|
Jucer (ili je to vec bilo prekjucer, hm?)... No, uglavnom, taj sam dan proveo obilazeci ducane sa Grkom i Richardom. Ali prije toga smo se nasli sa JaY-Zem za vrijeme njegove pauze za rucak i s njim rucali. Richard i ja smo pojeli po dva rucka, jer nam se jako svidjao rucak koji je za sebe narucio Jay-Z. Obzdrali smo se uglavnom. Zatim smo se nasli s Grkom. Nakupovali smo stvari i uzaludno smo trazili dres grcke reprezentacije, ali ga nismo uspjeli naci. Nakon cjelodnevnog lutanja, bilo je vrijeme za jednu postenu zderacinu. Grk nas je odveo u nekakav nazovi restoran, gdje platis oko 12 funti, i onda odes do bara za samoposluzivanje, izaberes sirove sastojke i odneses ih do frajera koji ih onda ispred tebe skuha u woku. I mozes tako koliko hoces puta ici i zderati. Prejebeno. Ne znam zasto takvih stvari nema i kod nas, to bi (barem ja mislim) dosta dobro proslo. Uglavnom, nakon tri runde orijentalne hrane, bio sam ubijen istom, i nakon kraceg odmora, krenuli smo doma. A od kad sam se probudio, nisam spavao. Avion nam ide za par sati, i uskoro cemo kretati, tako da mi je ovo zadnje javljanje iz Londona. Culi smo se i sa Fuzbonosom, za kojeg cu morati naci neko novo ime, jer od jucer vise nema popularnu frizuru!!! Za potrebe filma u kojem ima omanju ulogu, morali su mu odrezati grivu. Tuzan je dan u kraljevstvu. Dakle, slijedece javljanje ponovo iz Zagreba. P.S. Eh da. Richard i ja smo zadnji dan proveli buljeci u televizor. Mislim da smo oborili neke rekorde. 5 sati za redom smo gledali Cribse na MTV-u. Popraceno sa 2 neprekidna sata gledanja Newlyweds-a. IIIHHHHAAAA!!!! Imam podocnjake. |
30.07.2004., petak
28.07.2004., srijeda
|
Jucer smo dan proveli shoppingirajuci. A prekjucer smo isli provjeriti teren za jucerasnje shoppingiranje. To vam je slozeni proces. I tako smo zakljucili da nam Carnaby Street i Soho najvise pasu glede izbora, pa smo se tamo i zaputili. Richard je kupio lijepu rugby majicu u Hackettu, remen u Vansu i majicu u Mambu. Fuzbonosa je htio kupiti cipele u Vansu, ali su mu bile preskupe, posto je on dosao sa limitiranim budzetom. Ja sam nasao puno lipih stvari, ali sam se na kraju odlucio za jaknu u Quicksilveru. No, nema bojazni, danas opet idemo u opasni grad u nova shopping iskustva. Nakon jucerasnjeg shoppinga taman smo se spremali krenuti prema Grkovoj kuci, gdje nam je njegov otac spremao rostilj, kada je Grk na ulici uocio svoju prijateljicu iz Beograda, stanovitu Minu. Mina je lijepa cura, koja zivi u Londonu vec 6 godina. Inace je izlazila sa nekim vecim facama srpskog jet seta, necu ih imenovati. I tako smo malo pricali s njom, dok je ona cuclala sladoled iz McDonald's-a i onda krenuli na vlak prema Grku. Grkov otac nas je doslovno ubio kolicinom hrane koju je spremio. Enormne kolicine mesa plus malo salate. Malo smo chillali nakon zderacine, a onda smo odlucili ici doma. Grk nas je ispratio gole guzice, i malo kasnije bili smo doma, u krevetima. Nas ostanak u Engleskoj se blizi kraju, Fuzbonosa je vec u zraku, a Richard i ja imamo jos dva dana. Do citanja. Evo malo slikica od proslih par dana: Koji Boban, koji Kranjcar, pazite se Bucimira  Soho  Mladici u podzemnoj  |
26.07.2004., ponedjeljak
|
JUcer smodan proveli ljencareci. Bila je nedjelja i nije bilo smisla nikamo ici. I bas mi je pasalo. Jay-Z i ja smo igrali Playstation, Richard i Fuzbonosa su se setali po kvartu. Oko 16.00 bilo je vrijeme da se podje, jer isli smo na nogomet. Malo fizicke rekreacije, za promjenu. Teren je bio ogroman, a moja kondicija na nuli. Ipak, pokazali smo im malo hrvatskog nogometnog umijeca (citaj: igra bez puno trcanja, tu i tamo koji dobar pas, umor nakon samo par minuta...). Nakon nogometa, otisli do Grkove kuce gdje smo pogledali finale Copa Americe izmedju Argentine i Brazila (Brazil dobio na penale :() i pojeli pizzu. Nakon toga, otisli smo doma i jos malo gledali Dirty Sanchez na MTV-u (engleska verzija Jackassa, samo kaj su ovi jos ludji, ak se to moze uopce tak reci). Eto, dan nije bio sadrzajan, pa zato i nema puno sadzaja. Do sutra... P.S. Da, danas nazalost nema ni slika, jer jucer nismo imali sto za slikati. Isprike. |
25.07.2004., nedjelja
|
Jucer nisam bio u stanju pisati zbog stanja u kojem sam se nalazio od prekjucer. Krenimo dakle s tim. Krenuli smo u obilazak grada. Picadilly Circus, Trafalgar Square, Houses of Parliment... U Virginu na Picadilly-u spiskao 68 funti na CD-e. Puno, puno novaca. Zatim smo se vratili doma, jer valjalo se istusirati i krenuti ponovo put grada do nekog kluba gdje je Grk slavio zadnji dan posla. Dosli smo tamo iza 21.00, pa smo morali platiti 5 funti za upad. Muzika glasna i houseasta, te se bas nije moglo previse pricati. Upoznali smo i stanovitog Srdjana, koji je rodjen u Makedoniji, ali je Srbin. Poslije cu malo vise o njemu. Razgovarao sam sa nekom curom koja je prosle godine bila na ljetovanju u Hrvatskoj, i navodno joj se jako svidjalo, iako mi nije djelovala jako iskreno. Rekla mi je da izgledam kao Harry Potter. Mozda, ali kao Harry Potter nakon odvikavanja od alkohola. Pili smo svasta. Pivo, absint, white russians, ouzo... Pricao sam kasnije i s nekom Irkinjom, koju sam dan prije vidio u Tate-u. Zbilja je cudno da u gradu od 10 miliona ljudi dva dana za redom naletim na istu osobu. Malo smo se tome cudili, a poslije sam joj valjda postao dosadan, pa je otisla. Klub se zatvarao i bilo je vrijeme poci. Pricali smo sa Srdjanom, koji je nas provocirao Partizanovim pjesmama, a mi mu uzvracali Dinamovim. Redar nas je uljudno zamolio da prestanemo. Nisam imao pojma gdje se nalzimo niti kako cemo doci doma, a nije ni Jay-Z. Na svu srecu, Srdjan je jedini bio trijezan, i nasao nam je autobus. Hvala Srdjo. Vozili smo se do Hammersmitha, gdje smo morali presjedati na drugi autobus. Za vrijeme cekanja na drugi autobus, Richard i ja smo se posteno izbljuvali pred svima na stanici. Nakon jedno sat vremena bili smo doma. I probudim se ja jucer. I veli meni Jay-Z: "Znas kaj je bilo?". Velim ja: "Nemam pojma". E sad ovako: Jay-Z-eva majka je jucer putovala na Barbados u posjet svome muzu. I zamislite sad prizor. 6 sati ujutro, Vi se dizete jtako rano jer upravo idete na zasluzeni godisnji odmor, ulazite u kupaonicu, a ispred vas lezi mrtav pijan Richard i spava. To mora da je prizor koji se ne zaboravlja lako. Uglavnom majka mojeg priajtelja je probudila svoga sina i naredila mu da probudi Richarda. On je vjerovatno u neko doba noci otisao na zahod bljuvati, pa se onesvjestio. Veli da se niceg ne sjeca. ZAKON!!! Nakon toga smo otisli do Grka, pa smo tamo u nekom obliznjem kaficu pozderali tipicni "lagani" engleski dorucak, i onda otisli do Grkove kuce i kod njega se izlezavali na podu do nekog kasnog podneva, kada smo ipak odlucili otici doma. Navecer nismo isli nigdje, nego je Grk dosao do nas, pa smo malo cugali. Narucili smo i curry, i to je vjerovatno najljuca stvar koju sam jeo u zivotu. Ne preporucam onima slaba srca. Evo slika od ova dva dana: Junaci su osvojili Picadilly  Neosabanizam i u Londonu  Richard se sprema za izlazak  |
23.07.2004., petak
|
Jucer smo moji prijatelji i ja odlucili malo kulturno se uzdizati. Te smo tako krenuli prema Tate Modern galeriji. No, kako smo bili gladni, prvo smo zavrsili u nekoj rupi tipa Mucke, gdje smo pojeli jako dobre sendvice. Zatim smo krenuli prema Tate-u. Tate Modern je do 1995. bila elektrana pokretana naftom, dok je gradski oci nisu odlucili zatvoriti zbog skupoce nafte. Tu je upao Tate, te se odlucilo da ce tamo sagraditi muzej suvremene umjetnosti. I bi tako. Dakle, muzej je smjesten u impresivnoj zgradurini od cigle i zadrzi mnoga djela suvremene umjetnosti. Od Picassa do Matissa, od Rodina do Giacometija itd... Cak je i par hrvatskih umjetnika zastupljeno (Dzamonja, Mestrovic, Murtic...). Trebalo nam je oko dva sata da pogledamo cijelu zbirku, koja se promijenila od prije dvije godine, kada sam je zadnji put vidio. Nakon Tate-a, presli smo preko Millenium bridge-a i zaputili se prema Tower Bridge-u. Usput smo i par puta jeli, te se dosta slikali. I tako nam je prosao dan. Kada smo sisli sa vlaka, odlucili smo da nam se jos ne ide doma, pa smo zavrsili u pubu blizu kuce. Popili po pivo, vidjeli da je preko puta kebabdzinica te smo pojeli grozne kebabe koje nam je prodao neki Arap koji ne zna ja msilim ni svoj jezik, a kamoli engleski. Jucerasnje slike: Dva vrla junaka  Susret titana  Car Trajan  Sutra citajte.. Nasi junaci krecu u osvajanje palace. Da li ce noc donijeti jos jedno pijanstvo? |
22.07.2004., četvrtak
|
Jucer sam se probudio u ranu zoru, potpomognut Jay-Zem i njegovim nekontroliranim ulaskom u sobu. Bilo je negdje 06.45 i nakon toga vise nisam mogao spavati. Nista zato. Otisao sam gledati televiziju. Buljio sam u blagodati digitalne kabelske televizije, mijenjajuci jedan muzicki program za drugim. Najvise sam se zadrzao na VH1 Classicsu, gdje su bili prikazivani spotovi iz 80-ih, jedan bolji od drugog, cisti sabanizam. Frizurice, rincice, obleka, sve je tu. Zakon. Malo poslije postalo mi je dosadno, pa sam otisao probuditi Richarda i Fuzbonosu. Nakon toga, krenuli smo se dotjerivati za izlazak. I dok je meni bilo potrebno 10-12 minuta za pranje tijela, iznutra i izvana, mojim prijateljima je zajedno trebalo oko sat vremena. Tu se izgubilo vrijeme, ali sto ja mogu kada su mi prijatelji wannabe metroseksualci sa cvrstim muskim stavom. Oko podneva smo napokon izasli iz kuce i zaputili se prema stanici podzemne, do koje treba hodati jedno 10 minuta. Isli smo se naci sa Grkom, koji radi u City-u, i oko 14.00 ima pauzu. Malo smo uranili, pa smo se setali po Oxford Streetu, gdje smo naletili na dzinovski HMV, ducan u kojem se kupuju CD-i i takve stvari. Takvi ducani su za mene uvijek znak za financijsku propast, jer se ne mogu kontrolirati kad vidim toliko CD-a. Ipak, posto nisam imao kreditnu karticu sa sobom (hvala onom gore, bog ga zovu) kupio sam samo dva cd-a i jedan dvd. I to sve sa rasprodaje. Sa Grkom smo se dakle nasli oko 14.00, te smo krenuli prema nekakvom restoranu sa orijentalnom hranom. Ispada da je to nekakav lanac brze orijentalne hrane, cije ime je Waggamama, ako se dobro sjecam. Pristojna hrana, za realtivno pristojan novac. Grk je nakon toga otisao raditi, a mi smo krenuli u Bond street, provjeriti skuplje ducane. E sad. Biti cu malo kritican. Stvarno mi na zivce idu one zene bogatih Arapa, koje hodaju okolo zamotane i ko fol skrusene, a mirise na najbolje parfeme i ulaze u najskuplje ducane. Da, Alah je to sigurno htio. Tako se provodi ideja Islama. Oko 17.15 nasli smo se ponovo sa Grkom, jer bilo je vrijeme da se krene prema stadionu, u biti u pub pokraj stadiona, gdje ce biti odrzana utakmica na koju idemo. I dosli smo do puba, zasjeli, unutra puno navijaca obje momcadi. Kupili smo pive i cekali Jay-Zija. On, naime isto radi, pa ne moze s nama ubijati vrijeme. I dosao je on, pa smo popili jos par piva i krenuli prema stadionu. I mislim si ja, ovo je Engleska, tu je uvijek mirno na stadionima, obiteljska atmosfera i to, ali malo sam se prevario. Dakle, u pitanju je prijateljska utakmica izmedju Queens Park Rangersa i Ajaxa. Super, rekoh, nece biti balkanskog mentaliteta na tribinama i takovijeh stvari. I nije bilo, na strani gdje smo mi sjedili, QPR strani, ali su se zato Nizozemci potrudili da zapocnu nerede. Pa su se malo tukli s policajcima, sto je bilo popraceno sa jednostavnim povicima "Who are you?". Ubrzo su se stvari smirilie i utakmica je zavrsila 0-1 za Ajax. Nakon tekme opet smo otisli u pub i popili jos koju. Na putu prema doma, Jay-Z nas je poveo u krivom smjeru, tvrdivsi da je autobus kojim idemo onaj pravi. Pa smo fino zavrsili u nekom opasnom kvartu punom Indijaca i crnaca, iz kojeg smo pobjegli uzevsi taxi, koji nas je vozio pune tri i pol minute i naplatio nam to Ł6.80. Jebote ja!!! Kuci smo krenuli preko parka, i tamo nasli neki stari bicik s kojim smo se malo odlucili poigrati. Pocelo je kao mala igra, a zavrsila je tako da smo strgali bicikl bacajuci ga u zrak i daljinu. Toliko o Balkanu. Ubrzo nakon toga bili smo doma i u krevetima. Evo ponesto slika od jucer: Prije utakmice  Jay-Z baca bicikl  Nizozemci stvaraju nerede  SUTRA... Junaci idu u muzeje. Kino? Mozda. |
21.07.2004., srijeda
|
Jucer smo dakle stigli u Englesku. Posto smo putovali iz Klagenfutrta, valjalo je doci i do tog austrijskog gradica. Sluzbenim automobilom Fuzbonosine majke, doveli smo smo se, nakon tri i nesto sata voznje, do omanjeg grada. Majka naseg ekscentricnog prijatelja, takodjer je bila s nama. Oprostili smo se s njom sa suzama u oku, te krenuli na check-in. Letili smo a Ryanair-om, zato i sve te zavrzlame oko putovanja iz Zagreba do Klagenfurta. Avion je kretao za dva sata, te odlucismo pojesti, te popiti pokoju. Nakon obrocenja, krenuli smo prema letalu. A tamo guzvetina. Na boarding smo cekali oko pola sata u sparnoj cekaoni sa jos stopedeset raspizdenih putnika iz cijelog svijeta. No, napokon smo se ukrcali, te cekali uzlijetanje. Fuzbonosi ovo bijase prvi let, pa je bio na iglama, ali cim se avioncina digla u nebesa, straha je nestalo. Let je protekao ugodno, ali dosadno. Slijetanje na Stansted International bio je popracen plijeskom, te se iskrcasmo na aerodormu velicine pola Zagreba. Ajde, dobro nije bas tak velki. I dok su svi putnici isli na izlaz za European Union, nas trojica smo jedini, uz jednu Japanku, isli na izlaz za All Others. Zakon!!! Obavismo razgovore sa sumnjicavim djelatnicima Immigration Office-a te krenusmo po prtljagu. Kada smo i to obavili, nista nas nije sprijecavalo da odemo na vlak prema Londonu. Ugodna voznja trajala je 45 minuta i zavrsavala je na zeljeznickoj stanici Liverpool Street. Tamo smo odmah uocili Burger King, pa smo morali nesto prezalogajiti. Onda smo izasli van na cestu, ne bi li dvojica mladica popusila koju. Shvatili smo da iako smo u Londonu, i kao trebali bi se zabavljati, mi radimo iste stvari kao i u Zagrebu. Sjedimo na uglu ulice, pusimo i komentiramo prolaznike. Eto sto ti je zivot. Ipak, nakon par minuta krenusmo prema podzemnoj zeljeznici, ne bi li stigli do doma mojeg prijatelja koji je bio dovoljno dobar da nas ugosti. A u podzemnoj kaos. Skoro svi vlakovi koji su nam bili potrebni da stignemo do mjesta stanovanja mojeg prijatelja bijahu ili otkazani ili su kasnili. Sve u svemu totalni kolaps. Cekali smo pola sata na vlak, koji inace ide svakih par miniuta. I tako smo jedno sat i pol nakon stigli na stanicu koja nam je bila potrebna. Moj prijatelj, zvati cemo ga Jay-Z, docekao nas je sa autom, te smo nakon tri minuta divljacke voznje, bili u njegovoj kuci. Pojeli smo nesto, te se odmah zaputili prema jos jednom prijatelju. O njemu sam vec par puta pisao. Grcko-iracki prijatelj, ako se sjecate. Njega cemo zvati Grk, najjednostavnije. Dakle, dosli smo do njega, ima dzinovsku kucerinu btw, popricali malo s njegovim ocem, te se zaputili u pub. Tamo smo se malo oblijevali pivom, koja je skupa u tri pm, ali je zato i odlicna. Nakon 23, kada se svi pubovi zatvaraju, krenuli smo doma, jer smo ipak bili malo umorni od puta, a i Jay-Z je sutradan radio. U SUTRASNJEM NASTAVKU... Nasi junaci sami odlaze u gradusinu. Sastanak sa Grkom. Odlazak na prijateljsku nogometnu utakmicu izmedju Queens Park Rangersa i Ajaxa. A evo i prvih slika: Richard, Grk, Fuzbonosa (check out the pederska torbica) i Jay-Z  Moja malenkost u dvoristu puba  Deckeci u pubu  |
19.07.2004., ponedjeljak
|
Jučer sam umirao od vručine. Ni danas nije ništa bolje, ali nije baš da mogu puno napraviti u vezi i glede vručine. Ovih par dana uživam u zasluženoj slobodi. Godišnji će me preporoditi, već vidim. Uglavnom sam doma, pogledao sam par filmova na DVD-u, od kojih ne znam da li mi si jedan svidio dovoljno da Vam ih preporučim. Ljenčarenje, sve u svemu. I super mi je. Ne znam stvarno što bi više pisao, zbilja se ništa ne događa. Sutra idem u London, pa se nadam da će količina događaja biti povećana. Eto, slijedeće javljanje očekujte iz Engleske. Sretan put. Hvala. |
17.07.2004., subota
|
Jučer mi je bio zadnji radni dan!!! Oh kakva sreća je bila, kada sam izašao iz firme, sjeo na bicikl i zaputio se prema kući. Doma me majka obradovala kineskom hranom. Fino najeden, čekao sam Richarda da me pokupi, pa da se nađemo sa Fuzbonošom, pa da svi skupa krenemo kod Fuzbonošine prijateljice na neki tulum. Došli smo kod te prijateljice, i bili smo prvi na tulumu. Vrijeme smo tratili pregledavajući fotografije koje ta djevojka slika i pomoću kojih se upisala na Akademiju. Nešto kasnije, došla su još dva mladića, a kasnije još dva, i to je bilo to. Prekrasan tulum. Nakon nešto alkohola, počelo mi se spavati, a i Richardu, te smo odlučili udariti kibu. Ali shvatili smo isto tako da smo i ogladnili, pa smo Fuzbonošinim automobilom krenuli prema McDonald's-u. Pojeli smo nešto hrane, koju smo kupili novcem koji je Fuzbonoši dala njegova prijateljica s razlogom da joj ovaj nešto kupi u Londonu, te ostali još malo pričati. Fuzbonoša nas je onda odveo kućama, a on sam je otišao dalje u noćni život. Eto to je to. Dosadni dani su i dalje moja svakodnevica, pa se ispričavam što ovo nije bilo neko zanimljivo štivo. |
16.07.2004., petak
|
Jučer mi se stvarno nije dalo pisati, pa sam preskočio. Nadam se da niste pogrizli sve nokte iščekujući da se na naslovnoj stranici svima nam dragog bložišta pojavi naslov mog bloga. Ako jeste, isprike najdublje. Gledao sam jučer jedan film u kinu. Film, koji sam očekivao duže vrijeme, i polagao velike nade u njega, ali me malo razočarao. Radi se o filmu Starsky & Hutch sa Ben Stillerom i Owen Wilsonom u naslovnim ulogama. Remake je to popularne kriminalističke serije iz sedamdesetih. Ben Stiller i Owen Wilson su već napravili par filmova zajedno, i svaki je bio dobar. Posebno bih izdvojio Royal Tenenbaums iliti kod nas prevedeni film Obitelj čudaka. Ako niste pogledali, savjetovao bih Vam to, jer to je dobar film. Specifična je humora i osvojio me na prvu loptu. Ali da se vratim na Starsky & Hutch-a. Ja naime, kao što znate, težim šabanizmu, tj. furati se na seljana, ali da se to uradi sa stilom. Super godine za to su sedamdesete. Imali ste disco, pa prije toga hippie pokret koji je doduše već izumirao, dakle, odlična dekada za seljačiju. I zato sam ja polagao velike nade u flm, jer sam mislio da će film biti svojevrsni parodični hommage tim vremenima. I bio je, ali ne u mjeri u kojoj bi ja napravio isti. Sve je ostalo nekako nedorećeno i blago, kao da su se bojali prijeći u vode neukusa. A da su to napravili, bilo bi PRIMA!!! Ovako, napravili su samo hommage seriji, koju nisam imao prilike gledati, ali pretpostavljam da je bila slična filmu. Pripreme za London se zahuktavaju. Rekao sam da ću pričati nešto o planovima. Dakle, plan se izrodio iz jedne od mojih bezbrojnih ideja o snimanju filma, dokumentarca ili sličnih stvari. Samo da se razumijemo, moji prijatelji i ja već imamo iza sebe dva snimljena filma, od kojih doduše jedan još nije montiran, ali biti će. Prvi film koji smo snimili bio je jednominutni uradak, koji bi lako mogli smjestiti u žanr eksperimentalno-futurističkih filmova. Drugi je bio kvazi dokumentarac o školi snow boarda, sa sociološkom tematikom o izbjeglicama iz Zagorja. Film ima perspektivu, ali nikako da ga montiram. No, sada kada znate da nismo pioniri u pokušaju snimanja filma, da Vam izložim plan. Dakle, prvotno mi je na pamet pala ideja kako bi super bilo da nas netko sponzorira da letimo u razne europske gradove i tamo se napijamo, a usput sve to snimamo. Tipa, pijanstva po Europi. Najbolje birtije, najlošije birtije, demoliranje hotelskih soba u pijanom stanju, povraćanje na glavnim trgovima itd. Richard je odmah bio za, a i ostali. A pošto idemo u London, tamo ćemo napraviti pilot epizodu. A tko zna možda snimimo film i na neku drugu temu, vidjet ćemo. Eto, to Vam je ukratko to. A ako uspijemo montirati film na vrijeme, možda ga uspijemo prijaviti na festival amaterskog filma. Prehlađen sam. Ne znam zašto se to uvijek mora dogoditi baš meni. Ja sam uvijek jedini prehlađeni čovjek po ljeti. Grozno. |
14.07.2004., srijeda
Jučer smo dakle, Fuzbonoša i ja izvadili vize za Englesku. Richard je isto učinio danas. Spremni smo za provod. U konzulatu smo vidjeli jednu lijepu djevojku. Za sreću je obukla tange sa engleskom zastavom. Ne pitajte kako znam. Doma sam napravio tonu kokica, od kojih sam kasnije dobio proljev, i buljio u televizor do dugo u noć.Vjerovatno ste i Vi već primjetili da mi je u zadnjih par blogova ponestalo inspiracije. Ali ne želim prestati sa pisanjem, jer znam da ako jedan dan ne napišem ništa, više nikad ni neću. A ovo piskaranje mi dobro dođe za relaksaciju. Što uma, što tjelesine. Došlo je ljeto i burni periodi u mom životu sve su rijeđi. Nadam se da će London popraviti situaciju. U biti siguran sam da hoće. Danas me je nazvao moj grčko-irački prijatelj i rekao da jedva čeka da dođemo, pogotovo zato jer je dao otkaz, pa će moći s nama non-stop bančiti. Veselim se tome. Jedino se ne veselim pretjerano povratku u Zagreb. I to samo zato jer će me London financijski iscjediti. Što znaći da ću se preostalih desetak dana godišnjeg odmora izležavati na kauču i buljiti u telku. Iako sam si obečao da u tom periodu moram otići na Sljeme s biciklom. Napravili su oko 13 novih biciklističkih staza po cijelom Sljemenu, pa ih valja isprobati. Fuzbonoša je shvatio da će za London imati jako, jako malo novca, pa je odlučio prodati pola stana. Krenut će sa svojim najdražim predmetom na svijetu: Playstationom. Stvarno ne znam kako će bez njega. No, poželimo mu sreću da dobije što više novca za njega, kako bi se s nama mogao dostojno obžderavati i alkoholizirati. Sutra očekujte post o planovima koje imamo za Londres. 'đenjce. |
13.07.2004., utorak
|
Jučer sam bio nesretan jer je bio ponedjeljak, pa sam opet morao raditi. Ali, nakon par minuta sam bio bolje, jer sam se sjetio da mi je ovo zadnji tjedan rada prije godišnjeg odmora. I to zasluženog, majku mu staru. Bogami sam se naradio ove godine. Mislim da sam Vam to već i pričao, ali ako nisam onda ću Vas podsjetiti da slobodni dan nisam imao od srpnja prošle godine. Imao sam još tjedan dana godišnjeg nakon toga i dok su svi taj tjedan potrošili za vrijeme božičnih i novogodišnjih praznika, ja sam to čuvao, kao za skijanja i takva sranja, koja se nikada nisu zbila, a baš kada sam htio iskoristiti tih tjedan dana na prosto ljenčarenje, nisam mogao jer je na poslu bila totalna ludnica od gužve, pa sam bio prisiljen prodati godišnji (što isto nije bilo tako loše s obzirom da mi je trebala lova). Uh, koja rečenica. Tako da sam već godinu dana u full pogonu i zbog toga mi u zadnja dva mjeseca stradavaju živci više nego inaće. A onda ljudima nisam ugodan. Pa se stalno svađam s istima. A onda pak ja nisam dobre volje, pa lošu volju trošim na prijatelje, pa onda i s njima ulazim u konflikte. I sve to vodi kompletnom raspadu sistema. I zato mi je drago da radim još samo ovaj tjedan, jer da nije tako mislim da bi umro od infarkta. Ili bi barem utonuo u more depresije i očaja. Svi simptomi su tu. Nemam volje za ništa, samo se izležavam i žderem nezadovoljan trenutnom podužom samačkom situacijom. No, to su priče za neke tužnije trenutke. Moji roditelji su sebi kupili zemljište iza Zaprešića, prema Zagorju i tamo si grade kuću. I namjeravaju se iseliti iz grada što je prije moguće. Kupili su i drvenu kuću negdje kod Jastrebarskog, pa su je onda dobri radnici koji se time bave prebacili u Lepe ti je Zagorje zelene. I sada na našem malom obronku uz šumu stoji jedna starinska drvena kuća. I baš je lijepa. I vidim da su mi roditelji jako sretni zbog toga. Provode tamo puno vremena. Čak znaju i prespavati kada im se ne da vraćati u grad, iako iznutra kuća nije ni taknuta. Uglavnom, moj otac i ja smo jučer tamo prevozili neki frižider, koji smo pokupili od mog strica, brata moga oca. A on živi u staroj zgradi bez lifta, naravno na zadnjem katu. A frižider ima tonu i nekaj i ogroman je. JEDVA!!! Jedva smo ga do ceste iznesli! Umrli smo. I onda skoro da i nije stao u auto. E, to bi bilo super. Da samo ga opet morali tegliti do gore, danas bi čitali o meni i mom ocu u crnoj kronici. Otac i sin umrli noseći frižider Tragedija se dogodila jučer u centru grada, negdje iza 19 sati. Otac i sin, inaće čvrste i jake građe, nisu uspjeli izdržati napor penjanja uz stepenice na peti kat stare zgrade. Kako saznajemo, negdje oko drugog kata sin se požalio na bolove u prsima, ali otac ga je tjerao da nastavi. Na četvrtom katu lijeva sinovljeva ruka ispustila je težak teret i primila se za srce. Uz bolni krik, sin se strovalio na hladni pod, dok je frižider munjevitom brzinom udario u zid stubišta skupa sa ocem, koji je ostao prignječen između zida i frižidera. Oba muškarca su na mjestu ostali mrtvi. Pogreb je u četvrtak na groblju Miroševac. Eto, što da Vam još kažem. Mogu Vas još jedino obavijestiti da sam nabavio i kartu i vizu za London, tako da je put sada siguran. |
12.07.2004., ponedjeljak
Jučer sam opet proležao većinu dana, a onda sam ipak malo radio. Navećer sam se oprao i lijepo obukao, jer bilo mi je poći na zabavicu koja se održavala u povodu promoviranja dr-a. Phila, a bogamu i ostalih studenata Medicinskog fakulteta. I tako me pokupiše Richard i Fuzbonoša (od sada je ovo oficijalni naziv za prijatelja koji nosi modernu kosu). Prije zabave, odlučismo otići nešto pojesti, jer bijasmo gladni. Pa smo tako otišli u Subway. Richard i Fuzbonoša su pojeli po Melt svaki, a ja sam se odlučio za Seafood and Crab. Nakon jela, bilo nam je poći u smjeru Šalate, gdje se održavala skromna zabava. I došli smo gore u taj birc imena Mango Mambo (za one koji ne znaju, nalazi se ispod puno poznatije Papaye) i tamo su bili ljudi koji su pili i razgovarali. Dr. Phil je već lagano bio pod gasom, pa smo brže-bolje naručili pića ne bi li ga probali sustići, ali jučer je on bio prejak za nas. Tri koktela poslije, nisam uočavao nikakav utjecaj alkohola na moju tjelesinu, pa sam odustao od pića. Fuzbonoša je skoro cijelu noć plesao zaluđen taktovima koje je puštao skromni mladić sa svojeg CD playera. Ja sam mu se u jednom trenutku pridružio i dao birtiji na uvid svoj specifični, ležerno-ukočeni, stil plesanja. Oko 02.30, već mi je pomalo bilo dosadno, a i spavati je valjalo ići, pa sam sve prijatelje pozdravio laganim mahom desne ruke, te se pješke zaputio kući. Oko 03.00, oko mi je bilo čvrsto zatvoreno i prvi san je dolazio.Usput, danas mi je sinulo da za tjedan dana idem u Englesku, a još nemam ni kartu ni vizu. Hm, toliko o velikim pripremama. A sada ću Vam odgovoriti na pitanje koje si sigurno već nekoliko dana postavljate. Da, probati ću što ažurnije bilježiti dogodovštine iz Londona i svakodnevno Vam ih servirati u obliku bloga. Eto narode, sada odahnite. Toliko od mene. |
11.07.2004., nedjelja
|
Jučer sam se cijeli dan izležavao na kauču i buljio u televizor. Jedini put kad sam se dignuo, bilo je kad sam otišao u dučan po sastojke za sendvičinu. Hrana je jedina stvar koja me može motivirati. Nisam čak ni išao van navećer, samo sam ležao i buljio. A kad mi se počelo spavati, samo sam se prebacio u krevet i nastavio raditi isto. Čak i kad su mi se oči počele sklapati, skinuo sam naočale, zažmirio, ali ostavio upaljen televizor i samo ga slušao. Mislim da možda sa mnom nešto nije u redu. Imao sam čuda san. Nalazio sam se u jednoj napuštenoj kući. Tamo je bilo još puno ljudi, pogotovo žena. Mislim da su i moji prijatelji bili sa mnom. Uglavnom, taj skup se ubrzo počeo pretvarati u nekakve orgije, svako je birao partnera i zatim su odlazili u sobe. Bila je tamo i neka žena, koja je izgledala kao da je glavna ili barem neka od glavnijih faca tog skupa. I nekim čudom, ona si je predbilježila mene. Rekla je da mora nešto obaviti, ali da nikamo ne idem, jer ja sam njen i da me voli. "OK", rekoh. No, onda mi je pristupio George Constanza, koji se predstavio kao njen bivši muž. Rekao mi je da prije nego provedem noć s njom, moram i njega zadovoljiti. "Dobro", rekao sam, "Ali bez pederluka.". I otišli smo u sobu, gdje smo zajedno legnuli na krevet i on me probao iskoristiti, ali sam ga uspio zaustaviti u tome. Onda je on počeo plakati i biti tužan, pa sam ga samo poljubio u čelo i otišao iz kreveta, jer je na vratima stajala njegova bivša žena i zvala me da dođem. Legnuli smo u krevet i onda ne znam što se dalje dogodilo, jer je baš u tom trenutku u sobu ušla moja majka da me obavijesti kako ona upravo odlazi iz kuće. E, pa hvala ti majko što si me prekinula u mom pokušaju da općim sa ženom. Pa makar bila i nestvarna. Trenutno pristajem i na takve. Malo sam zeznuo sa veličinima slika. Ispričavam Vam se na tome. Mislio sam da će biti manje. No, sada znam za slijedeći put. |
10.07.2004., subota
|
Jučer na poslu nisam baš bio skroz koncentriran. Razumljivo, s obzirom na to da sam bio malčice mamuran. No, u toku dana me je prošlo, tako da sam još i odlučio ići na kratku vožnjicu s biciklom, umjesto da odmah odjurim doma. Imao sam dogovor s Richardom da idemo u kino, jer su naši ostali prijatelji bili zauzeti raznim stvarima. Dr. Phil je imao obaveze sa djevojkom, koja je samo usput isto promovirala, te je i ona doktorka. Naš prijatelj kose prekrasne i zlatne, također je imao obaveze sa ženom, koja je došla u Hrvatsku iz Kanade. Upoznao ju je na moru prije godinu dana, ako se ne varam, i zajedno su proveli neke nježne trenutke, pa se i jučer nadao istome. I tako smo Richard i ja krenuli put Cinestara i kupili karte za American Splendor. Dakle, ovaj film preporučujem svima, pogotovo onima koji se osječaju kao luzeri, ili jesu luzeri. Zato je uostalom Richardu i meni film i bio odličan. Film je istinita priča o čovjeku koji radi kao arhivar u bolnici, iza sebe ima već dva propala braka i nema baš neki život, osim što skuplja jazz ploće i stripove. I tako on jedan dan odluči nacrtati strip o sebi i svome životu. I tako kreće priča. Postaje underground legenda, gostuje na Davidu Lettermanu, ali praktički uopće ne profitira, nego i dalje ostaje arhivar. Usput još i oboli od tumora na jajima, pa ga je i to malo shrvalo. Nakon kina, nazvao nas je naš ufudbašeni drug i rekao kako se sprema nekakav tulum, pa da dođemo. I pokupili smo ga u Savskoj, te se lagano zaputili prema tom tulumu. Bilo je oko 23.30, i bili smo među prvim ljudima koji su došli. Uzeli smo pive iz frižidera i malo započeli neki razgovorčić sa prisutnim ljudima. Pola sata kasnije, već je u stanu bilo oko pedesetak ljudi. Mladić kod kojeg smo bili je nekakav umjetnik, pa su i svi gosti bili tako, artsy-fartsy nastrojeni, štoje ujedno i značilo da s nikim ne možeš normalno razgovarati, nego uvijek moraš razmišljati jako duboko i pričati u nerazumljivim metaforama. Inaće nisi dovoljno cool. Kad moram tako pričati, gadim se samom sebi, jer ne mogu vjerovati da to izgovaram, ali se onda uvijek i začudim kako s druge strane dobivam pozitivnu reakciju. Jučer sam recimo razgovarao s nekom djevojkom, koja mi je rekla da je tužna jer ju je napustio ljubavnik i otišao u Sarajevo. Ja sam joj reako neka onda pije pa će joj biti bolje, a ona je na to rekla kako to neće pomoći, nego će se samo osjećati još više sjetnijom, ali da ona tako voli. Onda sam ja prosrao da je to u redu, jer, pazi sad, čovjek uvijek mora ići do ekstremnih granica svojih osjećaja da ih može kompletno razumijeti. Gadio sam se samom sebi u tom trenu, ali djevojka je reagirala jako dobro na tu moju ljigu, pa smo još malo nastavili pričati. Tulum je postajao sve divljiji i divljiji, pa smo fuzbaboj i ja otišli otplesati koju. Richard je odlučio otići doma, te smo ga otpratili do auta, pa se vratili natrag. Sjedili smo u kuhinji, pa malo švrljali okolo, i sve tako dok na vrata nije pozvonila svima omiljena policija. Dva druga plava, jedan debeo i znojan, a drugi isto, zahtjevali su od nas da se raziđemo. "Move along, move along, nothing to see here." I tako je oko 02.30 tulum bio naprasito prekinut zbog dvojice redarstvenika i vjerovatno neke polumrtve babetine koja ih je i pozvala. Fuzbaš i ja pješice smo krenuli kući, sretni što se tulum održavao nedaleko od mjesta gdje živimo. A evo i slika s promocije. Fuzbaš i Richard  Doktor slavljenik  Zizou, Richard, dr. Phil i Fuzbalinko  Fuzbaboj i moja malenkost  |
09.07.2004., petak
|
Jučer je dakle bio dan dr. Philove promocije. Oko 11h po mene je došao Richard. Prijatelj kose neujednačena rasta, također je bio u autu, a bila je i Richardova majka, također pozvana jerbo se Richard i dr. Phil znaju dugo. I krenusmo mi, ali eto kako sam danas saznao iz novina pukla je cijev u jednoj od glavnijih ulica prema gradu, te je nastao krkljanac. A promocija poćinje u 11.30. I vučemo se mi sporo kao puževi i sve smišljamo kako doći do Šalate, a da za to izgubimo najmanje vremena. Pala je odluka da se ide preko zagrebačkih brda, jer tamo bi trebalo biti najmanje prometa. I dobro smo pogodili. Ipak, kasnili smo oko 5-6 minuta. U autu sam nažalot primjetio da su mi hlaće poderane, i to točno ispod strateškog mjesta, no rupa je bila mala, pa se nisam zabrinjavao. Promocija je bila kao i svaka druga. Dekan sa pričom od pola sata, zatim prozivanje, pljesak i Gaudeamus za kraj. Izvan dvorane čestitanje, ljubljenje i kako to već ide. No, najzanimljiviji dio je naravno onaj gdje se jede, pije i slavi. I tako smo se svi mi nakon odrađenog formalnog dijela promocije krenuli prema onom još formalnijem i važnijem. Dr. Phil je odlučio svoju proslavu promocije održati u restoranu Paviljon. To Vam je restoran koji se nalazi u podrumu Umjetničkog paviljona. I skupilo se oko tridesetak ljudi. I počelo se piti. Viski, konjak za aperitiv. Uskoro su konobari počeli iznositi hranu na stol, koji je jučer bio švedski. Mi mladi (znate kak je to uvijek, stari su za stolom, a mladi vani igraju lovice) smo bili ispred restorana, pili i pušili. Sjećate se one rupice? E, pa ovako. Pošto je bio lijep dan, a ispred restorana je prelijepa tratina, friško pokošena, naš prijatelj sa kosom lijepom, dugom i plavom, odlučio je napraviti gimnastičku figuru kolut unaprijed. A ja sam ga odlučio popratiti gimnastičkom figurom zvijezda (poznato je da debeli ljudi mogu napraviti zvijezdu). I tako on napravi kolut unaprijed, a ja zvijezdu. I što imam za vidjeti nakon napravljene zvijezde? Rupicu koja je postala rupetina. $%%&#/(/"$#$#% iliti jebopasmater. Izvukao sam košulju iz hlaća nadajući se da će je ona prekriti i da ljudi baš neće pretjerano buljiti u moje međunožje. Ubrzo ogladnismo, pa je bilo vrijeme za ući i pojesti štogod. A na stolu svačega. Ne znam ni gdje da krenem, pa ću nabrajati kako mi što padne na pamet. Makaroni s piletinom, fusili s tunjevinom, roastbeef, govedina wellington, lazanje s povrćem, bakalar na bijelo, plodovi mora, puretina u saftu, pašticada, pršut, kulen, mozzarella, razne salate, pa od slastica: rožata, štrudl od jabuka, višanja i sira, voćna salata i još puno lipih stvari. Vino je također bilo odlično, ali sam ga previše popio da bi se sjetio koje je bilo. Mislim da je u pitanju bila Daruvarska graševina od bijelog i neko crno od Planića. No, nemojte me držati za riječ. I tako smo se mi fino obžderavali do besvijesti i pili do još veće. Onda su slijedili govori. Znate kako to već ide. Prvi govor je održao otac dr.-a Phila, vidno ponosan na sina, jer je nastavio familijsku tradiciju studiranja medicine. Zalili smo govor. Nakon njega zdravice se prihvatio prijatelj dr. Philove familije, o kojem nam je dr. Phil nebrojeno puta pričao, jer je čovjek jako smiješan. Mislim, nije čovjek duhovit, nego je on smiješan. I krenuo je on sa svojim govorom citirajući u njemu mnoga slavna i neslavna lica, hvalio Phila i roditelje mu do iznemoglosti, a nas četvorica smo se jedva susprezali da ne puknemo od smijeha, jer čovjek stvarno zna trkeljati. No, završili smo i s tim. Zadnji govor održao je sam svećar. Popratili smo ga pljeskom i kapljicom. Još smo tako jeli i pili do negdje 18 h, kada smo odlučili malo do grada, u Escobar na kavicu, da se malo otrijeznimo. I tako smo si popili svaki po kavicu i onda se zaputili u dr. Philov kvart ne bi li Philov prijatelj (nazovimo ga Zizou), koji je također bio s nama na ručkiću donio iz svog stana droge za pušiti. Ipak, bila je to svećana Philova noć i on se htio dobro proveseliti. I tako mi nabavismo droge i krenusmo put Rokova perivoja, u osamu tog parka umotati drogu u papir s ciljem da je popušimo. Zizou je vješt motač te je prionuo poslu. No, pokazalo se da ipak nije najvještitji jerbo se u jednom trenutku naumio dignuti s klupice, te mu je komadić shita kojeg je pržio ispao na pod. A vani mrak. Nemoguća misija. Pola sata kasnije, na licima Zizoua i dr. Phila razočaranje i nevjerica. A baš su se bili veselili. I ništa, nazvali su neke ljude, nabavili si nove droge, mene ostavili doma, jer ipak sutra je radni dan, i otišli u nepoznatom pravcu. Ovih dana očekujte slike s promocije, bilo je par izvrsnih. |
08.07.2004., četvrtak
|
Jučer je bio bezvezan dan. Iako sam gledao jedan od lošijih filmova u kinu u zadnje vrijeme. "Nikad se neću zaljubiti" je ostvarenje koje molim da zaobilazite. Upravo sam došao sa dr. Philove promocije, tako da sam još uvijek pod utjecajem alkohola i nisam sposoban pisati, stoga čitati ćemo se sutra sa detaljnim opisom promocije. Doviđenja. |
07.07.2004., srijeda
Jučer se apsolutno ništa nije događalo u mom, inaće vrlo burnom životu. Najsvjetliji trenutak dana je bilo žderanje ćevapa, iz već prije spomenute radnje gospodina Čujića. Poslije sam uživao u gledanju televizije potpomognut zdjeletinom netom ispečenih kokica.Pa pošto Vam nemam ništa za prepričati, najbolje da Vam nešto ispričam. Dakle, maloprije sam se vratio sa zahoda, gdje uvijek volim razmišljati. U biti, na zahodu jedino i mogu razmišljati. Konkretno razmišljati. I tako sam malo razmišljao i došao do zaključka da sam sve veće životne odluke donio upravo na zahodu. Jedno vrijeme, kao mali, sam čak i želio živjeti u zahodu. Onak, mislim da je bila zima, zahod je najmanja prostorija u stanu, a ima najveći radijator (bravo gospodine arhitektu, projektantu ili tko god se već bavi tim dijelom posla), pa je ujedno i najtoplija prostorija u stanu. Sve sam imao u glavi. Preko cijelog poda stavio bi posebno dizajnirani madrac, na zid bi ugradio mali televizor, a pošto je zahod zidom naslonjen na špajzu, probušil bi rupu i tako bi imao lagani pristup frižideru. I držalo me to barem pola godine. Mislim da sam jednom čak spomenuo to roditeljima, ali nekako nisu imali razumijevanja. Ne znam, u to doba, meni je to bila najnormalnija stvar na svijetu. Iako me, u kasnijem stadiju života, stanovanje na zahodu više nije privlačilo, i dalje sam volio odlaziti na isti. Posebice je to bilo izraženo za vrijeme srednje škole i fakulteta, naročito fakulteta. Još se sjećam "stresnih" dana pred ispitne rokove i ko fol konstantnog proljeva. Odlaženje na zahod sa skriptom u kojoj je sakrivena knjiga. Mislio sam da sam toliko pametan i da zavaravam roditelje. Kao da i oni nisu prošli isto. Ostajao sam na zahodu "učeći" i po sat vremena, sve dok mi noge nisu toliko utrnule, da se nisu oporavljale i po pola sata. A onda sam odlučio da više neću studirati. Više nije bio gušt odlaziti na zahod sa knjigom, kada svi vide da u ruci imaš knjigu. Falio je onaj nalet adrenalina, kada znaš da radiš nešto što ne bi smio. Stoga sam morao pod brzo smisliti nove zanimacije na zahodu. Prestao sam unosti literaturu, ali me vrlo brzo počela prati kriza, pa sam čitao što sam našao na zahodu. Po sto puta sam znao prelisati kalendar sa slikama indijanaca iz bogtepitakojeg plemena. Pokraj svake slike, bio je opis, i to poduži. Nakon par dana, znao sam ime svakog jebenog indijanca, što nosi na sebi i zašto je on najjači u selu sa sjekirom. A onda sam počeo razmišljati. Počeo sam tonuti u vlastite misli i događala bi se ista stvar kao i za vrijeme fakultetskog obrazovanja. Noge su trnule. Od pretjeranog razmišljanja ovaj put. To je bio buran period u mom životu, a pošto na poslu nisam imao previše vremena razmišljati, činio sam to na zahodu. I kao što sam već rekao, donosio tamo važne odluke. Danas sam iskusan serator. Uspio sam sva svoja prethodna iskustva sa zahodom skupiti u jedno ultimativno iskustvo. Danas točno znam što mi je činiti prije nego sjednem na šloljku. Našao sam mjeru. Točno znam kada je dan za čitanje, kada za razmišljanje, kada za brzi izbačaj zbog početka serije na televiziji. I to me čini sretnim. Kolege s posla ne mogu shvatiti kako mogu čitati na zahodu. Ja ne mogu shvatiti kako oni ne mogu. Najbolje im je to jednom objasnio moj šef rekavši da će vidjeti kada se ožene i ili udaju. "To je jedino mjesto u kući gdje mogu pobjeći od žene i djece, di me niko ne gnjavi". I to je upravo to, samo što ja na zahodu bježim od svog života. (uh kako duboko) |
06.07.2004., utorak
Jučer sam umirao od dosade na poslu, i jedva sam čekao da dođem doma. Kada sam došao doma, jedva sam čekao da izađem van. A kada sam izašao van jedva sam čekao da opet odem doma. Znači doma pobjeđuje 2-1. A to vani, u biti je bilo kod Richarda. Naručio nam je kineske hrane, koju smo zatim pokupili na putu do njegove kuće. Kod njega doma, obžderavanje piletinom u kiselo-slatkom umaku, govedinom sa bambusima, spring rolama, rižom sa povrčem i sve to zalijevano bilo pivom, bilo sokovima. Ah, prekrasno. Volim jesti. Nakon toga (sada slijedi iznenađenje) umjesto instant razvaljivanja na kauč i buljenja u televizor, odlazak u dvorište i igranje nogometa!!! Sasvim slučajno naravno, takve stvari se jednostavno ne planiraju. Slučajno sam našao loptu u dvorištu, i malo po malo krenula je igra. Igrati nogomet punih želudaca je naporna stvar, tako da smo brzo odustali, nakon što smo uspjeli usput potrgati i suncobran i razbiti par vrtnih ukrasa. I baš fino da smo stali sa nogometom, jer baš tada je krenuo na televiziji "Ljetni retrovizor". Scrubs (iliti Stažist po naški) za početak, slijede Sopranosi i onda Državnik novog kova. Već vidim da će ovo biti zabavno ljeto, bez puno izlazaka. Veliki plus za HTV. Nakon tih par serija, otišao sam doma, gdje sam još jedno sat i pol vremena gledao televiziju i tek onda išao spavati. Dakle, kao što vidite, proveo sam tipično dosadan dan. |
05.07.2004., ponedjeljak
Jučer sam radio sve što regularne ljenčine rade. Probudio sam se oko 11.30h, napravio si pošteni doručak, te se udubio u gledanje televizije. Opet ću samo reći hvala RTL-u, jer me svako vikendovsko jutro oraspolože svojim kvalitetnim programom. Nakon obžderavanja i gledanja televizije ipak sam odlučio malo raditi, ali ubrzo je došla sestra u sobu i rekla da je ručak gotov. Eh, pa što ću drugo nego ići opet jesti. I tako sam se uz jelo zagledao u emisiju Roberta Knjaza. U biti, bilo ih je par, tako da opet nisam apsolutno ništa napravio u vezi i glede posla. Oko 18 h zazvonio telefon, a poruka sa druge strane glasila je "Silazi, dolje sam.". Bio je to glas pukovnika Richarda. Došlo je vrijeme za trčanje. Siđoh i još smo čekali par minuta dok se iza ugla nije pojavio naš prijatelj kose uredno podšišane da mu se djeca smiju. Trčanje je prošlo kao i uvijek. Jedino što je broj lijepih žena na nasipu porastao otkako je sunce par dana za redom visoko i jarko. Richard i ja smo smislili novi obrambeni mehanizam pomoću kojeg pokušavamo sačuvati naša srca od infarkta. Dakle, slušajte pozorno. Što je žena ljepša, u stvari je grđa! Evo, dati ću Vam primjer. Zamislite slijedeću situaciju: dva mladića hodaju nasipom. Jedan je niži i odeblji, drugi je viši od njega i iako se čini da nema višak kilograma, on ga ipak ima. Obadvojica su znojni, jer su upravo odtrčali dva kilometra i dvjesto metara. Pokraj njih prolazi prelijepa i mlada joggerica. Njihov razgovor u trenutku prolaska mlade ljepotice prestaje, te oni skoncentrirano i precizno checkiraju svaki dio njena tijela, ne bi li tako imali materijala za ručni rad kasnije navećer. Nakon par minuta šoka, njihov razgovor se nastavlja. No, nakon samo dvije minute, opet isti scenario. I tako jedno pet do sedam puta u svega tristo metara nasipa. Eh, sada, na ideju im dolazi slijedeće: "Ajmo mi sada, kada prođe još jedna takva od koje se slijepoća dobiva, biti zgroženi i praviti se da nam je muka." I tako nakon samo par sekundi pokraj njih prođe još jedan na Zemlji izgubljeni anđeo, a dva mladića se primaju za trbuhe, te kao fol, glume povraćanje i zlu kob. Nakon par takvih izglumljenih scena, ljudi su već i pomalo zabrinuti, misle si, "Stvarno im je zlo.". Dakle, vidite, to su samo neki trikovi kako preživjeti pored krda zgodnih bića.Poslije trčanja, zaputili smo se k Richardu, ne bi li tamo u miru njegove ispodsljemenske kuće, pogledali finalnu utakmicu europskog prvenstva. Već znate da sam sretan zbog pobjede Grka, ali sam sretan i zato jer ćemo vjerovatno na račun toga biti i dobrano počašćeni u Londonu kada se susretnemo sa našim grčko-iračkim prijateljem. Nakon utakmice gledali smo slike koje je Richard odnekud iskopao i koje su stare. Naišli smo i na negative na kojima se nalaze slike bivše Richardove djevojke. Neke od tih slika i nisu najpristojnije, pa smo ih odlučili brzo odskenirati ne bi li zajedno uživali u njima. I tako smo nas trojica buljili u obnaženo tijelo Richardove bivše djevojke. Nakon toga zaputili smo se kućama. |
|
Jučer (u biti sadveći prekjučer) sam cijelo jutro, a i popodne proveo buljeći u čarobnu kutiju. Nije bilo bogzna što zanimljivo na istoj, ali ja sam se sasvim dobro snašao i sa lošijim programom. U biti, kad sam ja u pitanju, nema veze što je na televiziji, važno je da se gleda. Priznajem, ovisnik sam. "Zdravo ovisniče!!", kliče grupa. Oko 19h sjetio sam se da moram ići na večeru u povodu promocije kčeri prijatelja mojih roditelja. Večera se održavala u nekakvom restorančiću na Jarunu, te smo sestra i ja krenuli put zege mora tramvajem, pošto sam ja svoj auto prodao, ima već više od pola godine. Put tramvajem trajao je oko 45 minuta, ali plus još malo šetnje do restorana, put je trajao oko sat vremena. I došli smo mi tamo i tamo je bilo puno ljudi. Eh, da zaboravio sam reći da smo naravno kasnili sat vremena, jer sam se ja trebao oprati, obrijati i to. A kada smo već tu, slobodno Vam mogu reći i da sam obrijao brk. Jednostavno nije funkcioniralo. Neki drugi put. Pozdravio sam se sa sretnom slavljenicom, njenom sestrom te roditeljima im. Njih jako dobro znam jer su kako se to kaže "kućni prijatelji". Onda sa se morao upoznavati sa još hrpom njihove rodbine, i takve stvari mi uvijek idu na jednu stvar, jer se uvijek moram pristojno smiješiti i kazati pokoju smiješnu. A tu uvijek zajebem jerbo mi je humor ponekad neshvatjiv svima, pa čak i meni, pa me onda svi čudno gledaju. Nakon rodbine, krenuli smo na prijatelje slavljenice. Bilo je tu svega. Neke njene prijatelje znao sam od prije, a neki su mi bili novi. Nisu mi se baš svi svidjeli, ali što sam mogao. Predjelo je već bilo na stolu dok smo sestra i ja ulazili u omanju halu. Pršut, sir i takve pizdarije. Na stolovima obilje vina, stoga si odmah natočih gemištec da okrijepim od hodanja umorno tijelo. Nakon predjela, stižu pladnjevi sa mesinom. Ražnjići, krmenadli, klebase i nezaobilazni ćevap. Sve to potpomognuto enormnom količinom pommes frittes-a. Jedan stariji gost je svojoj ženi kao nečujno prišapnuo da se boji da će puno toga ostati, jer današnja mladež ne jede puno. Onda se okrenuo prema meni, i vidio me kako ga streljam mrkim pogledom, pa je shvatio da je barem za jednog člana zabave bio u krivu. Ja sam nastavio jesti puno duže od ostalih. Svi su već bili na plesnom podiju, uživajući u glazbi koju je proizvodio neki čelavac na svom sintisajzeru, samo sam ja još uvijek vrijedno trpao ćevap za ćevapomu sebe. Oko 22.30 nazvao me bratić, koji je bio podosta pijan, samo da me obavijesti da je on od 4 popodne kod "Srbina", i da je upravo već deseti puta naručio da mu se donese brdo hranurine sa roštilja. Za svaku pohvalu bratiću! Nešto kasnije u noći, do Jaruna su se dovezli i Richard i prijatelj, koji kosu može koristiti i za vezanje omanjih brodica. Zajedno smo malo pričali ispred restorana, a ja sam im i par puta morao donijeti cigarete. Kad sam shvatio da mi je bolje s njima nego sa ljudima koje baš najbolje i ne poznajem, odlučio sam se izgubiti sa proslave. Ljubazno sam pozdravio sve nazočne, i sa svoja dva vjerna druga otišao kući. Na putu do kuće, stali smo kod videoteke, ne bi li posudili kakve filmove za lakši san. Nakon toga, bijasmo odbačeni svaki svom domu. Ja sam doma kao fol samo malo prilegao onako sav odjeven i zadnje čega se sjećam je da sam se probudio i da je vani već bio dan. Skinuo sam ostatak robe sa sebe i nastavio spavati za pravo. Eh, da. GRČKA!!!! Napokon da pobjedi i netko meni drag. Zvao sam prijatelja grčko-iračkog podrijetla u London, ali ispostavilo se da on nije u Londonu nego u Lisabonu!!! Na jebenoj tekmi. Zakon!!! Čuo sam svo deranje i navijanje. Ludi Grk. HELLAS!!!! |
03.07.2004., subota
|
Jučer sam po četvrti put u sedam dana bio u kinu. I ovaj put sam pogledao dobar film. Bio je to novi uradak Woody Allen-a. Volim njegove filmove, jer on uvijek portretira živčane i neprilagodljive antijunake, a pošto ja i sebe smatram takvim, lako mi se poistovjetiti. Jučer odgledani uradak, možda nije njegov najbolji film, ali sigurno je jedan od boljih. Pojeo sam najveće kokice i popio srednji Pepsi. Nakon kina, Richard, prijatelj sa kosom mekom poput stidnih dlaka uspaljene djevojčure i ja zaputili smo se u kratku vožnju našim gradom. Kiša je padala kao da sutra neće doći, a mi smo se probijali kroz rijedak noćni promet. Došli smo do Jaruna, gdje smo napravili jedan krug oko jezera. Ja sam bio jako pospan, pa cijelu vožnjnu nisam pričao, dok su moja dva prijatelja to ipak činila. Na Jarunu se ništa nije događalo. Osim par buđovana, jedna sponzoruše odškrinuta dekoltea i tri mercedesa, nismo vidjeli ništa posebno. Zaputili smo se kućama, jer nismo više znali što bi. Ljeti, Zagreb je predosadan grad, a kad nije ljeto isto. Ma samo se šalim. Ipak je malo zanimljiviji u hladnijim danima. Haha, baš sam duhovit. Na trenutak, sigurno ste mislili da sam ozbiljan. Što ćete, takav sam Vam ja, uvijek pun šala. Doma sam zalegao u krevet i naglo mi se više nije spavalo,pa sam buljio u televizor još jedno sat vremena, a tek onda zapravo zalegao. |
02.07.2004., petak
|
Jučer je Grčka ušla u finale europskog prvenstva, i to je bio najznačajniji događaj tog dana. Trčanje, naručivanje enormne količine hrane (ovog puta iz Subwaya), samo su sporedne, i kako ste već uočili, normalne stvari u našim bogatim životima. Pa, pošto se jučer ništa značajno nije događalo, približit ću Vam još malo svoje prijatelje i sebe. Danas su na redu hobiji, te zanimacije našeg malog, ali dosadnog društva. Početi ću sa dr. Phil-om. On voli glazbu, uostalom, kao i ostala trojica. Ali on ima najviše cedea od svih nas. Puno ih kupuje, i koliko znam, to mu pruža veliko zadovoljstvo. Priča se da je jednom kupio i dvadeset cedea odjednom. Nastaviti ću sa Richardom. On je zaljubljenik u svoj auto, i na njega troši puno novca. U auto je ugradio vrhunski audio sustav, i na njega je jako ponosan. Ne znam točne nazive svega, ali znam da je CD-player Pioneer, a pojačala i zvučnici od DLS-a. Dr. Phil također ima respektabilni audio sustav u autu, koji se sastoji od Alpine CD-player-a, DLS pojačala i MB Quart zvučnika. Osim glazbe, Richard je auto ukrasio i lijepim felgama, te pragovima. Auto sada izgleda nabrijano, a opet decentno. Inače, radi se o Peugeotu 206 SW. Prijatelj, koji podsjeća na češkog zgubidana, a sve to zbog prelijepe kose, ima običaj skupljanja nogometnih dresova. Ima ih nekoliko. Možda ovako najneuobičajniji za ove prostore je dres Coventry City-a, kojeg je zamijenio sa nekim engleskim državljaninom dok je ovaj bio u posjetu našoj zemlji. Fuzbaler je znao i posljednje novce potrošiti na komad platna sa reklamom i grbom. Do tuda ide ta opsesija. Morate priznati, za respekt. Došlo je vrijeme i da ja otkrijem svoje. Ja Vam patim na bicikle. Obožavam ih. Imam sasvim solidan bicikl, koji je prije pripadao Richardu, ali mi ga je onda odlučio prodati, jer ga on nije vozio. Ovdje možete pogledati kako izgleda moje prijevozno sredstvo. Dakle, ja kad vidim dobar bicikl, ja sam u sedmom nebu i odmah bi ga kupio, samo da mogu. Ovaj koji imam sada, mi je već drugi, malo skluplji bicikl, a i sa prethodnim sam bio i više nego zadovoljan. Eto, sad sam Vam otkrio naše zanimacije, pa nas sada još bolje poznajete. Do čitanja. |
01.07.2004., četvrtak
Jučer sam se jedva probudio. A i kad sam se probudio, osjećao sam se kao da sam prethodnu noć umjesto dvije pive popio dvjestodvije. Cijeli dan na poslu bio sam pospan i bezvoljan. Čak ni zvuci lijepih mi i dragih melodija, nisu me uspjeli razbuditi. Doma sam se jedva dovukao. Inaće sam, kad idem doma, pun entuzijazma i poleta, pa vrtim pedale kao da se sutra neće zbiti, ali čak i to mi je jučer bilo teško. Kada sam došao doma, prvo što sam napravio je bilo da sam se kao vreća krumpira bacio na kauč i malo ubio oko. Onda me probudio Richard i pitao da li imam onu pjesmu od U2 koja ide TANANANAANTAAANNAAANA. Tek nakon pet minuta i podatka da su u spotu oni na snijegu, sam se uspio sjetiti o kojoj se pjesmi radi. Richard je rekao da za pola sata budem spreman, jer će me onda pokupiti pa da idemo trčati. Nevoljko sam pristao. I zbilja, za pola sata, evo mene u vozilu Richardovom. Sa nama su i Richardov pas i naš prijatelj, koji kosom može i konjsku zapregu vući. Dolazimo na nasip, i imam osjećaj kako se nikome ne da trčati, ali ipak nekako istrčimo tih dva i nešto sitno kilometra do Zelenog mosta. Fuzbalinko i natrag krene trčeći, a Richard, ja i Richardov pas do auta nastavimo pješice. Nakon trčanja, okupismo se svi u mome stanu, ne bi li pogledali utakmicu između Nizozemca i Portugalca. Nisam zadovoljan rezultatom, jer mi Portugalac ide na jednu stvar, ali dobro. Ubismo mi i nešto hrane, da se ne misli. Blizu mene svoj obrt otvorio je cijenjeni gospodin Čujić, čiji čevap dobar je i sarajevski. Najedosmo se do sita. Mladići su nakon utakmice otišli kućama, a ja sam još malo surfao netom. Ugodnu većer, zaokružio sam obavljanjem starog zanata koji se obavlja jačom rukom. Poslije toga, odlazak u krevet bila je jedina opcija. |
