|
Jučer je sreća obasjala moje tmurno kraljevstvo. A sve zasluge ima jedna mala kutijica sa tri gumba s prednje i par konektora sa stražnje strane. Da, moj receiver je popravljen i radi i sve je super i sve je za pet... 1400 programa, od kojih je oko 200 stvarno jebenih, sada imaju ponosnog vlasnika. Mene. Kako li sam samo sretan bio. Trebalo mi je ukupno oko dva i pol sata da sve programe koji zbilja nešto vrijede posložim na Favourite listu, kako ih ne bi stalno morao tražiti kao sumanut. Ali isplatilo se i baš sam si bio važan. Došao je i Richard do mene da vidi tu čudnovatu stvar, pa smo zajedno buljili u čarobnu kutiju preko nekoliko sati. I tako smo naišli na neki prilog na programu Extreme Sport o nekom ko fol novom sportu, ekstremnom naravno. Sport se zove Parkour, a sastoji se u tome da ljudi trče po gradovima i bacaju se niz štenge, skaču preko gelendera, skaču preko krovova zgrada itd. Zvuči jako glupo i u principu je glupo. Ali neka se zabavljaju. Baš me zanima gdje bi u Zagrebu mogli tako skakati. I dalje sam prehlađen i ogorčen sam na svijet zbog toga. Najgore je to što se produženi vikend približava. Valjda do onda uspijem pobijediti bolest. U subotu idemo na utakmicu Hrvatska – Bugarska. Biti će tamo svačega. Od pijanih nacionalista bez zuba i čelavih, pa do onih koji su prvi put u životu na tekmi, ali su svejedno najpametniji u pogledu taktike, strategije i zamjena. Ja volim sve to promatrati i upijati. Valjda ćemo se lijepo zabaviti. A valjda Hrvatska i pobijedi, iako mi je to, moram priznati manje važno. Ja bi rađe da Dinamo prođe grupu u Ligi Uefe. Ali dobro, nećemo sad o tome. U biti, nećemo o ničemu, jer idem ispuhati nos i onda lagano doma sa napornog mi radnog mjesta. |


