Jučer je bio svjetski dan kretanja. Pa sam ja, ne bi li proslavio taj dan, krenuo poslije posla biciklom prema Cvjetnom placu, gdje su se okupili brojni biciklisti s ciljem da se provezu po gradu i promoviraju biciklizam. Inaće, za one koji ne znaju, jučer je povodom proslave svjetskog dana kretanja, bio zabranjen ulaz vozilima u centar grada. I tako je nas, jedno dvjestotinjak biciklista, krenulo uz pratnju policije u vožnju Zagrebom. I napravili smo dosta veliki krug i bili snimani kamerama i bili popračeni pljeskom sugrađana. Onda smo se vratili na Cvjetni plac i svi se razišli. Doma sam si pojeo malo filane paprike, i onda ostatak većeri gledao televiziju. Na HRT-u je bio prikazan Bowling for Columbine, kojeg sam odgledao po jedno petstoti put, a onda svu svoju koncentraciju usmjerio prema Gilmoricama i još nekim serijama. Zadovoljno sam zaspao oko pola dva ujutro.
A evo i drugog dijela priče. Radnja se zahuktava i još ni ja ne znam kako će se sve završiti.
IV
Nakon što je malo odspavao, Džo je odlučio krenuti istražiti neke stvari u vezi slučaja. No, gdje krenuti prvo? Da li u dom Mande Kukur? Da li prema noćnom klubu? "Možda je najbolje da ipak odem do Sema u "Nilski konj i bubreg", pa da tamo razradim taktiku.", u sebi zaključi Džo. Uze kaput sa vješalice, sa trzajem otvori i vrata, a na vratim je stajao nitko drugi nego...MANDIN MUŽ, ROKO ČUBAC!!! Od njegove pojave Džo je skoro zaradio srčani udar. Ipak nekako se uspio smiriti. Roko Čubac je bio ružan pasji skot. Velika glava na malome tijelu otkrivala je njegovu prgavu narav, a odjeća koju je nosio, pokazivala je od kuda dolazi i kako je do nje došao. Stari smeđi, ofucani sako i leptir mašna bili su njegov trademark. Uz njih je ponekad mijenjao košulje, najčešće karirane od frotira. Na nogama su mu se skoro uvijek nalazile opanke, a nikad, ali baš nikad ga nitko nije vidio a da ovaj nije bio ogrnut u šatorsko krilo. Roko Čubac je sa vrata promatrao preplašenog detektiva, a iza njega su se cerekale njegove dvije gorile. Džo je poznavao tu dvojicu kurvinih sinova. Viđao ih je po raznim birtijama u kojima je znao kratiti vrijeme. Jedan od njih, mali, ali nabildan kao bulterijer bio je Sal Britva, a drugi, veći i tanak, ali žilav mamojebac bio je Henry Buzdovan. Nitko im nije znao prava imena, a oni sami ih nikada nisu otkrivali.
"Šta si se usro? Ko da si vidio vraga?", progovori Roko i nasmije se paklenski okrečući se prema svojim gorilama.
Džo, sada već malo skuliran mu odgovori, "Ništa, samo Vam se nisam nadao. Da, istina, malo ste me prepali, ali sad sam u redu. Da sam znao da stojite iza vrata, ne bih Vas se prepao. Vrlo jednostavno."
"Vrlo moguće, čujem da si ti jedan od onih koje nije lako ustrašiti. Ali zato i jesam ovdje. Imam jedan mali poslić za tebe."
"Ali gospodine Čubac. Pa Vaša žena je baš maloprije bila ovdje i dala mi je zadatak."
"Moja žena?"
"Da."
"Je bila ovdje?"
"Da."
"I dala Vam je zadatak?"
"Da."
"Pa kakav?"
"Pa da nađem Vas. Rekla je da ste otišli u šetnju i da Vas od onda nitko nije vidio."
"Glupača! Dobro zna zašto sam nestao, sve sam joj lijepo objasnio, uostalom zato sam i ovdje. A i rekao sam joj da ne izlazi iz kuće. ARGH! Molim Vas, idemo sjesti, priča je dugačka."
"Izvolite, raskomotite se."
Džo više ništa nije razumio. "Ali, dobro", pomisli, biti će dupli honorar, jer jedan zadatak je već obavio. Našao je Roka Čubca.
V
Manda Kukur je već bila skoro pa doma, kada je kočijaš rekao da ih netko već duže vremena prati. Manda Kukur se okrenula i vidjela je iza njih mladića na sivom vrancu kako jaše za njima i sumnjivo ih promatra. "Probaj mu uteći!", naredi kočijašu. Kočijaš pucne bičem i konji polete. Manda ponovo baci pogled unatrag i vidi da je i mladić na sivom vrancu ubacio u veću brzinu. "Prokletstvo, a lijepo mi je Roko rekao da ne mrdam od doma.", pomisli bijesno u sebi Manda. No bilo kako bilo, bila je u blažoj nevolji ,te se sada trebalo iz nje izvući. Naredi kočijašu da još jaće izbičuje jadne životinje, ne bili iz njih izvukao najviše.
"Kod slijedećeg kukuruzišta, skreni desno!"
"Po naredbi!", odgovori kočijaš i učini kako mu bi naređeno. Udarao je bičem što je jače mogao i konji su jurili brzinom munje. Manda je ponovo bacila pogled unatrag, ali ovaj put nije vidjela sivog vranca. "Mora da smo mu utekli. Uf, ovo je bilo blizu."
No, tek što je izgovorila ove rijeći, pred njih je istrčao taj isti vranac i preprečio im put. Uz dernjavu konja, kočijaš je jedva zaustavio konje i zapregu i tako spriječio sudar. Mladić im je prijetio lukom i strijelom i samo ih gledao, mirno i dostojanstveno, a onda umiljatim glasom progovorio, "Izađite iz kola, Molim Vas, gospođo Kukur. Ne bojte se, čeka nas kraća vožnja za vrijeme koje ću Vam sve pojasniti."
Ovakvoj lijepoj zamolbi, Manda nije mogla odolijeti, te je izašla iz kola i zaputila se prema tajanstvenom mladiću. Kada je došla do njega, on je prvo ispalio strijelu u kočijaša, a onda joj ponudio ruku ne bi li se Manda lakše uspela na njegovog konja. Kada se smjestila na leđima močne životinje, nije mogla a da ne osjeti miris muškarca ispred sebe. Bio je muževan i močan. Mladić je mirišao na polje i gnoj, a tome Manda nikada nije mogla odolijeti.
VI
Roko Čubac je Džou Preventivi ispričao fascinatnu priču. Išla je nekako ovako: Prije jedno tri mjeseca, Roko je odlučio ženi kupiti poklon jer ga trpi. Samo nije znao što bi joj mogao kupiti, te mu je to zadavalo strašne muke. Tražio je i tražio i nikako nije mogao naći nešto, što bi savršeno pokazivalo njegovu ljubav prema Mandi. Ali, ipak jednog dana, sasvim slučajno, šetajući jednim mračnim i umjetničkim dijelom Krkuljčevca, uočio je savršen poklon za Mandu. U jednoj maloj trgovini, čiji je vlasnik bio jedan stari Uzbek po imenu Ajvor Gurčati, Roko je vidio prekrasan set čaša za gemište izrađen od masivnog stakla. Zapanjen ljepotom ovalnih čaša, ušao je u trgovinu i tamo zatekao starog Uzbeka kako meditira na tezgi. Odmah je pitao za cijenu, ali mu se stari Ajvor samo nasmijao u lice. "T imisliš kupiti ovaj set čaša? Mora da si lud. Pa to nije običan set čaša. Taj set čaša skriva groznu tajnu, ali i tajnu moči veće od one koju imaju veliki močnici!" Ali pošto je Roko bio uporan, stari Uzbek mu je odlučio pružiti šansu da zaradi taj set. "Imaš dva dana da ispuniš zadatak koji ću ti zadati. Nakon toga, ne samo da nećeš moći kupiti set, nego ću ti još i odrezati ud, jer jedino tako nikad nećeš moći spominjati da si me ikada vidio. I ne brini, ne možeš nam pobjeći. Mi Uzbeci smo odlični letači,a i konje brze znamo jahati bolje od svih. I zapamti, cijelo vrijeme te promatramo. HAHAHAHAHA!" Roko je malo razmislio i pristao, jer nije imao što izgubiti, pošto ud već ionako nije imao. Ali, kako sada shvaća, to je iz njega govorila slijepa pohlepa, jer set čaša bijaše toliko lijep da to nije bilo za vjerovati. Zadatak koji mu je Uzbek zadao nije bio lak, ali Roko više nije imao puno opcija. Morao je u roku od dva dana ubiti dvjesto tri pripadnika jedne rumunjske bande, koja je kvarila posao lijepim Uzbecima. Roko je pristao, i nakon dana i pol pobio je oko sedamdeset i devet Rumunja. No, onda je iz tajnih izvora iscurilo da Roko nema uda, i da mu ga neće moći odsjeći, ako ne uspije, a sve je izgledalo kao da neće uspjeti, jer još je trebalo pobiti podosta Rumunja u pola dana. Stoga je Ajvor Gurčati poslao svoje najbolje letače i konjanike da nađu Roka Čubca i dovedu ga pred prijeki sud. Od onda se Roko skriva, i zato je odlučio potražiti usluge Džoa Preventive.
Džo je ostao osupnut pričom koju je bio čuo i znao je da mu se ne sprema dobro.
Nastavlja se...
|
