Jučer sam, nakon što sam došao doma s posla, te sa sebe oprao opori smrad ureda, otišao jesti ćevape sa Richardom. Išli smo u Cvjetno naselje, jer tamo su kao dobri ćevapi. I tu sam priču čuo par puta sa raznih strana, ali nikako da odem. Jednom kada sam bio otišao, bila je nedjelja i nisu radili, pa sam jeo negdje drugdje (ne mogu se točno sjetiti gdje, ali valjda mi nećete zamjeriti). I tako dođemo Richard i ja u taj, ne znam ni sam kako bi ga nazvao, nešto što se iz malog kioska pretvorilo u veliki, sa predivnom alu stolarijom i ako se sjećate onih crnih tabli sa bijelim slovima koja se umeću u za to posebne utore na tabli, ne bi li se tako stvorio menu (na kojem obično piše, kava, čaj, pivo, sok, sendvič, u zagradi šunka, sir). Dakle, povratak u stara nam vremena. I dočekale su nas tri mrzovoljne babetine (u bijelim kutama naravno) i mi narućimo hranu od njih, i odemo i sjednemo se fino u vrt. Nakon par minutica jedna od onih hudih baba donese hranu i mi stadosmo jesti. I sad: ne znam da li je to zato jer sam ja puno očekivao, jer već par godina slušam o povijesno dobrim ćevapima iz Cvjetnog, ili ti koji su mi to pričali nikad u životu nisu okusili ćevap u somunu kod Ramadanija, ali jučerašnji ćevapi bijahu grozni. Suha lepinja, tvrdi luk (koji se nije omekšao niti nakon što sam na njega sasuo omanju solanu) i ono što me najviše živciralo, ćevapi su u pločicama. Možda su babuskare imale loš dan, možda je to zbilja njihov kreativni vrhunac, ali Bučimir nije bio zadovoljan. Sad se dvoumim da li da im dam još jednu šansu.
Post je objavljen 12.08.2004. u 20:02 sati.