Jučer sam dakle otišao na famozno okupljanje blogera u Tvornici. Šatro, oprosti što nisam ranije napisao tekst, ali bil sam u gužvi na poslu. Uglavnom, oko šest, nakon što sam pokupio traperice sa kraćenja, eto ti mene u Tvornici. Poput šerifa približim se šanku i malom u kuti velim da mi iz frižidera izvadi pivu. Mali poslušno, nakon dubokog naklona, ode do fridža i pred mene stavi bocu i čašu.
"Zar ti izgledam kao neka pederčina, pa da mi treba čaša!?", napadnem klinju i bacim čašu u smjeru njegove glave.
"Oprostite mi...", odgovori dječarac krvave glave. "Vi ste možda došli na blogersko druženje?", ponizno me upita tada.
"Jesam, di su?"
"Evo, u dvorani, za spojenim stolovima."
Bacih malom novčić i zaputih se prema dvorani. A kad tamo, zbilja, spojeni stolovi i jedno petnaestak ljudi. Dođoh do stolova, sve ih mrko pogledah i onda se podrignuh.
"Bučimir, pretpostavljam?", upita me jedan.
"Da."
"Prepoznao sam Vas po podrigu. Ja sam Anderlon."
"Ah, dakle, Vi ste taj koji ste degradirali moj blog. Porazgovarat ćemo na tu temu."
Privukoh si stolac i sjedoh između Anderlona i Mračnog. Njih dvojica su razgovarali dok sam ja okom jastreba skenirao ostale. Jedan mladić duge kose stao nas je slikati. Izvukao sam revolver i puknuo prema njemu. Metkom sam mu izbio kameru iz ruku, a on je u strahu promatrao.
"Niko ne slika Bučimira! Jel' jasno?! Koji si uopče ti?", oštro ga upitah.
"Sadistico...", izjavi mladac uplašenim glasom.
"Drago mi je, a sad odi sjedni i slijedeći put pitaj da li smiješ."
Sadistico ode pognute glave natrag na svoje mjesto.
Primjetio sam da me s druge strane stola ispod oka promatra jedna mlada i lijepa dama. I ja sam sam bio bacio oko na nju od samog ulaska u dvoranu. Lagano se digla i prišla mi.
"Ja sam Barbie. Ti si Bučimir, jelda?", upita me.
"Da."
"Prepoznala sam te po potjernici iz šerifovog ureda. Radio si zbilja grozne stvari. Ali volim takve tipove."
"Onda sjedni pokraj mene.", rekoh joj, onako, pravo muški.
Proveli smo nekoliko minuta u razgovoru, a onda je otišla. Ne znam da li ću je ikad više vidjeti. A mogli smo imati sve. Ostah sjediti s tugom u očima, a onda se zaputih na zahod. Po povratku sa klonje, od malog šankera iznudio sam još jednu pivu. Smjestih se na stolac između Prokletog i Daria, pa sam malo osluškivao njihov razgovor. A onda sam se premjestio do Nikole i Deathless. Vidio sam strah u njihovim plahim očima dok sam im se približavao. Obožavam taj pogled. Čini me močnim. No, odlučio sam da Nikoli i Deathless ne učinim ništa nažao. Malo me ponijelo pivo, pa sam se bacio u razgovor s njima. A onda su valjda od straha da im nešto ne napravim, otišli. Nešto nakon toga, i svi ostali su odlučili se pokrenuti. Nije bilo smisla da i ja ostajem, pa sam i sam krenuo. Slučajno je u mom smjeru išao i Fotoalbum, pa smo razvili priču. Negdje oko Trga, počelo mi se srati i pišati odjednom. Neugodan osječaj, reći ću Vam. A uz to, taj dan nisam još nikog ozbiljnije nastrijelio. Zbilja konfuzna situacija. Par puta mi je palo na pamet da Fotoalbuma negdje umlatim, ne bi li se tako riješio frustracija, ali odustao sam. Pružiti ću tom momku još jednu šansu. Rastali smo se negdje kod parka, gdje sam si malo olakšao, barem što se pišanja tiče.
I to Vam je to, manje-više. OK, nije bilo baš tak, ali dobili ste sliku kako je na sastancima blogera.
Nadam se da se spomenute osobe neće ozbiljnije naljutiti. Hvala na razumijevanju.
Post je objavljen 21.10.2004. u 19:05 sati.