|
Jučer je hrvatska nogometna reprezentacija uspjela propustiti šansu da sa tri pobjede u nizu, suvereno zavlada svojom kvalifikacijskom grupom. Ali, to je već prožvakana vijest, pa ću se ja osvrnuti na događanja na tribini. Na utakmicu je išao pozamašan broj mojih prijatelja. Devet nas, da budem precizan. Vern, Richard, Dragutin, Sabrina, Dunja, dr. Phil, njegova djevojka, njena sestra i moja širokopojasnost. I došli smo tako na stadion jedno sat i pol prije utakmice, što se pokazalo kao pametan potez, jer zbilja je bila velika gužva i bilo je dosta teško naći mjesto. A na tribini....svijeta li svakakva. Ali ipak, meni najdraža sorta su dječica od deset godina, koja dolaze na utakmicu sa ustaškim obilježjima i pjevaju ustaške pjesme. Ili pak pjevaju one prostačke pjesme, tipa "Baci sisu da se igramo!". Mislim, stvarno. Ti da se igraš sa sisom? Pa tek si se skinul sa sise, a već bi se opet igral s istom. Ccccc. Ili kad dječica počnu pjevati pjesme o "junačini" generalu Gotovini itd. To me sve jako nervira i više neću ići na utakmice reprenzetacije. Poslije utakmice, otišli smo kod Dragutinove prijateljice na neki tulum. Kad smo došli tamo, shvatili smo da tamo jedan dečko slavi rođendan. A taj jedan dečko je moj prijatelj, kojeg znam jako, jako dugo. Pa smo se smijali tome kako znamo iste ljude. Ah, kako smo samo smiješni bili. Tulum je bio u kući, i to u podrumu, koji liči na one podrume iz američkih serija i filmova. Možeš praktički živjeti u njemu. Ima i onako jedan veliki okrugli stol, za poker s dečkima i televizor džinovski i garažu i tako to. Uglavnom, slušali smo galzbu, pili smo pivu i sangriu, malo đuskali, pa malo divljali i onda otišli doma. |


