Jučer sam se probudio negdje blizu podneva. Glava me nekim čudom nije boljela, te sam odmah bio veseliji. U stanu nije bilo nikoga, pa je sreća bila i udvostručena. Napravio sam si sendvič, sjeo pred televizor i uživao. Malo kasnije upalio sam i kompjutor sa najboljom željom da nešto radim, ali saplela me široka mreža Interneta, te sam napravio golo govno. Bilo je već tri popodne i trebalo je nešto pojesti. Zgrabio sam telefon i nazvao Kineza i kod njega naručio rezance s povrčem i piletinu u slatko-kiselom umaku. Zatim sam se prikladno odjenuo i odpješačio do istog tog Kineza koji samo vrši narudžbe preko telefona, ali ih ne dostavlja. Bio je lijep sunčan dan, pa sam baš lijepo protegnuo nogu te dvije tramvajske stanice. Pokupio sam svoju hranicu, na putu do doma stao u videoteci, tamo posudio Osmijeh Mona Lise i onda napokon smjestio dupe ispred TV ekrana. Oh, kako li sam se samo naždrao! Kinez gdje kupujem ima pregoleme porcije. U biti je jedna porcija za dvoje ljudi. I tako preždran sam malo hibernirao na kauču, sve dok mi opet nije proradila savjest u vezi i glede posla. No, kako to već biva, nisam ga se prihvatio. Umjesto toga, nazvao me Richard kojem su se jeli ćevapi. "A dobro", rekoh, "Onda idemo na ćevape." Mislim, kaj ja sad tu mogu, čovjek zove, ne mogu ga odbiti. I tako skupi me on i odemo mi do radnje gospodina Čujića i ubodemo po ćevape i kako to već ide. Samo da Vas obavijestim, bili su ovo zadnji ćevapi u skorije vrijeme, jer Bučimir je odlučio da mora prestati žderati. Znam da Vam je žao, ali što je previše je previše. Mislim, već mi je dosta toga da si ne mogu zavezati cipelu u sjedećem položaju, bez da mi sva krv ode u mozak. A i ponižavajuće je s vremena na vrijeme ne vidjeti spolni mi organ preko trbušine. E, pa nema više! Potrudit ću se ovaj put ne zasrati i početi jesti nakon dva dana "dijete". Ma, da skinem i pet kila, ja sretan. Eto, zaželite mi sreću. A pošto kada ne jedem, nisam najbolje volje, Vi ćete dobiti vrlo vjerovatno detaljne opise moje živčanoće, a tko zna možda i kakav drugačiji pogled na svijet. Do čitanja, podanici moji.
P.S. Osmijeh Mona Lise nije loš film, poglavito zbog Maggie Gyllenhall koja je jedno umiljato i lijepo žensko biće. Nađite je negdje na netu, pa provjerite i sami.
Post je objavljen 06.09.2004. u 17:49 sati.