Jučer sam bio nesretan jer je bio ponedjeljak, pa sam opet morao raditi. Ali, nakon par minuta sam bio bolje, jer sam se sjetio da mi je ovo zadnji tjedan rada prije godišnjeg odmora. I to zasluženog, majku mu staru. Bogami sam se naradio ove godine. Mislim da sam Vam to već i pričao, ali ako nisam onda ću Vas podsjetiti da slobodni dan nisam imao od srpnja prošle godine. Imao sam još tjedan dana godišnjeg nakon toga i dok su svi taj tjedan potrošili za vrijeme božičnih i novogodišnjih praznika, ja sam to čuvao, kao za skijanja i takva sranja, koja se nikada nisu zbila, a baš kada sam htio iskoristiti tih tjedan dana na prosto ljenčarenje, nisam mogao jer je na poslu bila totalna ludnica od gužve, pa sam bio prisiljen prodati godišnji (što isto nije bilo tako loše s obzirom da mi je trebala lova). Uh, koja rečenica. Tako da sam već godinu dana u full pogonu i zbog toga mi u zadnja dva mjeseca stradavaju živci više nego inaće. A onda ljudima nisam ugodan. Pa se stalno svađam s istima. A onda pak ja nisam dobre volje, pa lošu volju trošim na prijatelje, pa onda i s njima ulazim u konflikte. I sve to vodi kompletnom raspadu sistema. I zato mi je drago da radim još samo ovaj tjedan, jer da nije tako mislim da bi umro od infarkta. Ili bi barem utonuo u more depresije i očaja. Svi simptomi su tu. Nemam volje za ništa, samo se izležavam i žderem nezadovoljan trenutnom podužom samačkom situacijom. No, to su priče za neke tužnije trenutke.
Moji roditelji su sebi kupili zemljište iza Zaprešića, prema Zagorju i tamo si grade kuću. I namjeravaju se iseliti iz grada što je prije moguće. Kupili su i drvenu kuću negdje kod Jastrebarskog, pa su je onda dobri radnici koji se time bave prebacili u Lepe ti je Zagorje zelene. I sada na našem malom obronku uz šumu stoji jedna starinska drvena kuća. I baš je lijepa. I vidim da su mi roditelji jako sretni zbog toga. Provode tamo puno vremena. Čak znaju i prespavati kada im se ne da vraćati u grad, iako iznutra kuća nije ni taknuta. Uglavnom, moj otac i ja smo jučer tamo prevozili neki frižider, koji smo pokupili od mog strica, brata moga oca. A on živi u staroj zgradi bez lifta, naravno na zadnjem katu. A frižider ima tonu i nekaj i ogroman je. JEDVA!!! Jedva smo ga do ceste iznesli! Umrli smo. I onda skoro da i nije stao u auto. E, to bi bilo super. Da samo ga opet morali tegliti do gore, danas bi čitali o meni i mom ocu u crnoj kronici.