Jučer sam na MTV2 gledao jednu zanimljivu emisiju. U biti nije to bila emisija, bili su to spotovi, ali na temu. A tema je bila Manchester vs. Scotland. U glazbenom smislu, normalno. Kada sam to vidio, bio sam sretan. I gledao sam to i počeo razmišljati kome bi ja dao prednost. I na prvi pogled, Manchester odnosi pobjedu sa velikom razlikom. Tamo su ipak bendovi kao što su: The Smiths (meni jedan od najomiljenijih bendova), Joy Division, New Order, Happy Mondays, Inspiral Carpets, The Stone Roses, Buzzcocks, The Charlatans, Doves, Badly Drawn Boy, pa čak i bendeki poput Oasisa. A onda sam počeo razmišljati i o bendovima iz Škotske, i moram priznati da mi iz prve ne pada na pamet ni upola bendova koliko mi pada kad netko veli Manchester. Ali kada se sjetim, onda se ona razlika drastično smanjuje. Škotska nam je izrodila neke od slijedećih bendova: Belle and Sebastien (isto jedan od meni najdražih bendova), The Jesus and Mary Chain, Franz Ferdinand, Mogwai, Arab Strap, The Delgados, Primal Scream, pa čak i bendove poput Simple Minds i Travis. Evo, tako da kad sam si to posložio nekako u glavi, zaključio sam da u osamdesetima, Manchester neprikosnoveno odnosi pobjedu, dok devedesete ipak pripadaju Škotskoj. Ta unutrašnja borba je trajala oko dva sata, dakle otprilike isto koliko je trajala i emisija. No zaključak me zadovoljio.
Isto tako, sam jučer došao do jednog saznanja o kojem sam malo poduže vremena kontemplirao, ali sam čekao neki ključni znak ne bi li sa sigurnošću mogao reći da je to zbilja tako. Naime, čvrst sam u namjeri da nemam kontakte sa ljudima. Osim sa onima s kojima i inače komuniciram. Zašto? Zato jer mi to predstavlja određeni napor. U biti ne da mi se. Primjer: Jučer sjedimo Richard, Vern i ja u Purgeraju za jednim većim stolom i nasuprot nas sjede tri cure. Ja ih promatram i jedna od njih mi je jako zgodna. OK. Ali, onda počnem razmišljati o tome kako da je i želim upoznati, morao bi razgovarati s njom, a to mi se toliko ne da, a i vrlo je vjerovatna šansa, da se i ništa nakon razgovora ne bi ni dogodilo. U biti, siguran sam da se ništa ne bi dogodilo. Najbolje bi bilo da dođem do nje, pogledam je, ona pogleda mene, ja velim nešto u stilu: "Da preskočimo razgovor i idemo se odmah jebati?", ona odgovara potvrdno i mi se jebemo. Ali, normalno da to nije moguće. Ili je? Još nisam probao. A mislim da i neću, jer sam preveliki papan da uopće nekome pristupim na taj način. A stvar je i u tome da se to ne svodi samo na žene, nego i na djecu, starce, kontrolore u tramvajima i u biti sva živa bića. Ne želim nove kontakte. Nisu mi potrebni. Kada sam kasnije, nakon Purgeraja, u autu, ispred moje kuće, predstavio svoj problem Richardu, on mi je rekao da ima isti taj problem. Znači nisam jedini. Lakše sam spavao zbog te činjenice.
Post je objavljen 09.10.2004. u 16:30 sati.