Jučer sam, nakon posla na kojemu sam se stoički držao u vezi i glede gladi, otišao sa Vernom gledati utakmicu između Šveda i Hrvata. Našli smo se na Trgu, a onda krenuli u potragu za birtijom u kojoj ćemo pogledati ovaj okršaj. Našli smo ga nakon par minuta hoda po centru grada. Naručili smo pića, pričali i gledali utakmicu. Malo prije kraja prvog poluvremena, došla je i jedna naša prijateljica, zovimo ju Maša, a na samom poluvremenu i svima dobro poznati Dragutin. Pa smo svi skupa pogledali drugo poluvrijeme i na kraju bili veseli jer je Hrvat dobio minimalnom razlikom. Tako veseli krenuli smo doma. Doma sam počeo gledati televiziju, ali me san shrvao vrlo brzo. To je već drugi dan za redom da idem spavati prije ponoći. Ne znam što sa mnom nije u redu. Možda od "dijete" više ne mogu kao prije gledati telveziju do kasno u noć. Nazvati ću doktora, te ga preupitati da li bi se trebao zabrinuti.
Upitati ću Vas nešto podanici moji vjerni. Pošto mi se život svodi na odlazak na posao, odlazak kući s posla, bivanje doma, te pokoji izlazak, da li možda želite još koju priču? Jer, iako sam maštovit mladić, nekako mi se više ne da pisati o jedno te istim stvarima. Naravno, čim se nešto desi to će biti detaljno opisano, ali dok takvih siutacija ne bude, želite li priče? Otvoreni referendum, braćo! Glasaj narode, kako odlučite, tako će biti! Pozdrav.
Post je objavljen 09.09.2004. u 17:50 sati.