doma se bacam u krevet i započinjem svoj alkoholni san. P.S. Sabrinica, nemoj se ljutiti kaj sam te spominjal. Btw., nadam se da te glava ne boli preveć. |
28.10.2004., četvrtak
|
Jučer znate da sam bio na susretu blogera, dakle, ne moram više ništa oko toga spominjati. Nego, htio bi spomenuti jedan slučaj, koji sam danas serući pročitao u novinama. Naime, župnik taj i taj, iz crkve te i te, izbacio slijepca sa psom vodićem, sa objašnjenjem da životinje ne smiju u kuću božju. Pa po tvojoj vjeri bog je i stvorio tu životinju, seljačino! Znam da ko fol živine nemaju dušu, ali brijem da je nemam ni ja, pa sam svejedno uredno ušao u crkvu. Bio sam toliko bijesan u tom trenutku da sam htio onako gologuz istrčati na cestu, pa onda laganim korakom do dotične crkve, koja mi je u neposrednoj blizini, i israt ostatak svojih crijeva velečasnom na oltar. Toliko mi dižu živac ti popovi da Vam ne mogu opisati. Baš bi volio vidjeti gospona župnika da on oslijepi. Pa da li bi onda dopuštao ulazak psa vodića u svoj sveti dom. Znam da ovime riskiram odlazak u pakao, ali imam teoriju da ako ne vjeruješ, onda pakla ni nema. Hehe. Nadalje, danas slušam samo tužnu te depresivnu muziku. A dobre sam volje. Nemam objašnjenja. Evo top liste tužnih pjesama danas odslušanih na poslu. Dakle, samo pjesme koje imam na empetričevinama na poslu. 1. Bonnie "Prince" Billy – I See a Darkness – ultimativni downer 2. Interpol – Take You on a Cruise – Ona odlazi 3. Xiu Xiu – Fabulous Muscles – Pojma nemam o čemu je, ali spominje se kurac i klupica iz teretane, dakle, mora da je tužno 4. The Shins – Gone For Good – Tužna je prizvuka, ali u biti kao da je optimistična 5. Elliott Smith – Twilight – Eh, da nisi nečija, mi bi bili skupa, sam da znaš. Danas je povodom otvaranja dvije nove kino-dvorane u multipleks kinu Broadway Tkalča, besplatan ulaz na sve predstave. I to od jutra. Pa sam ja vidio da u 21.30 počinje sa prikazivanjem Eternal Sunshine of Spotless Mind i jako se nabrijao na to. A onda sam, isto tako, vidio da sa prikazivanjem počinje i Povratak, ruska drama pobjednica prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Kolega Film neka me ispravi, ako sam u krivu. Ali mislim da ništa i od jednog i od drugog, jer ako je nešto besplatno, narod se vrlo brzo pretvori u filmofilsko društvo. Nabijem ih. Neka! JA ĆU SVOJU KARTU PLATITI! Ne želim biti jedan od filmofila za jednokratnu uporabu. Ako dođem sutra, i ovak i onak ću pogledati film plus što neće biti reda za kokice. HA! Zajebo sam ih sve. |
27.10.2004., srijeda
|
Prije jedno dva sata sjedio sam u Tvornici, pio pivu (ovaj put samo jednu) i družio se sa ostalim blogerima. Uh, baš smo veselo društvo bili. Došla su ovaj put i neka nova lica. Od onih koje čitam, spomenuo bi druga Filma i drugaricu Unspeakable. Filma sam malo drugačije zamišljao, ali to sam mu uostalom i rekao. S njim sam i najviše pričao, a ponajviše, zamislite, o filmu. Bili su tu i gospođe Desiree i neka Loptica Skočica (ispričavam se, nisam upoznat s radom dotične, pa ne znam točno o ćemu se tu radi). Od gospode prisutni su bili i drugovi Nikola, Novac, Daywalker, Equlibrium, SadisticoShy i nezaobilazni Anderlon i Dario. Ako sam koje zaboravio, najte mi zameriti. I dolazim ja tako, negdje je ura šesta, pred Tvornicu, malo zadihan te znojan od vožnje biciklom. Priupitam konobara da li je moguće biciklom ući u ustanovu, a on mi daje potvrdan odgovor. Uzimam pivu na šanku, a onda zajedno sa prijevoznim sredstvom ulazim u dvoranu. Kolege su već instalirani u samoj sredini dvorane i priče su u tijeku. Odlažem bajk na tribine i ulazim ravno u srž svega. Kratak pozdrav, upoznavanje s novim licima i onda špijunsko osluškivanje svega i svačega. Drugarica Desiree je sa sobom ponijela i psa. Omanjeg k tome. I bijelog. Aris mu je ime (valjda nisam fulal). Psić u jednom trenutku bježi i nastaje strka, jer treba malog i uloviti. Pa ga gazdarica lovi, a mi blejimo. Nešto kasnije dolazi i gospon Film. Nije me skužio iz prve, ali kada je, skoro je zaplakao od sreće. Ljudima zna biti teško kada me vide, istina. Nešto docnije, eto i Unspeakable i Equlibrium. Zajedno. I onda im ljudi govore tko je tko, pošto su kolko sam skužio prvi put na okupljanju. Naravno da se nitko nije mogao sjetiti tko sam ja, pa me upitali na glas. A ja kad sam izrekao tko sam i što sam, umalo da svi popadaše u grupni trans. Ali nisu. Samo je Unspeakable rekla: "Pa to je onaj smiješni." Ako Vi tako velite. I onda ništa. Pričali i onda krenuli doma. Komad puta smo pješke prešli Film, Desiree, Aris i ja. Onda je Film krenuo svojim putem, a mi ostali nastavismo svojim. Desiree se vozila na mom biciklu, a ja sam vodio psa. Nakon toga smo se razišli. Eto, to je moj drugi, a inače treći skup blogera. Kakva li nam se čuda spremaju slijedeću srijedu? Pa provjerite slijedeću srijedu valjda. Pih. |
25.10.2004., ponedjeljak
|
Jučer i prekjučer, dane sam provodio buljeći u televizor. U subotu, na programu su bile tri nogometne utakmice, jedna za drugom. Dakle to je bilo šest sati moga života provedenih pred televizorom. Navečer sam ipak malo izašao, ali samo do Richarda. Pokupio me dr. Phil, skočili smo kod Kineza po hranu i zatim u brdo k Richardu. Malo smo se iznenadili kada smo vidjeli koju količinu hrane smo naručili, ali nismo posustali. Pojelo se dosta ali ne i sve. Punih trbuha izležavali smo se i buljili u televizor. Malo pili pivu, malo prduckali, malo razgovarali. I tako je prošlo vrijeme. Nedelja je bila dosadna. Opet sam gledao televiziju, doduše samo jednu utakmicu, ali i ta je bila dobra. Malo sam radio, jer na poslu je sveopća gužva. Jedino što me prodrmalo je onaj upad padobranaca u Big Brother kuću. A prodrmalo me zato jer sam još prije dva tjedna znao što mladići spremaju. Naime, jedan od trojice koji su skočili, konkretnije, onaj sa buketom cvijeća u ruci, radi za našu firmu kao vanjski suradnik. I još je prije dva tjedna rekao da će skočiti, ali da nikome ništa ne govorimo, da slučajno ne procuri do nekog u RTL-u. I prošao je jedan vikend, ali ništa od skoka. Već sam mislio da mulja, kadli jučer, eto ti njih. Danas je odmah došao u firmu naslađivati se. I to je manje-više to. Umoran sam kao pas, sinoć sam spavao samo tri sata, a ovaj Xiu Xiu koji svira dok Vam ovo pišem ne pomaže mi baš da se razbudim. |
23.10.2004., subota
|
Pijan sam bio jučer. Gro pijan. Ali, idemo redom. Već u srijedu me nazvao Vern i rekao da hoće u petak van i to da hoće da se oblijemo. Ja nikada nisam imao ništa protiv takvih akcija, pa sam pristao na sam spomen. A pitate li se zašto je Vern dobio tu želju, odgovorit ću Vam. Naime, prošlu subotu je prekinuo sa Sonjom. Nisam Vam to napisao, jer sam bio zamoljen da ništa ne napišem, ali mislim da je sad u redu da to napišem. I zato je Vern htio jednu večer alkoholiziranja. Pa smo mu je i omogučili. Oko pola jedanaest, znači baš nakon Big Brothera, u kojem je ispao jedan vrlo antipatičan kit po imenu Filip, po mene je došao dr. Phil. Onda smo nas dvojica otišli u brdo po Richarda, koji nije mogao voziti, jer ga je ugrizla mačka. Znam, zvuči glupo, ali dogodilo se slijedeće. Richard ima dva psa. I oni su u njegovom dvorištu našli malu mačku. I jedan od pasa, muški i stariji, zgrabio je mačku u gubicu, s namjerom da je usmrti. Richard je krenuo u hrabru akciju spašavanja mačke. Zgrabio je psa i iščupao mačku iz ralja zlog basseta. Mačka, koja je vidno bila u šoku, ne znajuči da je Richard zapravo njen spasitelj, ugrizla je vrlog junaka za prsta, i to tako da mu je probila korijen nokta. To mora da je boljelo. I zato nije mogao voziti. I zato smo ga pokupili. I onda se zaputili prema gradu. Tamo smo se trebali naći sa Vernom. Čekanje smo skratili odlaskom do Melina, gdje smo popili po pivu. A, nakon pive odlučili smo otići do one birtije, gdje nam je prošlu subotu bio "zabranjen" dolazak. Bilo je već blizu jedan i mladići u lokalu su nam rekli da zatvaraju, pa neka odemo nekamo drugdje. Baš tada je došao i Vern sa svojom prijateljicom i njenim dečkom. Pa smo fino otišli do Trga naći se sa Dunjom i njenim prijateljem. A, onda smo kolektivno krenuli prema Purgeraju. Tamo smo si popili podosta pića, ponajviše piva, češkog, k tome. I tekile smo si isto malo dali. Pa sam onda pijan zvao Grka u London. Pa sam saznao da Jay-Z i on dolaze u prosincu. Jedva čekam, biti će to luda dva tjedna. Vern je popio dosta i najednom je nestao. Našli smo ga kasnije na klupici u parku kako prosipa sadržaj svog želuca na plodnu travu. Okupili smo se oko njega i zaključili da je vrijeme da se pođe doma. No, problem je bio što smo svi bili pijani. A sa autima su bili dr. Phil i najpijaniji od svih, Vern. Plan je bio slijedeći: Svi ćemo se odvesti sa Philovim autom do Vernovog auta, gdje će onda on donijeti odluku da li je sposoban voziti ili ne. Prije kretanja, ja sam izvadio svoju trbušinu na zrak, pa su je moji prijatelji malo odlučili išamarati. Svi su opalili po jedan šamar, osim Verna koji ih je opalio oko petnaestak. Htio sam mu vratiti laganim šamarčićem po licu, ali pijan izgleda ne mogu kontrolirati svoju snagu, a i preciznost mi nije jača, pa sam mu odvalio baš pravu šamarčinu, i to preko uha. Nakon toga smo se svi potrpali u auto i krenuli do Vernovog auta. Vern je odlučio da neće voziti, ali da će preparkirati auto u neku zonu gdje se parkiranje ne plaća. Kada smo to obavili, krenuli smo domovima. Vern je cijelim putem govorio nešto u stilu: "Sorry dečki kaj sam Vam ovo priuštil.", i slične izjave. Doma sam zaspao u roku keks. Eto, to je pravo muško liječenje od prekida veze. |
21.10.2004., četvrtak
|
Jučer sam dakle otišao na famozno okupljanje blogera u Tvornici. Šatro, oprosti što nisam ranije napisao tekst, ali bil sam u gužvi na poslu. Uglavnom, oko šest, nakon što sam pokupio traperice sa kraćenja, eto ti mene u Tvornici. Poput šerifa približim se šanku i malom u kuti velim da mi iz frižidera izvadi pivu. Mali poslušno, nakon dubokog naklona, ode do fridža i pred mene stavi bocu i čašu. "Zar ti izgledam kao neka pederčina, pa da mi treba čaša!?", napadnem klinju i bacim čašu u smjeru njegove glave. "Oprostite mi...", odgovori dječarac krvave glave. "Vi ste možda došli na blogersko druženje?", ponizno me upita tada. "Jesam, di su?" "Evo, u dvorani, za spojenim stolovima." Bacih malom novčić i zaputih se prema dvorani. A kad tamo, zbilja, spojeni stolovi i jedno petnaestak ljudi. Dođoh do stolova, sve ih mrko pogledah i onda se podrignuh. "Bučimir, pretpostavljam?", upita me jedan. "Da." "Prepoznao sam Vas po podrigu. Ja sam Anderlon." "Ah, dakle, Vi ste taj koji ste degradirali moj blog. Porazgovarat ćemo na tu temu." Privukoh si stolac i sjedoh između Anderlona i Mračnog. Njih dvojica su razgovarali dok sam ja okom jastreba skenirao ostale. Jedan mladić duge kose stao nas je slikati. Izvukao sam revolver i puknuo prema njemu. Metkom sam mu izbio kameru iz ruku, a on je u strahu promatrao. "Niko ne slika Bučimira! Jel' jasno?! Koji si uopče ti?", oštro ga upitah. "Sadistico...", izjavi mladac uplašenim glasom. "Drago mi je, a sad odi sjedni i slijedeći put pitaj da li smiješ." Sadistico ode pognute glave natrag na svoje mjesto. Primjetio sam da me s druge strane stola ispod oka promatra jedna mlada i lijepa dama. I ja sam sam bio bacio oko na nju od samog ulaska u dvoranu. Lagano se digla i prišla mi. "Ja sam Barbie. Ti si Bučimir, jelda?", upita me. "Da." "Prepoznala sam te po potjernici iz šerifovog ureda. Radio si zbilja grozne stvari. Ali volim takve tipove." "Onda sjedni pokraj mene.", rekoh joj, onako, pravo muški. Proveli smo nekoliko minuta u razgovoru, a onda je otišla. Ne znam da li ću je ikad više vidjeti. A mogli smo imati sve. Ostah sjediti s tugom u očima, a onda se zaputih na zahod. Po povratku sa klonje, od malog šankera iznudio sam još jednu pivu. Smjestih se na stolac između Prokletog i Daria, pa sam malo osluškivao njihov razgovor. A onda sam se premjestio do Nikole i Deathless. Vidio sam strah u njihovim plahim očima dok sam im se približavao. Obožavam taj pogled. Čini me močnim. No, odlučio sam da Nikoli i Deathless ne učinim ništa nažao. Malo me ponijelo pivo, pa sam se bacio u razgovor s njima. A onda su valjda od straha da im nešto ne napravim, otišli. Nešto nakon toga, i svi ostali su odlučili se pokrenuti. Nije bilo smisla da i ja ostajem, pa sam i sam krenuo. Slučajno je u mom smjeru išao i Fotoalbum, pa smo razvili priču. Negdje oko Trga, počelo mi se srati i pišati odjednom. Neugodan osječaj, reći ću Vam. A uz to, taj dan nisam još nikog ozbiljnije nastrijelio. Zbilja konfuzna situacija. Par puta mi je palo na pamet da Fotoalbuma negdje umlatim, ne bi li se tako riješio frustracija, ali odustao sam. Pružiti ću tom momku još jednu šansu. Rastali smo se negdje kod parka, gdje sam si malo olakšao, barem što se pišanja tiče. I to Vam je to, manje-više. OK, nije bilo baš tak, ali dobili ste sliku kako je na sastancima blogera. Nadam se da se spomenute osobe neće ozbiljnije naljutiti. Hvala na razumijevanju. |
19.10.2004., utorak
|
Jučer sam poslije posla odvezao bicikl na servis. To će me koštati neke novce, a dotle ću se voziti okolo na starom bajku, koji je jedno četrnaest klasa ispod klase bajka koji je od jučer na servisu. Ali, dobro. Bolje i to nego tramvaji. Doma sam se vračao malo pješke, a malo tramvajem. Pogodna okolnost je ta, da je servis na drugom kraju grada, i to još na brdu, pa dok sam se spustio sa brda do mjesta gdje ima tramvaja, prošlo je neko vrijeme. Za vrijeme šetnjice kupio sam si i nove slušalice (stare sam lično potrgao u napadu bijesa). Pišljivih 190 kuna za neke engleske ultra maderfaking dobre sluške, koje su preporučili svi DJ-evi iz Ministry of Sound kluba u Londonu. WOW!!! Onda mora da fakat vrijede tu lovu. Nešto kasnije sam bio doma i jeo pire krumpir iz vrečice. Ima nešto u toj hrani koja se dobije iz praha. Obožavam industrijski pire krumpir, obožavam juhu iz vrečice, volim Čokolino i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, jedem si ja tako i razmišljam da li da odem do KSET-a, ili ne. Tamo su nastupali Yummi Yummi, japanske disco punkerice. Nazvao sam Richarda, ali nije mu se dalo, zvao sam Dragutina, ali nije se javljao, pa sam onda i sam odlučio da neću ići. Umjesto toga, buljio sam u televizor i jeo maminu pitu od jabuka. Pogledao sam Gilmorice do kraja (što mi zadnjih par dana nije polazilo za rukom), ali sam zaspao na reprizi Prijatelja. Ah, što ću kada je to tako zabavna serija... |
17.10.2004., nedjelja
|
Jučer sam se nadobudno probudio u devet ujutro, sa nadom da neće padati kiša, pa da možemo na nogomet. Ali, eto, padala je, pa sam ubio oko sve tamo do jedan. A onda sam ljenčario po stanu čekajući četiri popodne, pa da počnu prijenosi utakmica engleske nogometne lige na mnogobrojnim programima digitalne satelitske televizije. Kada je došao taj čas, sa njime je došao i Dragutin, pa smo tupih pogleda gledali u televizor i zamišljali da smo nogometne zvijezde. Kada je završila utakmica, rastali smo se i dogovorili se za izlazak navečer. U osam nas je pokupio Richard, pa smo otišli do dr. Phila, jer je on kupio ultra-dobri muzički sistem koji smo išli poslušati. A kod njega je bio i Zizou Nečastivi, pa smo se svi zajedno šalili i slušali glazbu. Onda smo izašli van i na Cvjetnom placu, sasvim slučajno naletili na Verna i Dunju. Oni su bili na otvorenju neke birtije koju je preuređivao jedan naš prijatelj koji više ne razgovara s nama i izričito je zamolio Verna da nas ne dovodi tamo. Pa, onda nismo ni otišli tamo, iako smo potajno htjeli otići i tako stvoriti kavgu neke vrste. Završili smo umjesto toga u KIC-u, gdje nas je uslužio jedan jako pristojan konobar, kojeg bi najrađe malo izbatinao mokrim stolnjakom, ali dobro sad... Nakon kraće cužice, otišli smo žderati u Pingvin, gdje sam si s guštom pojeo biftek ficleke. Vern i Dunja su nas napustili prije naših bakanalija, jer su opet otišli do birtije u koju je nama bio zabranjen ulaz. A, mi smo se onda još malo podijelili, jer su Zizou i dr. Phil krenuli doma, a Richard, Dragutin i ja smo krenuli prema SC-u. U SC-u je bila gomila ljudi. Ja sam zbilja htio pogledati film,Garden State, kojeg naganjam već tri dana, pa smo otišli tamo. Bilo je već pola jedan i film je trajao, ali svejedno sam odlučio pogledati ga. Ja sam ostao sjediti na stepenicama, dok su Richard i Dragutin otišli u život. Film je zadovoljio moje apetite, iako sam, moram priznati, očekivao malo više. Film vadi muzika. Pogotovo The Shins. Nakon filma, nazvao sam moje drugove i onda se našao s njima kod &TD-a. S njima je bio i jedan Dragutinov prijatelj, zovimo ga Goran. On je smiješan mladić i lijepo smo se družili. Cijelu noć smo pokušavali razviti neverbalnu komunikaciju sa osobama suprotnog spola, ali nekako nam nije išlo. Uglavnom, mislim da ću jednom, kada budem poznat i bogat, ili ne nužno poznat, ali ipak bogat, otvoriti jedan lokal u kojem se neće smjeti pričati sa osobom suprotnog spola. Nego će ljudi pomoću priručnika, kojeg ću napisati ja, međusobno komunicirati, sve sa ciljem da se na kraju (ili početku) večeri pojebu. Eto, to je jedan od primarnih ciljeva kojima se trenutno bavim. I tako smo mi lunjali op cijelom SC-u sve do negdje pola četiri, kada smo odlučili krenuti doma. Odvezli smo Gorana do njegovog mjesta stanovanja, a onda i sami sebe razvezli do istih. Pao sam u san buljeći u televizor, kao i skoro svake večeri. |
16.10.2004., subota
|
Jučer sam nakon posla, kao što sam i spomenuo, krenuo trošiti plaću. Pa sam si kupio nove traperice. Levi's, one koje su već industrijski zmazane. Baš su mi dobre. Kupio sam onda još i novi album Tom Waitsa. Još ga nisam poslušao, pa Vam ne mogu dati ocjenu, ni sud. Ali, to je ipak Tom Waits, pa ne moram sumnjati. Kada sam došao doma, gledao sam Big Brother live show, a pridružio mi se i Vern. Sretan sam jer su nominirani i Filip i Zdravko, pošto ih ne mogu smisliti. Novi stanari mi se čine dosadnim, ali vidjeti ćemo. Nakon Big Brothera, našli smo se sa Dragutinom, pa smo pošli prema SC-u pogledati Garden State. I našli smo si dobra mjesta, i izađe najavljivač sa dreadovima do guzice i najavi nam film, i ja sam sretan, kad ono... Krivi film! Klasika. Pa je narod počeo negodovati, ali krivi film i dalje ide. Bure povika i zviždanja, a između njih i Vern sa svojom parolom "Vračaj pare!". (Projekcija je bila besplatna za one koji ne znaju.) I ništa, prekine se film i ljudi ko ovce čekaju pola sata, kada eto ti opet bijelog raste, koji se ispričava zbog svega. Rasplet: nema Garden State-a, jer ne mogu naći rolu s filmom. Ne mogu pustiti ni onaj drugi film, jer za njega nemaju titlove. Najavljeni dokumentarac koji je trebao ići iza Garden State-a isto ne mogu pustiti, jer kaseta još nije došla. Ali ipak, baš u tom trenutku dolazi kaseta i mladić nam pušta dokumentarac o Ivanu Stamboliću. Zanimljiv film o životu i smrti ovog političara. Autorica filma je također bila tamo, ali naravno da je organizator nije obavijestio da je film počeo, pa je došla na kraj. Poslije projekcije odlazimo se malo "družiti", ali Vern i ja odustajemo zbog umora, dok Dragutin ostaje sa prijateljima koje je tamo zatekao. Nakon pola sata čekanja, dolazi mi noćni tramvaj i njime odlazim doma. Oko tri je baš počela repriza Gilmorica, ali ne uspijevam pogledati do kraja, jer padam u san. Za danas je organizator najavio definitivno prikazivanje Garden State-a, pa ću opet otići do SC-a. Iako, kako je krenulo s ovim filmom, neće ga biti. Drž'te fige. |
15.10.2004., petak
|
Jučer smo Richard i ja išli gledati DODGEBALL! Jebote, koji film. Ben Stiller je sad i oficijalno genijalac. Svakako pogledati. Osim toga, ništa posebno. I dalje me jebe ova kiša koja uporno pada, ne dozvoljavajući mi da odlazim u nove radne pobjede biciklom. Danas je na programu Zagreb Film Festivala onaj film koji je trebao biti jučer, pa ću vrlo vjerojatno biti u SC-u (ako nekog zanima neka bude tamo sa traktorskom gumom u krilu kao znak raspoznavanja. Ja ću doći u bijelom smokingu.) i gurati se za dobra mjesta. Prije toga ću doma gledati Big Brother show uživo, da vidim i te nove stanare. Nadam se da nisu neki kripli. A nadam se da su i za akciju. U biti, nadam se samo da nisu dosadni kao ovi koji su ostali nakon odlaska Kreše i Ozrena. Eto, to su Vam moja razmišljanja. Odo sad, prvo na zahod posrati se, a onda i u grad potrošiti malo novca od plaće. Đenjce. |
14.10.2004., četvrtak
|
Danas je ujutro padala kiša, pa nisam mogao na posao sa biciklom. Jučer sam na jednom od brojnih TV kanala koje imam priliku posjedovati, naišao na film koji sam već gledao, ali nikada nije s gorega pogledati ga još jednom. Radi se o filmu 25. sat. I nakon drugog gledanja, mogu reći da mi je još i bolji nego prvi put. Volim filmove s tematikom tipa: stari prijatelji, neko vrijeme se nisu vidjeli, pričamo o starim danima i sadašnjim događanjima. 25. sat nije baš takav film, ali ima dijelova gdje se i o tome radi. Inače, sad ću malo off topic, filmovi sa gore navedenom tematikom koji su mi dragi bi recimo bili Barbarske invazije i Big Chill. No, vratimo se 25. satu. U biti zaboravio sam što sam htio reći. Hm, jebena senilnost, nije me zaobišla. Ah, pošto sam zaboravio, evo "onog" monologa iz 25. sata. Ako zbog ničega, barem se zbog toga isplati pogledati film. Fuck me? Fuck you! Fuck you and this whole city and everyone in it. Fuck the panhandlers, grubbing for money, and smiling at me behind my back. Fuck the squeegee men dirtying up the clean windshield of my car. Get a fucking job! Fuck the Sikhs and the Pakistanis bombing down the avenues in decrepit cabs, curry steaming out their pores, stinking up my day. Terrorists in fucking training. SLOW THE FUCK DOWN! Fuck the Chelsea boys with their waxed chests and pumped up biceps. Going down on each other in my parks and on my piers, jingling their dicks on my Channel 35. Fuck the Korean grocers with their pyramids of overpriced fruit and their tulips and roses wrapped in plastic. Ten years in the country, still no speaky English? Fuck the Russians in Brighton Beach. Mobster thugs sitting in cafés, sipping tea in little glasses, sugar cubes between their teeth. Wheelin' and dealin' and schemin'. Go back where you fucking came from! Fuck the black-hatted Hasidim, strolling up and down 47th street in their dirty gabardine with their dandruff. Selling South African apartheid diamonds! Fuck the Wall Street brokers. Self-styled masters of the universe. Michael Douglas, Gordon Gecko wannabe mother fuckers, figuring out new ways to rob hard working people blind. Send those Enron assholes to jail for FUCKING LIFE! You think Bush and Cheney didn't know about that shit? Give me a fucking break! Tyco! Worldcom! Fuck the Puerto Ricans. 20 to a car, swelling up the welfare rolls, worst fuckin' parade in the city. And don't even get me started on the Dom-in-i-cans, 'cause they make the Puerto Ricans look good. Fuck the Bensonhurst Italians with their pomaded hair, their nylon warm-up suits, their St. Anthony medallions, swinging their, Jason Giambi, Louisville slugger, baseball bats, trying to audition for the Sopranos. Fuck the Upper East Side wives with their Hermes scarves and their fifty-dollar Balducci artichokes. Overfed faces getting pulled and lifted and stretched, all taut and shiny. You're not fooling anybody, sweetheart! Fuck the uptown brothers. They never pass the ball, they don't want to play defense, they take fives steps on every lay-up to the hoop. And then they want to turn around and blame everything on the white man. Slavery ended one hundred and thirty seven years ago. Move the fuck on! Fuck the corrupt cops with their anus violating plungers and their 41 shots, standing behind a blue wall of silence. You betray our trust! Fuck the priests who put their hands down some innocent child's pants. Fuck the church that protects them, delivering us into evil. And while you're at it, fuck JC! He got off easy! A day on the cross, a weekend in hell, and all the hallelujahs of the legioned angels for eternity! Try seven years in fuckin' Otisville, J! Fuck Osama Bin Laden, Al Qaeda, and backward-ass, cave-dwelling, fundamentalist assholes everywhere. On the names of innocent thousands murdered, I pray you spend the rest of eternity with your seventy-two whores roasting in a jet-fueled fire in hell. You towel headed camel jockeys can kiss my royal Irish ass! A kada smo već kod monologa, a i filmova, jedan od dražih mi je onaj s početka Adaptacije. Svako od nas se može naći u njemu. HAHAHA! Uglavnom, evo i njega. Do I have an original thought in my head? My bald head. Maybe if I were happier my hair wouldn't be falling out. Life is short. I need to make the most of it. Today is the first day of the rest of my life. I'm a walking cliche. I really need to go to the doctor and have my leg checked. There's something wrong. A bump. The dentist called again. I'm way overdue. If I stop putting things off I would be happier. All I do is sit on my fat ass. If my ass wasn't fat I would be happier. I wouldn't have to wear these shirts with the tails out all the time. Like that's fooling anyone. Fat ass. I should start jogging again. Five miles a day. Really do it this time. Maybe rock climbing. I need to turn my life around. What do I need to do? I need to fall in love. I need to have a girlfriend. I need to read more and prove myself. What if I learned Russian or something, or took up an instrument. I could speak Chinese. I'd be the screenwriter who speaks Chinese and plays the oboe. That would be cool. I should get my hair cut short. Stop trying to fool myself and everyone else into thinking I have a full head of hair. How pathetic is that. Just be real. Confident. Isn't that what women are attracted to? Men don't have to be attractive. But that's not true. Especially these days. Almost as much pressure on men as there is on women these days. Why should I be made to feel I have to apologize for my existence? Maybe it's my brain chemistry. Maybe that's what's wrong with me. Bad chemistry. All my problems and anxiety can be reduced to a chemical imbalance or some kind of misfiring synapses. I need to get help for that. But I'll still be ugly though. Nothing's going to change that. I to bi Vam bilo to. Danas sam htio ići gledati film na Zagreb Film Festival, ali film koji sam htio gledati, Garden State, su prebacili za sutra, stoga ništa. Idem u kino svejedno. Gledati ću Dodgeball sa Ben Stillerom. To bi trebalo biti dobro. Evo, završavam svoj post, filmski post ovaj put, rječima neznanog junaka: SSSSHHHHHAAAAAAAMMMMMOOOOONNNNN! |
13.10.2004., srijeda
|
Jučer sam sa Vernom otišao do mog bratića, umjesto kojeg će Vern raditi slijedećih tjedan dana, jerbo ovaj ide u Chicago, ne bi li dostojno proslavio diplomu. A moj bratić ima firmu. A firma se bavi dilanjem papirne ambalaže za bolnice i kozmetičke salone. I sad će Vern primati narudžbe i ići od jednog kozmetičkog salona do drugog kako biznis mog bratića ne bi propao dok se on opija po Americi. Kada smo obavili i sastanak sa mojim bratićem, otišli smo doma. Doma sam gledao televiziju ravno pola sata i onda sam zaspao kao mrtav. Mislim da sam neispavan. Ujutro se jedva budim. Navijem si sat za pola sedam, a probudim se (ako) tek oko pola devet. Onda ko budala jurim na posel da ne zakasnim. Nemam ideja za pisanje. Tek sad sam otišao na pauzu. Do sada sam se mučio sa onim fajlom koji mi se još prekjučer raspao. Psihički i fizički sam izmoren. A novi fajlovi čekaju. I tako prolaze dani. Znam da se ponavljam, ali kao što sam rekao, nemam ideja za pisanje. Pa onda idem. Javim se kada ću imati nešto pametno za reći. E, da. Htio sam danas otići na onaj blogerski party u Tornicu. Ali, neću ipak otići. Sjetio sam se da bi se tamo onda trebao družiti, a to mi se i dalje ne da. A i nemam di ostaviti bicikl. U biti to je donijelo prevagu. Da imam di s biciklom, možda bi i otišao. A možda još i odem. Tek je počelo. |
11.10.2004., ponedjeljak
|
Trenutno sam jako živčan, jer mi se raspao fajl na kojem radim. A težak je za popizditi i trebalo mi je cijeli dan da uđem u rutinu. A treba biti gotov sutra. Ali neće biti. Bacao sam papire po sobi, strgao sam slušalice, pa sam osuđen na Olivera Dragojevića i kretenoidne razgovore kolega iz sobe, sve dok ne kupim nove. Vrlo vjerovatno bi u ovom trenutku mogao ubiti golim rukama i najjačeg čovjeka na svijetu. Da, čak i tebe papčino Zdravko iz Big jebenog Brothera. Koji je tip seronja i kreten. Svaka čast i onom dripcu Ozrenu koji se suzdržavao da ga ne zakolje pred svekolikim gledateljstvom. Ja ne bi izdržao. Vrlo vjerojatno bi spušio šoru, ali bi ga napao kao lavica koja brani mladunčad. I zadao bi mu par odmjerenih udaraca u taktički bolna mjesta. Ne bi me bilo briga koliko primim, važno da zadam. Inače, jučer sam gledao jedan dobar film, koji preporučujem uvelike. Radi se o filmu Collateral. U filmu glumi i Lepi Tom (o Cruiseu Tomu se radi) i glumi zao lik. Mrzim Tomišu, ali u nekoliko filmova me ugodno iznenadio. U Magnoliji, recimo, koji mi je jako dragi film i u ovom i možda još u jednom. Inače mi je frajer grozan. I kepec je. Vidio sam ga uživo jednom i fakat je mali. Eto, idem sad spašavati fajl od totalne propasti. Shhhhhhhaaaaaaamoooooooonnnnnnn! |
10.10.2004., nedjelja
|
Jučer je hrvatska nogometna reprezentacija uspjela propustiti šansu da sa tri pobjede u nizu, suvereno zavlada svojom kvalifikacijskom grupom. Ali, to je već prožvakana vijest, pa ću se ja osvrnuti na događanja na tribini. Na utakmicu je išao pozamašan broj mojih prijatelja. Devet nas, da budem precizan. Vern, Richard, Dragutin, Sabrina, Dunja, dr. Phil, njegova djevojka, njena sestra i moja širokopojasnost. I došli smo tako na stadion jedno sat i pol prije utakmice, što se pokazalo kao pametan potez, jer zbilja je bila velika gužva i bilo je dosta teško naći mjesto. A na tribini....svijeta li svakakva. Ali ipak, meni najdraža sorta su dječica od deset godina, koja dolaze na utakmicu sa ustaškim obilježjima i pjevaju ustaške pjesme. Ili pak pjevaju one prostačke pjesme, tipa "Baci sisu da se igramo!". Mislim, stvarno. Ti da se igraš sa sisom? Pa tek si se skinul sa sise, a već bi se opet igral s istom. Ccccc. Ili kad dječica počnu pjevati pjesme o "junačini" generalu Gotovini itd. To me sve jako nervira i više neću ići na utakmice reprenzetacije. Poslije utakmice, otišli smo kod Dragutinove prijateljice na neki tulum. Kad smo došli tamo, shvatili smo da tamo jedan dečko slavi rođendan. A taj jedan dečko je moj prijatelj, kojeg znam jako, jako dugo. Pa smo se smijali tome kako znamo iste ljude. Ah, kako smo samo smiješni bili. Tulum je bio u kući, i to u podrumu, koji liči na one podrume iz američkih serija i filmova. Možeš praktički živjeti u njemu. Ima i onako jedan veliki okrugli stol, za poker s dečkima i televizor džinovski i garažu i tako to. Uglavnom, slušali smo galzbu, pili smo pivu i sangriu, malo đuskali, pa malo divljali i onda otišli doma. |
09.10.2004., subota
|
Jučer sam na MTV2 gledao jednu zanimljivu emisiju. U biti nije to bila emisija, bili su to spotovi, ali na temu. A tema je bila Manchester vs. Scotland. U glazbenom smislu, normalno. Kada sam to vidio, bio sam sretan. I gledao sam to i počeo razmišljati kome bi ja dao prednost. I na prvi pogled, Manchester odnosi pobjedu sa velikom razlikom. Tamo su ipak bendovi kao što su: The Smiths (meni jedan od najomiljenijih bendova), Joy Division, New Order, Happy Mondays, Inspiral Carpets, The Stone Roses, Buzzcocks, The Charlatans, Doves, Badly Drawn Boy, pa čak i bendeki poput Oasisa. A onda sam počeo razmišljati i o bendovima iz Škotske, i moram priznati da mi iz prve ne pada na pamet ni upola bendova koliko mi pada kad netko veli Manchester. Ali kada se sjetim, onda se ona razlika drastično smanjuje. Škotska nam je izrodila neke od slijedećih bendova: Belle and Sebastien (isto jedan od meni najdražih bendova), The Jesus and Mary Chain, Franz Ferdinand, Mogwai, Arab Strap, The Delgados, Primal Scream, pa čak i bendove poput Simple Minds i Travis. Evo, tako da kad sam si to posložio nekako u glavi, zaključio sam da u osamdesetima, Manchester neprikosnoveno odnosi pobjedu, dok devedesete ipak pripadaju Škotskoj. Ta unutrašnja borba je trajala oko dva sata, dakle otprilike isto koliko je trajala i emisija. No zaključak me zadovoljio. Isto tako, sam jučer došao do jednog saznanja o kojem sam malo poduže vremena kontemplirao, ali sam čekao neki ključni znak ne bi li sa sigurnošću mogao reći da je to zbilja tako. Naime, čvrst sam u namjeri da nemam kontakte sa ljudima. Osim sa onima s kojima i inače komuniciram. Zašto? Zato jer mi to predstavlja određeni napor. U biti ne da mi se. Primjer: Jučer sjedimo Richard, Vern i ja u Purgeraju za jednim većim stolom i nasuprot nas sjede tri cure. Ja ih promatram i jedna od njih mi je jako zgodna. OK. Ali, onda počnem razmišljati o tome kako da je i želim upoznati, morao bi razgovarati s njom, a to mi se toliko ne da, a i vrlo je vjerovatna šansa, da se i ništa nakon razgovora ne bi ni dogodilo. U biti, siguran sam da se ništa ne bi dogodilo. Najbolje bi bilo da dođem do nje, pogledam je, ona pogleda mene, ja velim nešto u stilu: "Da preskočimo razgovor i idemo se odmah jebati?", ona odgovara potvrdno i mi se jebemo. Ali, normalno da to nije moguće. Ili je? Još nisam probao. A mislim da i neću, jer sam preveliki papan da uopće nekome pristupim na taj način. A stvar je i u tome da se to ne svodi samo na žene, nego i na djecu, starce, kontrolore u tramvajima i u biti sva živa bića. Ne želim nove kontakte. Nisu mi potrebni. Kada sam kasnije, nakon Purgeraja, u autu, ispred moje kuće, predstavio svoj problem Richardu, on mi je rekao da ima isti taj problem. Znači nisam jedini. Lakše sam spavao zbog te činjenice. |
07.10.2004., četvrtak
|
Jučer nije donijelo nikakvu važniju prevagu u mom životu, pa Vam nemam što za pričati. Jedino što je konstanta, to je ova glupa prehlada. Kašljem ko tuberkulozni pajac. Doma su me natjerali da popijem Andol, od kojeg sam se preznojavao, iako to nisam htio. Ne volim te proklete tablete. Maloprije mi je u sobu ušla kolegica. Nadam se da nije osjetila ustajali smrad prdeža kojima se častim čitavo poslijepodne. Ja imam začepljen nos, pa ništa ne osjetim. Blago meni, rekli bi, ali to nije tako. Ne možeš ti prditi, a da ne njušneš malo od svojega. To bi bilo kao da prozvodiš vino, ali nikada ne gucneš. Znam da usporedba baš i nije najprikladnija, ali kužite me. Prestati ću sada pisati, jer ovo više nema smisla. |
06.10.2004., srijeda
|
Jučer je sreća obasjala moje tmurno kraljevstvo. A sve zasluge ima jedna mala kutijica sa tri gumba s prednje i par konektora sa stražnje strane. Da, moj receiver je popravljen i radi i sve je super i sve je za pet... 1400 programa, od kojih je oko 200 stvarno jebenih, sada imaju ponosnog vlasnika. Mene. Kako li sam samo sretan bio. Trebalo mi je ukupno oko dva i pol sata da sve programe koji zbilja nešto vrijede posložim na Favourite listu, kako ih ne bi stalno morao tražiti kao sumanut. Ali isplatilo se i baš sam si bio važan. Došao je i Richard do mene da vidi tu čudnovatu stvar, pa smo zajedno buljili u čarobnu kutiju preko nekoliko sati. I tako smo naišli na neki prilog na programu Extreme Sport o nekom ko fol novom sportu, ekstremnom naravno. Sport se zove Parkour, a sastoji se u tome da ljudi trče po gradovima i bacaju se niz štenge, skaču preko gelendera, skaču preko krovova zgrada itd. Zvuči jako glupo i u principu je glupo. Ali neka se zabavljaju. Baš me zanima gdje bi u Zagrebu mogli tako skakati. I dalje sam prehlađen i ogorčen sam na svijet zbog toga. Najgore je to što se produženi vikend približava. Valjda do onda uspijem pobijediti bolest. U subotu idemo na utakmicu Hrvatska – Bugarska. Biti će tamo svačega. Od pijanih nacionalista bez zuba i čelavih, pa do onih koji su prvi put u životu na tekmi, ali su svejedno najpametniji u pogledu taktike, strategije i zamjena. Ja volim sve to promatrati i upijati. Valjda ćemo se lijepo zabaviti. A valjda Hrvatska i pobijedi, iako mi je to, moram priznati manje važno. Ja bi rađe da Dinamo prođe grupu u Ligi Uefe. Ali dobro, nećemo sad o tome. U biti, nećemo o ničemu, jer idem ispuhati nos i onda lagano doma sa napornog mi radnog mjesta. |
05.10.2004., utorak
|
Prokletnici! Tko? Pa svi oni bolesnici koji su me zadnjih par dana okruživali! Zašto? Zato jer sam pobrao njihove bakcile i sada bolne glave i šmrkava nosa, pišem ovo kao da pišem samoubojstveno pismo. Maloprije sam glasno prdnuo i bojim se da je to čuo i moj šef. Ali, dobro, pa i on je čovjek. Zadnja dva dana su kao leptir. Prvo je ujutro magluština i oblačno, ali se oko podneva sve razbistri i evo nam druga Sunca koji zagrije mali nam grad. Bio sam jučer ostaviti receiver na popravak. Veli mališan iz dučana da će biti gotov danas. I bolje mu je da je gotov danas, inače ga je najebo. A problem s njim je slijedeći. Verzija softvera u mom receiveru je 1.7, a treba biti 5.1. Eto ti problema. Nije čudo kaj ne radi. Nakon što sam odnio to čudo na popravak, krenuo sam prema doma, a tamo sam bogamu i stigao. Propustio sam Villu Mariju, jer sam gledao nešto drugo, a onda je uskoro bilo i osam. Sa Richardom sam se našao oko devet, jer smo išli u KSET na koncert. Gost dragog nam kluba je ovaj put bila engleska grupa M.A.S.S.. Oni sviraju neki garage-pop, recimo to tak. I smiješni su. Imaju pjevačicu, koju bi ja okarakterizirao kao spoj Debbie Harry i Meatloafa. Ako se pitate kako je takav spoj moguć, e pa objasniti ću Vam. Drugarica ima dobar glas i stas, iako je tipčno engleski "lijepa" u licu. Usprkos tom feleru, zrači nečim što mogu opisati samo ovim narodskim riječima: "Jebo bi ju...". U tom segmentu je recimo Debbie Harry. A onaj dio s Meatloafom se odnosi na njenu mimiku dok pjeva, i način na koji vodi show. Ostatak benda je također poseban. Cijeli bend opčenito izgleda kao da su iz svakog muzičkog razdoblja uzeli po jednog pripadnika. Tako imamo gitarista koji izgleda kao Rod Stewart, samo što ima crno nalakirane nokte. Basist izgleda kao da je izašao iz pedesetih, sa svojom kokoticom, podfrkanim trapericama i starkama. Drugi gitarist bi mogao biti iz šesdesetih, dok je bubnjar odjeven u country košulju. Sama pjevačica, da i to ne zaboravim, je odjevena u oskudni kostimić (a la Pam Grier u sedamdesetima) maskirne boje, a na noge je navukla visoke crne čizme sa ogromnom petom. Da ima veće sise, ispadale bi joj po cijelom klubu koliko je otkopčala svoj kostimek. Ali nismo te sreće. I svirali su dobro, ono baš su pržili. I to skoro dva sata. I bilo je tolko ljudi da nisam mogao vjerovati da ih je toliko. Valjda zato jer su počela predavanja na fakultetima. Pa su brojni brucoši, koji nisu iz Zagreba, došli vidjeti taj famozni KSET o kojem svi pričaju. Nakon koncerta smo krenuli doma, ali vozeći se Ilicom, uočili smo Dragutina sa dvije djevojke. Stali smo i pričali sa Dragutinom, dok su te dvije djevojke imale nešto važno za raspraviti. Onda je jedna otišla, a druga je došla do nas. Bila je to ona djevojka koja je bila u subotu s nama na onom tulumu. Ona koja se oblači kao klaun. Ma sjećate se. Pa, smo onda nju odbacili do doma, a i sami smo otišli doma. Doma je krevet, a u krevetu se spava. |
04.10.2004., ponedjeljak
|
Dan mi prolazi u isčekivanju. Čega? Odlaska jebenom dučanu sa satelitskom opremom, gdje ću nadam se ustanoviti koji kurac je s mojim receiverom! Osim toga, ništa posebno. Danas se od magle stvorilo sunce. Volim takve rasplete. A volim i maglu. Pogotovo kad se vozim biciklom na posao. Pa kad dođem do mosta i ne vidim drugi kraj. To mi je super. A gledajući jedan film na DVD-u, poželio sam da zima dođe što prije. Taj film je "Moj život bez mene" i toplo ga preporučujem. Meni je zima super. Ono, probudim se oko pola osam ujutro, a vani je još noć, toplo se odjenem i biciklom na posel. Mrak padne već iza pola četiri i kada odlazim kući, izgleda mi kao da je vrijeme za većernji izlazak. Onda sav smrznut od vožnje po minus petsto dolazim doma, gdje se grijem dekicom i gledam telku. Ah, koji sam romantik. A, jučer se ništa posebno nije događalo. Probudio sam se blizu jedan, sve sa nadom da je san koji sam sanjao java. Znate, onaj da mi svi programi rade. Ali, naravno ništa od toga. Pa sam malo radio, pa sam malo jeo, pa sam malo buljio u televizor, pa sam otišao vratiti kazete u videoteku, ali ispostavilo se da je ista zatvorena, pa sam ljut zbog toga psovao, jer ću morati platiti ogromnu zakasninu. Sa mnom do videoteke je išao i Dragutin, pa smo pričali i šetali se još jedno sat vremena. I tako je prošao dan. Iz nekog nepoznatog razloga, bio sam jako umoran i nisamo bio u stanju pogledati čak ni reprize Star Treka kada sam došao doma. Sladak san je obuzeo moje biće. Nisam se budio do jutra. |
03.10.2004., nedjelja
|
Već sam Vam opisao jučerašnjni dio dana prije većeri, pa sad nastavljam sa većernjim dijelom. Shrvan činjenicom da nemam programe koje bi htio imati, i da ne mogu gledati nogomet ni slušati glazbu, malo sam pizdio. No, došla je većer, a s njom i odlazak van. Bili smo pozvani od strane Dragutinovg prijatelja na neki tulum. Pa sam se našao sa Dragutinom i Richardom ispred dučana, gdje smo kupili pive i vina, ne bi li ne došli praznih ruku. Dučan se nalazi preko puta teatra Exit, a teatar Exit je mjesto gdje Dragutin ima svoje tečajeve dramske sekcije. A pokraj teatra Exit je birtija gdje se svi glumčiči skupljaju, pa je Dragutin otišao vidjeti koga ima. Richard i ja smo se zaputili prema autu. Nešto kasnije, eto ti Dragutina sa dvije ženske osobe. "Cure idu s nama", ponosno će spodoba, koja je prije bila poznata po svojoj iznimno njegovanoj fudbalerki. I krenemo mi prema Vrbanima gdje je bilo mjesto održavanja tuluma. Jedna od Dragutinovih prijateljica je, po svim normama jednog normalno ustrojenog društva, čudakinja. Oblači se kao klaun (doslovno) i ima jako iritantan glas. Ali je draga. Govorim Vam to, jer cijelim putemdo Vrbana nije prestajala pričati. Preživjeli smo ipak nekako put do Vrbana i Dragutinov prijatelj nas je dočekao pred zgradom zajedno sa gazdaricom od tuluma, koji je, kako smo saznali, održan povodom diplomiranja iste. Pješke smo došli na drugi kat i ušli u stan. Tamo je bilo dosta ljudi. Većinom su svi sjedili u dnevnom boravku, a bilo ih je i u kuhinji. Bio je čak i jedan par s djetetom. Mi smo se odmah smjestili u jedini dio stana koji je bio neopravdano zanemaren od ostalih sudionika ove zabave - balkon. Zašto, pitate se? Zato jer je to naša taktika. Na tulumima na kojima ne znaš nikoga, prvo napraviš separaciju od ostalih, a zatim polaganim inflirtriranjem zauzimaš dio po dio stana/kuće i na kraju caruješ. Tako je bilo i sada. Bili smo, dakle, locirani na balkonu. I pijemo mi, šalimo se. Zove dr. Phil i kaže da dolazi. Super. Kada je došao dr. Phil, zove Vern, da di smo. "Na tulumu nekom, oš doć?", pitam ga. "Evo me!", odzvanja sa druge strane. Nekoliko minuta kasnije, eto i njega. Ekipa iz dnevnog boravka nas pita da li hoćemo s njima pušiti nargilu. Odgovaramo potvrdno. Proces infiltracije počinje. Ulazimo u dnevni boravak i zauzimamo mjesta. Pušimo nargilu (Unutra da ne bude zabune ne ide droga, nego voćni duhan. Jabuka je bila u pitanju.) i malo pričamo sa domorocima. Hranimo se sendvičima koji su na stolu i pijemo tekilu. Meni se ne da rezati limun za tekilu, pa si tekilu natačem u pivu. Da je malo pojača, ne? I tako prolazi vrijeme. Ljudi lagano odlaze, ali mi ostajemo. Dragutin pušta neku glazbu, pa se bacamo na ples. Ono malo preostalih ljudi nas gleda. Tulum je osvojen! Nakon plesa, shvaćamo da smo jedino mi i još troje ljudi ostali. Spremamo se na odlazak. Ali prije toga, u McDonald's. Tamo uzimamo hranu iz McDrive-a i jedemo ju. A usput i igramo nogomet na parkiralištu loptom koju smo, ako se sjećate, kupili Vern, dr. Phil i ja prije jedno dva tjedna. Od onda, Vern ju stalno ima u gepeku. Već je tri ujutro i McDonald's se zatvara. U njemu radi i djevojka koja je prije okupirala maštu Dragutina, pričao sam Vam i o njoj. Vozimo je doma, a onda i sami odlazimo kućama. Doma se bacam odjeven na kauč i spavam na njemu. Budim se oko pet ili šest i tek onda odlazim u krevet. Sjećam se da sam sanjao kako mi svi programi sa satelitske rade. Kako li lijepog sna. |
02.10.2004., subota
|
Danas sam i službeno postao najveći luzer na svijetu. A evo i zašto. Dođe mi u pola devet mladić da mi postavi satelitsku televiziju. I shvatim da je to dečkec kaj živi kat ispod mene. Super, mislim si ja. I krene on na posel. I napravi mi rupčagu na mjestu gdje rupčaga ne bi smjela biti. Krivo je izmjerio duljinu borera. Odlično. Ali veli on da bu popravil. OK. Krene onda on konfigurirati reciever. I nađe dva satelita, Astru i Hotbird. I nađe programe na njima. I onda ode. U mome srcu je toplina, jer dobio sam upravo preko hiljadu programa. I počnem ih prelistavati. Kad li ono, na ni jednom nema ništa. Ali, mislim si dobro, to je valjda normalno. Žurilo mi se, jer sam morao ići platiti sva ta čuda. I dođem u dučan i razgovaram se sa šefom i velim mu da nemam programe. "Koje?", pita on. "Sve.", velim ja. "Nemre biti.", uporan je čiča. "Ali tak je.", ne dam se ni ja. "Bumo sad nazvali Sašu (montera iz zgrade), pa bumo videli.", kaže šef. "Zovi samo zovi.", sa sprdnjom ću ja. I nazove on i veli Saša da će doći do mene u neko doba popodne. Dobro. Dođe tren da platim. Bio sam se dogovorio sa trgovcem da ću mu platiti Amexom na rate. I krene on ispunjavati onaj ugovor o kreditu, ja blejim okolo. I krene zvati banku. (Sve ovo traje negdje već 20 minuta) Razgovor sa bankom je ugodan, sve do trenutka kada šef kaže cifru. "Kak ne može?", začuđeno će trgovac. "Dobro, hvala.... Sori, ali nemre na rate". "Zakaj?", začuđeno ću ja. "Ne daju ispod hiljadu kuna.". "No, krasno.". Ode mast u propast. Platim ja to i odem na nogomet. Na nogometu već u prvom kontaktu sa loptom dobijam udarac u koljeno od kojeg sad šepam. Ali nije to ništa. Pred kraj utakmice, dobijam odličnu loptu i sam krećem u kontru. Već sam nadomak gola. Dolazim sa desne strane i naglo krenem prema lijevo. Jučer je padala kiša i teren je bio mokar. Ali osušio se dok smo igrali. Cijeli. Osim jedne jebene lokve. Dva koraka dijelila su me od udarca i skoro pa sigurnog gola, jer sam odličan finišer. No, ta lokva! Ostalim igračim mora da je izgledalo kao da mi je s lijeve strane uklizao nevidljivi branič i satro me ko životinju. Posljedice: poderan desni lakat i cijela vanjska strana lijeve noge. Uz ono šepanje, ne izgleda dobro. Dolazim doma, nabrijan na to da si naručim čevape, jer glad je jača od ičega. Da, čak i od ljubavi. Okrećem broj druga Čujića, ali s druge strane linije začujem ozbiljan glas operatera sa vrpce, "Birali ste broj koji nije uključen." Zovem opet, ali ništa. Ista stvar. URGH! Zovem pizzeriju, gdje mi se javlja nepristojni mladić, a pizzu mi dostavlja još neljubazniji seronja koji ne vadi pljugu iz usta. A baš sam mu mislio nešto ostaviti. E da ne bi. Tko ne pozdravi Bučimira, može dobiti samo šamar. Pojedem i čekam Sašu montera. Pošto ga nema, odlazim kat dolje i zvonim mu na vrata. Imam osjećaj da sam ga probudio, ali boli me džekson. Dolazi do mene i buljimo u ekran. Ništa se ne događa. Odlazimo kod njega gdje spajamo napravu i tamo, naravno, radi. Pas mater. Odlazim doma, spajam stvar, i radi i meni. Ali ne kako treba. Svi zanimljivi programi su i dalje zaključani. A ništa, čekam ponedjeljak, pa u dučan. To je moja životna priča. Da odem bungee džampati, moj štrik bi sigurno pukao. Da odem do kurve, moja bi bila jedina u kupleraju sa sidom. Ali dobro, netko mora i to. Inaće, jučer sam kupio novi Interpol i djeco, ne da ga preporučam, nego ako mi se javi netko da nema taj album, biti će svašta. Stoga, trk u dučane. E, da. Jedina svijetla točka satelitske je da imam programe sa golotinjom i seksom! 24 sata dnevno! Mala utjeha. Vrlo mala, jer nemam engleski nogomet i glazbu. Ostajte mi dobro. |
