|
Jučer sam se za vrijeme pauze na poslu pošteno obždrao sendvičem veličine Jamajke. Osim toga, na poslu ništa nova. Doduše, svi su se vratili sa svojih godišnjih odmora i opet je sve puno ljudi, što znaći da je i moja soba opet puna ljudi, što znaći da više ne mogu uživati u blagodatima samovanja, nego se opet moram uvlačiti u virtualno samovanje posredstvom slušalica za walkman koje utaknem u svoj super skupi 19'' LCD SONY monitor sa ugrađenim zvučnicima i tako uživam u miloj mi glazbi. Uh, koja rečenica. Moji kolege si prepričavaju zgode sa svojih odmora, a ja ih tu i tamo prisluškujem, a kad ih ne prisluškujem pokušavam ih živcirati svojom pojavom. Kada sam došao doma, zatekao sam prazan stan, pa sam taj neočekivani poklon proslavio vježbanjem desne ruke uz audio-vizualni podražaj. Nakon toga sam se bacio u kadu i onda fino opran sačekao Richarda da me nazove, te pokupi vozilom. Richard je od jučer opet zdrav čovjek, pa smo otišli proslaviti njegovo ozdravljenje. Pošto sam ja bio jako gladan, prva stanica bila je Subway. Kupio sam si jedan Seafood & Crab i kokakolicu, te sam ih pojeo ispred dragog mi lokala. Zatim smo krenuli u šetnjicu Trgom, ne bi li vidjeli koga sve tamo ima. Vidjeli smo neke dečkece kako skaču i rade pizdarije na svojim biciklima, pa smo ih odlučili pogledati. Ispalo je da nisu bogzna kak dobri, stoga smo krenuli natrag. A na putu prema natrag su nas presrele dvije prijateljice našeg prijatelja koji je nekad nosio lijepu kosu. E da, dobro da sam se sjetio. Njega ćemo od sada, pa na dalje zvati Dragutin. Takav dogovor je pao između Richarda i mene. Dakle, ispozdravljali smo se sa Dragutinovim prijateljicama, a onda su nas one napustile. Krenuli smo prema Cvjetnom placu, i tamo susreli Richardova bratića i njegovu bandu. Oni su lijepi mladići. S njima smo proveli par minuta u ugodnom razgovoru, a onda smo svaki krenuli na svoju stranu. Richard i ja smo još šetali neko vrijeme, a onda smo krenuli doma. Doma sam gledao Mirnog Amerikanca na svjetski poznatoj Nova TV, no nisam izdržao do kraja. U san sam ušao ne znajući što se na kraju dogodilo. |
31.08.2004., utorak
30.08.2004., ponedjeljak
|
Jučer je Hrvatska postala Oimpijski prvak u rukometu, ali to već svi znate, pa neću o tome. osim toga, ništa značajnije se nije događalo. Probudio sam se kasnije nego što sam planirao, jeo, gledao televiziju, malo radio... Dakle, uobičajeni dan. Stoga nemam Vam ništa više za prepričati. Zato ću Vam ispričati kako sam fasciniran sletovima. Sletovi su zakon!!! Do kraja svog života planiram da mi se barem jedan priredi u čast, ili ako ne to, onda barem da prisustvujem jednom. Zadnji koji pamtim bio je održan 1987. na otvaranju Univerzijade u Zagrebu. Što reći. Pamtim ga i danas. Ne može ga se usporediti sa sletovima koji se održavaju u Kini ili još bolje Sjevernoj Koreji, ali bio je dobar, bio je naš. Uvijek me iznova zadivi kada vidim hiljade ljudi na ogromnom stadionskm tlu kako se miću i plešu u ritmu muzike, stvarajući za to vrijeme predivne slike. Ljudske domino kocke. Sjećam se da sam gledao jedan dokumentarac o Sjevernoj Koreji, preciznije o njihovom diktatoru, gdje je bilo prikazano kako se dječica vrbuju za nastupanje u sletu. To im je čast, jer zabavljaju staroga Kima, te je on sretan i ne ubije ih. A tek sletovi za Dan Mladosti. Poslastica za oći. Majka mi je pričala kako je ona kao osnovnoškolka – štreberica, morala trčati sa štafetom. Vidiš, baš ću je pitati da li je kojim slučajem ikad sudjelovala i u sletu. Bilo bi zakon da je. Onda bi znao od kud moja ljubav prema toj kulturnoj i sportskoj manifstaciji sile. I još samo jedno. Da li netko zna kako se slet kaže na engleskom? |
29.08.2004., nedjelja
|
Jučer sam išao na nogomet. Oko petnaest do jedanaest pokupio me dr. Phil. S njim u autu bio je i Vern. Odmah isprike Vernovoj djevojci, jer joj nisam nadjenuo ime. Učiniti ću to sada. Zvati ćemo je Sonja. Zašto? Nemam pojma, zgleda mi ko Sonja. Uostalom bolje Sonja, nego Smiljka. I tako smo mi otišli na nogomet i bilo nas je toliko da smo se morali podijeliti u tri ekipe. Ekipa u kojoj sam ja igrao izgledala je kao da je najslabija, ali znao sam da sa mnom igraju prekaljeni igrači i da neće biti problema. I nije bilo. Prvu utakmicu smo tijesno dobili, ali dobili. Drugu smo izgubili na penale itd. Na kraju i nismo baš prošli najbolje, tako da ne znam zašto sam napisao obrnuto. Nakon nogometa sam došao doma i naručio si porciju miješanog mesa i jedne male ćevape od gospodina Čujića, gospodina koji drži radnju u blizini moje kuće. Ubio sam se u hrani i bio zadovoljan sa sobom i svijetom. Navečer sam nazvao mladića poznatog po tome da je nekad nosio ultra modernu frizuru. Dogovorili smo se za izlazak. Richard je još uvijek bio slab od svoje bolesti, te se na njega nije moglo računati. I tako smo se nas dvojica našli i sjeli na tramvaj koji nas je doveo do Trga, gdje smo se našli sa prijateljicom mog prijatelja. Ona je tijekom ljeta bila u Barceloni, pa nam je pričala kako joj je bilo, dok smo se zamraćenom Tkalčićevom ulicom penjali do Melina. U Melinu smo se našli sa još nekim ljudima, ponajviše prijateljima mog prijatelja i njegove prijateljice. Kupili smo si pive i pričali. Tj., ja baš i nisam pričao previše, ali dobro. Pošto mi je bilo mrvicu dosadno, nazvao sam Jay-Z-a u London, i s njim malo popričao. I tako su prošli sati. U jedan se Melin zatvorio i došao je drug milicioner i potjerao sve. Doma smo odlučili ići pješke, ali smo prvo sačekali tramvaj sa jednim dječakom. Onda smo sreli nekog Irca, pa smo pričali s njim i onda se za istinu uputili prema doma. Moj prijatelj, njegove dvije prijateljice i ja. Do doma se ništa nije zanimljivo dogodilo, osim što sam ja jednom prdnuo pred svima. Kada sam došao doma, prvo sam zaspao odjeven na kauču, ali me probudila zvonjava mobitela. Nepoznat broj, ali znao sam tko je. Bio je to GRK! U pozadini sam čuo komešanje gomile, a onda je GRK, vidno (ili bolje reći čujno) pijan, počeo pjevati Dinamove pjesme na lošem hrvatskom. Onda je sklopio. A ja sam otišao spavati. |
28.08.2004., subota
|
Jučer nam se sa godišnjeg odmora vratio šef, pa atmosfera ponovo slići na onu poslovnu. No, to je nevažno. Kada sam došao doma pogledao sam Rushmore do kraja. Film je dobar. Jako. Navukao sam se na Wes Andersona (nap. režiser) još od Royal Tenenbaums-a. Scenariji su mu odlični, uvijek neki lijevi likovi, odlični dijalozi. Dakle, preporučujem. Nakon toga sam se oprao, pogledao par finalnih trka na OI i kreno van. Richardu je btw bolje, pa se ne morate više brinuti za njega. Hvala svim onima koji su slali cvijeće i poruke sa željama za brzi oporavak. Možda mu je bolje, ali još ne izlazi iz kuće. Pa sam zvao mladića koji je nekad nosio popularnu frizuru. No, on je bio na nekakvoj probi, pa me odjebao. Onda sam ja odlučio sam otići u grad ne bi li osjetio malo akcije. Ali, nekako sam se ipak sjetio Verna, s kojim sam tijekom jučerašnjeg dana ugovarao igru nogometa, pa sam ga stoga i nazvao. On je baš išao prema gradu i ponudio mi je da odem van s njim i sa ljudima s kojima sam se prije intenzivno družio. Pristao sam. I otišao sam tako do Dobrog zvuka, i tamo ih sve našao. Ispodravljao se sa svima osim sa jednim mladićem koji me ne želi pozdraviti. Pa smo tamo malo pričali, pili i kako to već ide. Nešto vremena nakon toga, zaputili smo se prema Purgeraju. Tamo je bila gužva i atmosfera je bila OK, pa smo još malo pili i pričali. Onda je Vernova djevojka trebali ići, da može stići na noćni tramvaj, pa smo se pokupili. Otpratili smo je do stanice, pozravili se sa još jednim prijateljem, zovimo ga Vatreni, a onda smo se Vern i ja zaputili prema njegovom autu. Odvezao me do doma, ali smo ostali još malo pričati u autu. Po tome kako zvući ova zadnja rečenica, slijedećih par bi trebalo zvučati nešto tipa : "Malo nakon toga smo se poljubili. Gurnuo je svoju močnu ruku pod moju košulju i ja sam glasno uzdahnuo. Nismo marili za poglede vanjskog svijeta, mi smo bili dva muškarca koji se vole." Ali neće tako zvučati. Zvučati će onako kako je bilo. Nakon toga otišao sam doma gdje sam zaspao u roku od sekunde. |
27.08.2004., petak
|
Jučer je bilo dosadno da dosadnije ne može biti. Pogotovo na poslu. Doma isto. Pogledao sam Krupnu ribu do kraja, niš posebno. S nikim se nisam čuo. Osim s bratićem da ga pitam gdje je i za koliko novaca nabavio digitalnu satelitsku. Razmišljam o nabavci toga modernog stroja ne bi li imao još više programa koje mogu pratiti. Zatim sam se obukao i zaputio prema videoteci (da li Vam do sada sve ovo zvući poznato?). No nastao je problem. Sve od kad sam se vratio iz Londona, novac mi baš nije najjača strana. Prije nego sam išao na posao, ostavio sam si zadnjih 15 kuna koje imam na svijetu na stolu, tako da mogu platiti film kad ga vratim. I sad ih nije bilo! Majku mu staru, pomislih. Tko mi je mogao učiniti to. Zli prsti sumnje su odmah pali na sestru ili majku. Sestru sam iz samo meni poznatih razloga nekako uspio eliminirati, tako da mi je ostala majka kao glavni sumnjiac. No, prije nego sam krenuo sa optužbama, išao sam još malo pogledati po urednom mi stolu. Ali opet ništa. U tom trenutku sam već bio i malo ljut i spominjao razne svece, te bogove. No, odlučih još pogledati i u ladicu, makar znam da tamo nisam mogao ostaviti novac. I otvorim ladicu i što nađem unutra? Zamislite prizor iz filma kada otvaraju škrinju sa zlatom. E pa tako se i moje lice ozarilo kada sam unutra našao 100 (slovima: sto) kuna. Kako je taj novac tamo dospio, nemam pojma, ali bio sam sretan kao prasac u kocu. I krenuo sam tako prema videoteci, i pošto sam prolazio pokraj kuće gdje živi mladić nekad poznat po fascinantnoj frizuri, odlučio sam ga nazvati, sve u namjeri da ga preupitam da li bi on možda sa mnon htio krenuti put stanovite radnje. No, nakon što je njegov telefon zvonio jedno tri milijuna puta, a on se nije javljao, sklopio sam. To mi već postaje malo sumnjivo, jer ovo je već treći dan za redom da ga zovem, a on se ne javlja, a kad se poslije čujemo, pa ga ja pitam zašto se nije javio prije, on odgovara da nije čuo, vidio ili da nije primio moj poziv. Mislim da ću odgovor morati izvući od njega batinama. Ili ritualnim silovanjem, vidjet ću kakvog ću raspoloženja biti u dati trenutak. Pošto mi se ex-fuzbačo nije javio, nazvao sam Richarda. No, ni on nije dignuo slušalicu, te sam nasred ceste počeo prozivati svu zlu kob svijeta da se sruči prema njima dvojici, jer odbijaju javiti se Bučimiru. Ipak, samo sekundu kasnije zove Richard i ne zvući baš najbolje. I nije. Ulovio ga neki virus i kaže da cijeli dan samo sere i bljuje. Double trouble!!! Kaže da čim popije malo vode, odmah ju i posere. Čim nešto pojede, odmah to i pobljuje. Nezdrava bolest, rekli bi. Nakon što sam ga utješio s par muških utjeha u obliku "E jebi ga" ili meni puno draža "A u kurac", završili smo razgovor. U videoteci posuđujem Rushmore i odlazim doma ne bi li ga pogledao. Noć je hladnjikava, nakon obilne kišurine koja je padala cijeli dan, ali je zato i ugodno za šetnju, razmišljam i naprečac zaključujem. (Ovaj romantični dio je bio za žensku populaciju). Doma ulazim u topli krevetac palim DVD i čak dosta dugo izdržim (više od pola filma), a onda padam u san. |
26.08.2004., četvrtak
|
Jučer...ha... Dakle ovo se dogodilo danas. Na poslu sam napisao cijeli blog, zatim si ga poslao mailom doma, jer su nam zabranili odlazak na net, ali prokleti server nije proslijedio mail do adrese doma. A bio je dobar post. Opisao sam dosadnost jučerašnjeg dana, ispremiješano sa kraćim izlaskom van i čudnim telefonskim pozivom kojeg sam primio u 4 ujutro od strane Grka izravno iz Atene. No, ne osvrćem se. Ispričati ću Vam umjesto toga o tome kako se zabavljam kad jedem u svojoj sobi. Dakle, znam nekad jesti u svojoj sobi, jer onda u miru mogu gledati televiziju. Ali svako malo mi ponestane kruha ili nečeg slično, pa jurcam u kuhinju, koja se nalazi jedno pet metara od moje sobe, a prolazi pokraj dnevne sobe, gdje obično sjede moji roditelji. Pa onda ja svaki put kad odlazim po kruh ili nešto slično hodam drugačijim hodom, znajući da će to raspizditi moga oca. Pa sam tako danas bio Quasimodo, jedan od onih primitivaca iz Monty Pythona (oni s krpama na glavi), bio sam poletni zeko i trkači konj. I otac je pizdio. Eto. To Vam je to. |
25.08.2004., srijeda
|
Jučer sam, zamislite, proveo još jedan zanimljiv dan na poslu. A i doma mi je bilo prejebeno. Pogledao sam Tom Cruise-sana do kraja. Film bi bio dobar da nema tipični američki početak, sredinu i kraj. Onda sam ustao iz dragog mi kauča i korakom kao u polupijana nilska konja krenuo prema izlaznim vratima vratiti film. U videoteci sam se zadržao u ugodnom razgovoru sa djelatnikom iste i još jednim korisnikom njihovih usluga. Razgovor je tekao ravno pola minute a išao je otprilike ovako: JA (pošto sam načuo da dvojica mladića razglabaju o temi atletike na OI): Kaj pričate o Marion Jones? KORISNIK USLUGA VIDEOTEKE: Da. DJELATNIK: Da. JA: Ali ona je na OI. DJELATNIK: Nije. JA: Je, ali ne trči nego skaće u dalj. KORISNIK USLUGA VIDEOTEKE: Jesam ti reko, znam da sam negdje vidio njeno ime. DJELATNIK: Ali kaj nije ona bila upletena u nekaj sa dopingom? I kaj nije rodila dijete svom mužu prije par mjeseci? JA: Kao prvo, ona više nije s tim mužem... DJELATNIK: Kak? A rodila mu je dijete prije par mjeseci. JA: Da stvarno čudno, nisam nikad čuo da neko rodi bez muža. DJELATNIK (sramežljivo spuštajući pogled): Imaš pravo. JA: Uglavnom, ona ne trči jer nije prošla na kvalifikacijama, ali zato skače u dalj. (mašem kutijom filma koji sam posudio, Gerry mu je ime, i odlazim iz videoteke). Eto, zanimljiva li razgovora. Onda sam došao doma, pa sam malo gledao atletiku na TV i opet se nisam mogao načuditi glupostima naših vrlih komentatora. Dakle, skače u vis s motkom neka Ruskinja, i prije skoka se koncentrira. I veli jedan od komentatora: "Evo vidite, ona prije skoka priča sama sa sobom.", na što će drugi: "Ili to, ili priča sa motkom." Sad kad gledam čak nije ni tak loša fora. Bravo Balože. Negdje oko ponoći počeo sam gledati Gerry. Ali nažalost, ovo je predosadan film kad ti se spava. Jer prvih deset minuta niko niš ne priča, samo hodaju po pustinji. Danas ću ga pogledati razbuđen, ali mislim da ću se svejedno razočarati. Gus van Sant više nije što je nekad bio. Iako je sve opovrgnuo sa Elephantom. Ovo je ipak prije Elephanta. Onda možda za njega ima još nade. Danas sam si jako kontradiktoran. A možda i nisam........................ Kužite foru, ha? Joj kako volim zbijati šale. No, vrijeme mi je da pođem. Đenjce. |
24.08.2004., utorak
|
Jučer mi je dan prošao u napornom radu, jer rokovi su stisli, a ja nisam napravio apsolutno ništa. Pa sam dan potrošio mučeći se. Bilo je oko 20.00h kada sam došao doma i umoran se uvalio u kauč ne bi li pogledao malo TV programa. Kada sam uvidio da nema apsolutno ništa na TV-u, a i da mi je ponestalo, za moj život veoma važnog prehrambenog artikla, kokica, odlučio sam da opet treba izaći iz kuće i pribaviti nešto ne bi li se umirila moja dva vrlo jaka apetita. Stoga sam u videoteci posudio Posljednjeg samuraja, a u dučanu kupio uz kokice i Coca – Colu (još jedan vrlo važan element koji tvori moju močnu tjelesinu) i Jafa kekse (Crvenkine, naravno). Sa svim tim dobrima, zaputio sam se kući. Jafa keksi su planuli jako brzo, mislim da je bila riječ o sekundama. Onda mi se prisralo. Eh. Ništa, uzimam knjigu i na zahod. Jedno poglavlje poslije evo me opet pred televizorom, ali ne da mi vrag mira, morao bi se oprati, jer u protivnom znam da mi se neće dati kad pogledam film. Nakon kade, pečem kokicu, pa se napokon smještam pred magičnu kutiju. Ali prije nego krenem s samurajima, posljednji pregled svih programa, da slučajno ne propustim štogod. I BINGO! Na Sloveniji drugi nastavak Prime Suspect 6. Skroz sam zaboravio da sam prošli ponedjeljak psovao zato jer je serija u dva nastavka. Sjećate se te serije? Helen Mirren u ulozi SI Jane Tennison. Čvrsta policajka koja ne podliježe niti pred pritiscima okoline u svojim namjerama da riješi slučaj. U ova dva nastavka riješava slučaj umorstva dvije sestre koje su doselile iz Bosne za vrijeme rata. Sumnja pada na dvojicu muškaraca. Jedan od njih je i Milan Lukić, za kojeg dobra stara Tennisonka sumnja da je žario i palio ratištima Balkana. No ne može ništa dokazati. Ipak, nakon što se zaputila u Bosnu i tamo našla dovoljno dokaza i nakon što joj je britanska vlada zabranila da optuži monstruma koji ubija i siluje jer im on odaje imena i mjesta boravka ratnih zločinaca, Jane Tennison uspijeva zatvoriti Milana Lukića aka Dragana Jankovića!!! Rasplet i pol. Nakon što sam zajedno sa Helen Mirren riješio zločin, zalegao sam u krevetac mi mio i napokon si pustio Čiča Tomu Cruise-a da mi pokaže kako se postaje samurajem. Ali nisam dugo izdržao, te sam zaspao snom djeteta u nevolji. |
21.08.2004., subota
|
Jučer su nam na poslu prikopčali ultra brzi, wireless, 384 kbp/s internet. Pa zbog toga nisam skoro uopće radio, iako imam rokove, nego downloadao albume, spotove, koncerte i porno materijal. Morati ću prestati s tim inaće neću apsolutno ništa stići napraviti i tako ukaljati dobar ugled firme. Navečer smo Richard, mladić nekad poznat po frizuri i ja otišli van. Pošto je neki dan na snagu stupio novi zakon o prometu, Richard je auto ostavio kod moje kuće, pa smo se u grad zaputili tramvajem. 4 stanice tramvajem broj 11 i evo nas na Trgu. U gradu i dalje nikog živog, ali kao da je malo življe. Krenusmo prema Melinu, i tamo se malo iznenadismo brojem ljudi. Kao da su svi preostali ljudi u Zagrebu odlučili otići baš u Melin (teško, ali dobro). Nakon što smo se opskrbili pivima, izašli smo van i u društvu još jedno stotinjak ljudi ugodno časkali. Mladić prije poznat po frizuri uočio je par svojih prijatelja sa dramske radionice, pa su nam se pridružili. Bilo je tamo i puno žena i sve su bile lijepe i prepranule od Jadranskog sunca, a pošto je bilo vruće, bile su i oskudno odijevene. Nekoliko njih nam je zapelo za oko. Ali naravno da im se nismo približavali. Čuli smo da su žene još neukroćena vrsta te vole napadati ako im se približiš. Rađe smo mi ostali u našim sigurnim zaklonima i ispijali naše hladne pivulje. Oko jedan ujutro, odzvonilo je za fajrunt, te su se ljudi lagano počeli razilaziti. Mi smo još malo stajali ispred ulaza. Do nas je došao gospodin u godinama i zamolio nas je za nešto kuna ako imamo. Mladić prije poznat po frizuri mu je udijelio pet traženih, i gospodin se zahvalio, ali nije odlazio. Pričalo mu se sa nekim, a mi ga valjda jedini nismo poslali u tri pičke materine, pa je malo časkao s nama. Pročitao nam je i pjesmicu koju je napisao o penzionerima. Bila je smiješna, samo zato jer je glupa. Saznali smo da se zove Jura i da je osam godina studirao medicinu, ali se odlučio raditi na građevini. Dobar potez u karijeri kako se vidi. Jura kašlje i brijem da ima tuberkulozu (Regino, evo dobrog primjera korištenja izraza "brijati"). Pozdravili smo se sa Jurom i lagano krenuli doma. Na Trgu smo spoznali da noćni tramvaji ne voze, pa smo morali pješice. A za to je trebalo skupiti snagu i energiju, pa smo išli jesti. U Pingvinu gužva. No ipak čekamo, i nemamo sreće jer neki budžovani ispred nas uzimaju zadnje bifteke. Moramo se zadovoljiti pohanom puretinom. Nakon jela krećemo prema doma. Mladić prije poznat po frizuri piša po izlogu novo otvorenog dučana, Richard i ja prdimo. Negdje na pola puta do doma, počinje kiša, te smo smočeni. Dolazim doma, puštam si glazbu za laku noć i padam u san. |
19.08.2004., četvrtak
|
Jučer sam u rekordnom roku dobiciklirao od svoje kuće do kuće dr.-a Phila. Bila je većer i nas par mladića smo se skupili ne bi li pogledali kako će Hrvat igrati sa novim izbornikom protiv Izraelca. Ali, nismo skoro pa ništa odgledali jer se u sobi s nama nalazila magična crna kutija. Zovu je Playstation 2 i navodno nitko ne može odoljeti njenim čarima. Bilo nas je petorica i odlučili smo igrati najdražu nam igru. To je igra nogometa zvana ISS. Svaki je izabrao po jedan klub s kojim se morao natjecati do kraja. Igrali smo jedan protiv drugog i zbrajali bodove kako bi na kraju dobili ukupnog pobjednika. Uz dr.- Phila i mene tu su još bili i Zizou (mladić kojeg sam Vam predstavio u epizodi "Dr. Philova promocija"), njegov, a i Philov priajtelj iz kvarta, zvati ćemo ga Diego, jer me fizički podsjeća na jednog Diega, i naš stari prijatelj spomenut prije par dana, a njega ćemo zvati Vern. Dr. Phil je odabrao Chelsea kao svoj klub, Diego Milan, Zizou se odlučio za Valenciju, dok je Vern, kao i uvijek bio vjeran Barceloni. Ja sam uzeo Liverpool. I krenula su natjecanja. Nakon dva i nešto sata imali smo pobjednika. To sam bi JA!!! Igrao sam pametno i sa dovoljno snage da dobijem sve protivnike, osim Diega s kojim sam remizirao. S pet bodova ispred prvog pratioca, Diega, mogao sam se početi naslađivati. Nakon turnira, došlo je vrijeme za nešto novo. U našu igraču konzolu ušao je CD sa novim nastavkom naše omiljene igre. Da, potpuno nova igra nogometa. Nakon impresivnog uvoda, krenuli smo igrati i suze su nam umalo potekle očima od ljepote koju smo vidjeli na wide screen televizoru Philovih roditelja. To više nije igra, to je upravljanje stvarnošću. Pokreti, fizika i izgled igrača, dovedeni su do savršenstva. Opčinjen, otišao sam doma i zaspao. |
18.08.2004., srijeda
|
Jučer sam nakon posla doma gledao plivanje na OI, a usput sam jeo musaku. To mi je drago jelo. Nakon hranjenja, krenuo sam se prati, jer smo Richard i ja išli kod dr.-a Phila. Tamo su se, kad smo došli, našle još i njegova djevojka te njena sestra. Gledali su vaterpolo, u kojem je Hrvat i opet pušio debelog s uzice. No, kako nam je bilo veselo, te zabavno, nismo se previše, dapaće uopće, živcirali oko mrskog rezultata. Nešto kasnije došle su još dvije djevojke, od kojih se jedna jako voli slikati. Pa su je i slikali u raznim pozama. U jednoj, ona pozira sa katanom, koju dr. Phil ima doma, i nakon što smo je vidjeli, Richardu i meni na um su pale razne ideje. Pa smo se prerušili u japanske borce. Pod prerušili, čitaj: stavili trake oko glave. I tako vješto prerušeni odigrali mali igrokaz za sve prisutne. U mojoj glavi, to je izgledalo ovako: Nakon godina treniranja i usavršavanja pod čvrstom rukom Hato Masakija, drevnog učitelja koji pamti u daleku povijest, napokon sam bio spreman da zaslužim svoj mač i priznanje okoline. Na ceremoniji, mnoštvo već bijaše okupljeno. Čekao se tren kad ću iz ruku Hato Masakija primiti, samo za mene, u najvručijoj vatri Yokohame, isklesan mač. I dođe taj tren, mnoštvo je zanijemilo. Dok je učitelj Hato izgovarao drevni moto reda Kutzagacha, u meni je bridio ponos. Napokon! Moja prva katana. Pogledao sam malo među mnoštvo, i tamo vidio od sreće uplakanu majku. Pokraj nje, stajao je i moj otac, kao i uvijek, s kamenim izrazom lica. No, znao sam da je sretan. Učitelj Hato je bio pri kraju, i bližio se čas kada ću svojom rukom stegnuti korice svoga mača. Predao mi ga je lagano, kao da mi predaje tek rođeno dijete. Osjetio sam težinu mača pod rukama. Lagano sam ga isukao iz korica. U odrazu močnog metala, vidio sam naborano lice Hato Masakija. Bez trunke emocija, promatralo je, sada več bivšeg učenika. Uz najdublji naklon i povik HOTA!, zahvalio sam se učitelju. S divljenjem sam još neko vrijeme promatrao močno sječivo, ne primjetivši da se lice starog Hatoa namrštilo. Iz meni nejasnog razloga, Hato je podivljao. Uzeo mi je mač iz ruke i prijetio da će me napasti. Udijelio sam mu par udaraca, ali nije bilo dovoljno. On je imao mač. Krenuo je, u kako sada znam, finalni napad. Skočio je u zrak, poput kengura, i brzinom munje spustio se u mojoj blizini i svom snagom mi zario mač u prsa. Osjetio sam kratku bol, a onda neobjašnjivu toplinu. Gledao sam dok je vukao krvlju umrljanu oštricu iz mog prsnog koša. Što ga je spopalo? Zašto mi je to učinio. I to pred majkom i starim ocem!!! Pao sam na koljena dok mi je mozak radio ubrzano. Toliko pitanja na koje je trebalo dobiti odgovor, toliko zadaća koje je trebalo izvršiti, moj život je tek počinjao, a već sam bio proburažen. Nikada neću upoznati gejšu zlatna srca, koja će mi vidati rane i pojiti moje konje. Vidjevši da sam još malo živ, Hato Masaki izveo je svoj posljednji udarac. Tehnikom Kasawatii, koja se sastoji u nadrealno brzom trčanju pokraj žrtve i rezanjem vratne žile na ključnom mjestu, Hato Masaki mi je presudio. Moje beživotno tijelo ležalo je u lokvi krvi. Pijesak na podu poprimio je oblik malih grudica crveno-smeđe boje. Sunce je baš bilo zašlo za horizont, a iz daljine ćuo se zvuk potoka. Mnoštvo je već prije bilo zanijemilo i ukočilo se. Hato Masaki je mirno uzjahao svog vranca i bez rijeći odjahao u predivni suton. Žene su krenule s pjesmom, a muškarci su me odveli do staje. Ležao sam na plastu sijena, dok je majka nekontrolirano plakala. Otac joj je opalio šamarčinu. "Iya! Kasa uto hogu nagamuchi! Inachi kasiyatu!" (Ženo, nije vrijeme za plakanje. Sin nam je mrtav.). Otac otjera sve iz staje. Uze petrolejku koja je davala svjetlost zamraćenom objektu i baci je na plast. Nastane požar i sve izgori. Jedino što je od mene ostalo bjaše medaljon od čistog zlata koji mi je prije školovanja poklonio otac. Otac pusti suzu i zagrli majku. Krenuše šutke kući. THE END Evo i par slika koje možete pogledati. Svečano primanje mača  Tren suludog napada Hato Masakija  Divljačku ubod u moj prsni koš  Završni udarac zadan tehnikom Kasawatii  |
17.08.2004., utorak
|
Jučer sam radio, pa doma gledao televiziju, pa zaspao pred istom, pa se otuširao, pa otišao spavati. Evo. Tu bi mogao i završiti. Ali neću. Makar stvarno nemam pojma o čemu da pišem. O Olimpijskim Igrama mi se ne da. O poslu mi se isto ne da. Ovako i onako sam sada na poslu i pišem ovo. S nikim se nisam vidio, pa ne mogu čak ni prepričati pokoju "ludu" dogodovštinu. Mogu Vam reći koje sam si albume skinuo s Neta u zadnjih par dana. Da, to ću učiniti. Dakle: Jim Guthrie – Morning Noon Night, Royal City – Alone At The Microphone, Rilo Kiley – Execution of All Things, Baby Dayliner – High Heart And Low Estate, Omar Rodriguez Lopez – Manual Dexterity Soundtrack Vol. 1 i Elliott Smith – From Basement on a Hill. Eto. Mislim, valjda vidite da nemam o čemu pisati. Ne mogu se čak sjetiti ničeg imalo zanimljivog što mi je potaknulo maštu na djelovanje u zadnjih par dana, pa da Vam barem to napišem. Nula. Zip. Nada. Štani. Napraviti ću blog kao što je Seinfeld napravio seriju. O ničemu. Zašto dobri ljudi umiru? Evo baš slušam Elliott Smith-a, a on je mrtav. Ali je dobar čovjek. Bio. Zašto je recimo, baš on morao umrijeti? Doduše, on se ubio, ali svejedno, to ga ne čini manje mrtvim. A imao je samo trideset i kusur godina. Imao je i nominaciju za Oscara, za pjesmu iz Good Will Hunting-a. Znači, bio je uspješan. Ali bio je i izliječeni narkoman. I znate zašto se ubio? Zato kaj se posvađal sa ženskom. Pa si je fino probio srce nožem. Baš prošle godine. Eh. |
16.08.2004., ponedjeljak
|
Jučer, a i prekjučer dani su prošli u blagom dosađivanju. Ovaj grad je dosadan. Jedva čekam jesen. Ali barem smo lijepo jeli. Prvo u petak. Doduše tek nakon dvosatne svađe. Richard, Onaj koji je nekad nosio popularnu frizuru i ja bijasmo kod Richarda u svrhu gledanja otvaranja Olimpijskih Igara. Pa su počele povorke sportaša, pa kada su naišli američki sportaši, Richard i ja smo spomenuli kako nam Amerikanci idu na jednu stvar, što je, zaista ne znam zašto, raspizdilo našeg vrlog, nekad dugokosog. Pa smo krenuli u raspravu koja je umalo završila i sa par tučnjava, bacanjem stvari po podu i slično. Rasprava je bila toliko žustra da smo je završili tek za jedno dva sata, a usput smo se dotakli i slijedećih tema: da li je rat mogao biti sprijećen, da li kada se kaže da mrziš neki narod misliš na cjelokupni narod ili samo prosjek, da li je Jugoslavija bila začeta na demokratskim načelima. Tu smo stali, jer nam je na vrata zakucao stari prijatelj sa svojom djevojkom, pa smo u njihovom društvu večerali oko ponoći (po španjolski). U subotu sam zajedno sa sestrom te bratićem mi, otišao do veleposjeda mojih roditelja, ne bi li tamo malo uživali u hrani te krajoliku. Ja sam se opekao na nekakvu aluminijsku električnu peku iz doba Franz Jozefa i sada na desnoj potkoljenici imam plik veličine nogometnog terena. Ali je barem kruh iz spomenute peke bio dobar. Izjeli smo još puno lipih stvar, a onda smo se zaputili kući, jer navećer je trebalo obaviti još jedno kolektivno hranjenje, ovaj put zamislite kod Richarda. Dr. Phil nam se živ i zdrav vratio sa jedrenja, pa je trebalo to zaliti i zajesti. Došao je on tako sa djevojkom mu, a doveo je i sestru svoju i njenog mladića. Zajedno smo jeli finu piletinu sa roštilja koja je bila upacana u češnjak, sezamovo ulje i teriyaki sos. Mnogo dobro. Ubivši se tako hranom, malo smo zalegli u vrt, te pričali o dobrim starim danima. Jučer sam proveo dan gledajući događaje s Olimpijskih Igara i nikako se nisam mogao prisliti da odem raditi, iako sam trebao. Ipak, malo sam radio i usput slušao kako Portorikanci gaze hudog Američana. Pa sam gledao kako Južnoafrikanci obaraju svjetski rekord u 4x100 slobodno. Lijep je dan bio. Navećer sam sa Richardom otišao kod dr.-a Phila, gdje smo gledali Hrvate kako puše sisu od Amera u vaterpolu. Nakon toga, gledali smo Red Carpet na Nova TV i samo dobili potvrdu da je Nova TV uvjerljivo najgora televizija na svijetu, na kojoj rade samo oni mentalno limitirani. Doma smo otišli nešto kasnije i doma sam odgledao dvije epizode Zvjezdanih staza: The Voyager. Ni sam ne znam zašto to gledam, mislim da od toga samo oglupljujem (za razliku od ostalog sranja koje gledam na televiziji). I eto me sad na poslu. Uživam. |
12.08.2004., četvrtak
|
Jučer sam, nakon što sam došao doma s posla, te sa sebe oprao opori smrad ureda, otišao jesti ćevape sa Richardom. Išli smo u Cvjetno naselje, jer tamo su kao dobri ćevapi. I tu sam priču čuo par puta sa raznih strana, ali nikako da odem. Jednom kada sam bio otišao, bila je nedjelja i nisu radili, pa sam jeo negdje drugdje (ne mogu se točno sjetiti gdje, ali valjda mi nećete zamjeriti). I tako dođemo Richard i ja u taj, ne znam ni sam kako bi ga nazvao, nešto što se iz malog kioska pretvorilo u veliki, sa predivnom alu stolarijom i ako se sjećate onih crnih tabli sa bijelim slovima koja se umeću u za to posebne utore na tabli, ne bi li se tako stvorio menu (na kojem obično piše, kava, čaj, pivo, sok, sendvič, u zagradi šunka, sir). Dakle, povratak u stara nam vremena. I dočekale su nas tri mrzovoljne babetine (u bijelim kutama naravno) i mi narućimo hranu od njih, i odemo i sjednemo se fino u vrt. Nakon par minutica jedna od onih hudih baba donese hranu i mi stadosmo jesti. I sad: ne znam da li je to zato jer sam ja puno očekivao, jer već par godina slušam o povijesno dobrim ćevapima iz Cvjetnog, ili ti koji su mi to pričali nikad u životu nisu okusili ćevap u somunu kod Ramadanija, ali jučerašnji ćevapi bijahu grozni. Suha lepinja, tvrdi luk (koji se nije omekšao niti nakon što sam na njega sasuo omanju solanu) i ono što me najviše živciralo, ćevapi su u pločicama. Možda su babuskare imale loš dan, možda je to zbilja njihov kreativni vrhunac, ali Bučimir nije bio zadovoljan. Sad se dvoumim da li da im dam još jednu šansu. |
11.08.2004., srijeda
|
Jučer sam si bio jako veliki. A jako sam si veliki svaki put kad otkrijem nešto lijepo i meni drago. A naročito kada je to lijepo i drago neki film ili neka muzika. Pa sam tako jučer otkrio dva nova izvođača popularne glazbe koja su mi se svidjela na prvu loptu. Jedan je Jim Guthrie, a drugi je Statistics. I baš super zvuče, pa sam si odmah, koristeći fimin Internet, skinuo sve kaj postoji od ova dva izvođača. Naravno da moj poslodavac nije imao pojma o tome, a tako neka i ostane. No važno je da sam ja sretan. Navečer sam zajedno sa Richardom, iliti jedinim preostalim prijateljem u najdepresivnijem gradu za vrijeme ljeta na svijetu, otišao malo u šetanciju po centru nam grada. Pa smo onda tamo sreli sestru našeg vrlog dr.-a Phila skupa sa mladićem joj, i prikrpali smo im se na kavi. Ona je bila 4 tjedna u Americi, pa nam je pričala kak joj je bilo, a mi smo njima pričali kak je bilo nama u Londonu i vrijeme je brzo prošlo. Zatim smo Richard i ja krenuli do njegove kuće, jer on sam je (majka mu uživa u blagodatima otoka Mljeta), pa smo si malo spekli roštilja, ne. Par komada piletine kasnije, ležali smo na njegovim kaučevima i gledali u televizor. Još jedan nadasve zanimljiv dan. |
10.08.2004., utorak
|
Jučer sam ponovo počeo dolaziti na posao. Čemera li i jada. Čim sam ušao u sobu i sjeo za kompjutor, osjetio sam val živčanoće koji se popeo od tabana pa sve negdje do iznad kuka, gdje sad lagano kuha i samo čeka pravi trenutak da iskoči. Kada ne radim, taj val je uvijek negdje u nogama i treba mu jako dugo da se popne do glave. Dakle, patnja je počela. U nedjelju sam, u nekom kasnom noćnom terminu odgledao zadnju epizodu serije Star Trek: Deep Space Nine. E, pa jebo Hollywood i filmsku industriju. Jebo televiziju i Ameriku. Od kuda im pravo da se tako igraju s ljudskim osjećajima?! Da se razumijemo, niti pratim Star Trek nešto posebno, a svakako nisam Trekkie, ne znam klingonski i u pravilu ne znam tko su Ferengiji, ali eto pogledam ja zadnju epizodu. I skoro se rasplaćem! Troje glavnijih likova je odlazilo sa svemirske stanice, i to je prikazano takvim intenzivitetom da bi rasplakalo i najokrutnijeg ubojicu. Zadnji put sam u grlu imao takvu knedlu kada sam gledao ET-a kao klinac. Tužna muzika, inserti iz starih epizoda, a sve to traje oko 15 minuta. I tjera na plač. Čisto zlo. Stvarno ne znam kako im to uspijeva. Evo što mogu napraviti odraslom čovjeku. Baš me zanima kako su to proživjeli zagriženi ljubitelji Star Trek-a. Ako ima neki koji me čita, a vrlo je emotivno (ili možda krajnje neemotivno) reagirao na gore opisane scene, neka se javi komentarom, te tako zbaci tu planinu tuge sa srca. A kasnije sam si malo razmišljao zašto sam tako reagirao. I došao sam samo do zaključka da sam nabijen razno raznim osjećajima koje jednostavno nemam kamo kanalizirati. Pa oni svako malo iscure. I samo je još više sjebu. Jer onda moram razmišljati o tome, a to mi ide na kurac. Jer si onda moram priznati da je to vjerovatno sve zato kaj nemam žensku. A ne volim se toga prisjećati. Jer mi to nije fora. No... |
08.08.2004., nedjelja
|
Jučer smo Richard i ja proveli lijep dan na imanju mojih roditelja. Radeći poslove intelektualne prirode, tipa zatrpavanje ranije iskopanih rupa zemljom. Pripremanje vatre za roštilj također je bila jedna od disciplina, kao i pečenje mesurine. Pa smo se shodno s time i malo obždrali. Punih trbušina, uživali smo u lupanju kapljica ljetne kiše o krov terase buduće kuće mojih roditelja. Zagorski krajolik ponekad zna od ljepote dovesti suzu u oko. Oh kako li sam samo romantičan te poetičan danas. To je valjda zato što me nije par dana bilo, pa se sada ispucavam. Nakon odmora, krenuli smo doma, ali smo prvo ipak stali u jednom trgovačkom centrtu na rubu grada ne bili Richard kupio aparat za kavu. I nađosmo željeni aparat na polici. No, nije bilo nijednog zapakiranog u za to predviđenu ambalažu ispod polica. Krenuli smo po pomoć i jedna ljubazna zaposlenica u trgovačkom centru rekla je da će pozvati prodavača na nama zanimljiv odjel. Kada smo došli do nama zanimljivog odjela, tamo je bio jedan mladić i njegova djevojka/žena. Oni su također bacili oko na aparat koji si je poželio Richard. Pošto smo pretpostavili da je aparat na polici jedini preostali, taktički smo se rasporedili svaki na jednu stranu reda ne bi li prvi došli do prodavača-ice, koji će se uputiti prema nama zanimljivom odjelu. I došla je sa Richardove strane, i on joj pristupi. Postavi upit u vezi već spomenutog aparata za kavu, no isto postavi i mladi par. Nakon par minuta iz skladišta se vratila gospođica prodavač i prvo se nama obratila, te rekla kako u skladištu nema nama željenog proizvoda, ali da možemo dobiti ovaj sa police. Složismo se. Isto tako, rekla je i mladom paru da u skladištu nema aparata, a kada su oni pitali mogu li dobiti ovaj s police, odgovor prodavačice bio je negativan. Udaljili su se tužni. Mi smo dobili aparat. I malo kasnije naletili na mladi par. I smijali smo im se, dok su oni gledali bijesni. HAHAHA!!!! A da stvar bude još bolja, dođemo na blagajnu i Richard odluči kupiti proizvod karticom. Ugodna djelatnica sa blagajne pita ga želi li možda uzeti aparat na rate. Richard se odluči za rate, ali to je uključivalo i kratki odlazak sa djelatnicomn trgovačkog ceentra do odjela za kredite. A baš su se u redu iza nas stali neki ljudi sa hiljadu miliona artikala. Koje su već uredno posložili na pomičnu traku. I gledaju u čudu, a djelatnica kaže da će odmah. I nije je bilo deset minuta! Zakon je raditi zlo. Pomislio sam još kako bi mogao na brzaka otići u dučan po samo jedan mali artikal, zgurati se ispred istih ljudi dok još čekaju uz ispriku da mi se žuri i da imam samo jedan mali artikal, i onda ga platiti karticom na kredit! To bi ih valjda ubilo. Ali odlučio sam se biti dobar. Sutra moram opet na posao. Prokletstvo!!! Ali to samo znaći da ćete opet svakodnevno biti zasipani mojim umotvorinama depresivna tona. Uživaj narode. |
03.08.2004., utorak
|
Evo me nakon par dana "odmora". Put iz Londona je protekao skoro pa glatko. Malo je avion kasnio, ali samo u polasku. Naš grčki kapetan na vrijeme nas je spustio u Klagenfurt. Sada kad sam se vratio u voljeni mi Zagreb, malo mi fali Londra. Bilo mi je super i mislim da je to grad po mojoj mjeri. Morati ću poduzeti nešto i otići malo tamo živjeti. Jučer sam se išao voziti biciklom i otišao sam u brdo. Put do gore bio je naporan, ali nakon što sam se sa tristo na sat spizdio niz isto brdo, shvatio sam da je vrijedilo. Osim toga nisam radio ništa pametno. Niti mislim da ću raditi išta pametno do kraja tjedna. A onda već moram natrag na posao. Prokletstvo. Nekako mi je ovaj godišnji prošao prebrzo. Ali, zato moji druzi i ja već imamo plan za slijedeće ljeto. MIAMI!!! Nadam se da nitko od nas neće zajebati. Eto, toliko za sada, kada se neko veće iznenađenje dogodi u mome životu, obavijestiti ću Vas. Do tada, zbogom. |
