Jučer sam poslije posla odvezao bicikl na servis. To će me koštati neke novce, a dotle ću se voziti okolo na starom bajku, koji je jedno četrnaest klasa ispod klase bajka koji je od jučer na servisu. Ali, dobro. Bolje i to nego tramvaji. Doma sam se vračao malo pješke, a malo tramvajem. Pogodna okolnost je ta, da je servis na drugom kraju grada, i to još na brdu, pa dok sam se spustio sa brda do mjesta gdje ima tramvaja, prošlo je neko vrijeme. Za vrijeme šetnjice kupio sam si i nove slušalice (stare sam lično potrgao u napadu bijesa). Pišljivih 190 kuna za neke engleske ultra maderfaking dobre sluške, koje su preporučili svi DJ-evi iz Ministry of Sound kluba u Londonu. WOW!!! Onda mora da fakat vrijede tu lovu.
Nešto kasnije sam bio doma i jeo pire krumpir iz vrečice. Ima nešto u toj hrani koja se dobije iz praha. Obožavam industrijski pire krumpir, obožavam juhu iz vrečice, volim Čokolino i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, jedem si ja tako i razmišljam da li da odem do KSET-a, ili ne. Tamo su nastupali Yummi Yummi, japanske disco punkerice. Nazvao sam Richarda, ali nije mu se dalo, zvao sam Dragutina, ali nije se javljao, pa sam onda i sam odlučio da neću ići. Umjesto toga, buljio sam u televizor i jeo maminu pitu od jabuka. Pogledao sam Gilmorice do kraja (što mi zadnjih par dana nije polazilo za rukom), ali sam zaspao na reprizi Prijatelja. Ah, što ću kada je to tako zabavna serija...
Post je objavljen 19.10.2004. u 17:43 sati.