|
Jučer sam, nakon što sam došao doma s posla, te sa sebe oprao opori smrad ureda, otišao jesti ćevape sa Richardom. Išli smo u Cvjetno naselje, jer tamo su kao dobri ćevapi. I tu sam priču čuo par puta sa raznih strana, ali nikako da odem. Jednom kada sam bio otišao, bila je nedjelja i nisu radili, pa sam jeo negdje drugdje (ne mogu se točno sjetiti gdje, ali valjda mi nećete zamjeriti). I tako dođemo Richard i ja u taj, ne znam ni sam kako bi ga nazvao, nešto što se iz malog kioska pretvorilo u veliki, sa predivnom alu stolarijom i ako se sjećate onih crnih tabli sa bijelim slovima koja se umeću u za to posebne utore na tabli, ne bi li se tako stvorio menu (na kojem obično piše, kava, čaj, pivo, sok, sendvič, u zagradi šunka, sir). Dakle, povratak u stara nam vremena. I dočekale su nas tri mrzovoljne babetine (u bijelim kutama naravno) i mi narućimo hranu od njih, i odemo i sjednemo se fino u vrt. Nakon par minutica jedna od onih hudih baba donese hranu i mi stadosmo jesti. I sad: ne znam da li je to zato jer sam ja puno očekivao, jer već par godina slušam o povijesno dobrim ćevapima iz Cvjetnog, ili ti koji su mi to pričali nikad u životu nisu okusili ćevap u somunu kod Ramadanija, ali jučerašnji ćevapi bijahu grozni. Suha lepinja, tvrdi luk (koji se nije omekšao niti nakon što sam na njega sasuo omanju solanu) i ono što me najviše živciralo, ćevapi su u pločicama. Možda su babuskare imale loš dan, možda je to zbilja njihov kreativni vrhunac, ali Bučimir nije bio zadovoljan. Sad se dvoumim da li da im dam još jednu šansu. |


