Jučer je bilo dosadno da dosadnije ne može biti. Pogotovo na poslu. Doma isto. Pogledao sam Krupnu ribu do kraja, niš posebno. S nikim se nisam čuo. Osim s bratićem da ga pitam gdje je i za koliko novaca nabavio digitalnu satelitsku. Razmišljam o nabavci toga modernog stroja ne bi li imao još više programa koje mogu pratiti. Zatim sam se obukao i zaputio prema videoteci (da li Vam do sada sve ovo zvući poznato?). No nastao je problem. Sve od kad sam se vratio iz Londona, novac mi baš nije najjača strana. Prije nego sam išao na posao, ostavio sam si zadnjih 15 kuna koje imam na svijetu na stolu, tako da mogu platiti film kad ga vratim. I sad ih nije bilo! Majku mu staru, pomislih. Tko mi je mogao učiniti to. Zli prsti sumnje su odmah pali na sestru ili majku. Sestru sam iz samo meni poznatih razloga nekako uspio eliminirati, tako da mi je ostala majka kao glavni sumnjiac. No, prije nego sam krenuo sa optužbama, išao sam još malo pogledati po urednom mi stolu. Ali opet ništa. U tom trenutku sam već bio i malo ljut i spominjao razne svece, te bogove. No, odlučih još pogledati i u ladicu, makar znam da tamo nisam mogao ostaviti novac. I otvorim ladicu i što nađem unutra? Zamislite prizor iz filma kada otvaraju škrinju sa zlatom. E pa tako se i moje lice ozarilo kada sam unutra našao 100 (slovima: sto) kuna. Kako je taj novac tamo dospio, nemam pojma, ali bio sam sretan kao prasac u kocu.
I krenuo sam tako prema videoteci, i pošto sam prolazio pokraj kuće gdje živi mladić nekad poznat po fascinantnoj frizuri, odlučio sam ga nazvati, sve u namjeri da ga preupitam da li bi on možda sa mnon htio krenuti put stanovite radnje. No, nakon što je njegov telefon zvonio jedno tri milijuna puta, a on se nije javljao, sklopio sam. To mi već postaje malo sumnjivo, jer ovo je već treći dan za redom da ga zovem, a on se ne javlja, a kad se poslije čujemo, pa ga ja pitam zašto se nije javio prije, on odgovara da nije čuo, vidio ili da nije primio moj poziv. Mislim da ću odgovor morati izvući od njega batinama. Ili ritualnim silovanjem, vidjet ću kakvog ću raspoloženja biti u dati trenutak. Pošto mi se ex-fuzbačo nije javio, nazvao sam Richarda. No, ni on nije dignuo slušalicu, te sam nasred ceste počeo prozivati svu zlu kob svijeta da se sruči prema njima dvojici, jer odbijaju javiti se Bučimiru. Ipak, samo sekundu kasnije zove Richard i ne zvući baš najbolje. I nije. Ulovio ga neki virus i kaže da cijeli dan samo sere i bljuje. Double trouble!!! Kaže da čim popije malo vode, odmah ju i posere. Čim nešto pojede, odmah to i pobljuje. Nezdrava bolest, rekli bi. Nakon što sam ga utješio s par muških utjeha u obliku "E jebi ga" ili meni puno draža "A u kurac", završili smo razgovor. U videoteci posuđujem Rushmore i odlazim doma ne bi li ga pogledao. Noć je hladnjikava, nakon obilne kišurine koja je padala cijeli dan, ali je zato i ugodno za šetnju, razmišljam i naprečac zaključujem. (Ovaj romantični dio je bio za žensku populaciju). Doma ulazim u topli krevetac palim DVD i čak dosta dugo izdržim (više od pola filma), a onda padam u san.
Post je objavljen 27.08.2004. u 19:37 sati.