Intrige s dvora kneza Bučimira

Jucer smo dakle stigli u Englesku. Posto smo putovali iz Klagenfutrta, valjalo je doci i do tog austrijskog gradica. Sluzbenim automobilom Fuzbonosine majke, doveli smo smo se, nakon tri i nesto sata voznje, do omanjeg grada. Majka naseg ekscentricnog prijatelja, takodjer je bila s nama. Oprostili smo se s njom sa suzama u oku, te krenuli na check-in. Letili smo a Ryanair-om, zato i sve te zavrzlame oko putovanja iz Zagreba do Klagenfurta. Avion je kretao za dva sata, te odlucismo pojesti, te popiti pokoju. Nakon obrocenja, krenuli smo prema letalu. A tamo guzvetina. Na boarding smo cekali oko pola sata u sparnoj cekaoni sa jos stopedeset raspizdenih putnika iz cijelog svijeta. No, napokon smo se ukrcali, te cekali uzlijetanje. Fuzbonosi ovo bijase prvi let, pa je bio na iglama, ali cim se avioncina digla u nebesa, straha je nestalo. Let je protekao ugodno, ali dosadno.

Slijetanje na Stansted International bio je popracen plijeskom, te se iskrcasmo na aerodormu velicine pola Zagreba. Ajde, dobro nije bas tak velki. I dok su svi putnici isli na izlaz za European Union, nas trojica smo jedini, uz jednu Japanku, isli na izlaz za All Others. Zakon!!! Obavismo razgovore sa sumnjicavim djelatnicima Immigration Office-a te krenusmo po prtljagu. Kada smo i to obavili, nista nas nije sprijecavalo da odemo na vlak prema Londonu. Ugodna voznja trajala je 45 minuta i zavrsavala je na zeljeznickoj stanici Liverpool Street. Tamo smo odmah uocili Burger King, pa smo morali nesto prezalogajiti. Onda smo izasli van na cestu, ne bi li dvojica mladica popusila koju. Shvatili smo da iako smo u Londonu, i kao trebali bi se zabavljati, mi radimo iste stvari kao i u Zagrebu. Sjedimo na uglu ulice, pusimo i komentiramo prolaznike. Eto sto ti je zivot. Ipak, nakon par minuta krenusmo prema podzemnoj zeljeznici, ne bi li stigli do doma mojeg prijatelja koji je bio dovoljno dobar da nas ugosti.

A u podzemnoj kaos. Skoro svi vlakovi koji su nam bili potrebni da stignemo do mjesta stanovanja mojeg prijatelja bijahu ili otkazani ili su kasnili. Sve u svemu totalni kolaps. Cekali smo pola sata na vlak, koji inace ide svakih par miniuta. I tako smo jedno sat i pol nakon stigli na stanicu koja nam je bila potrebna. Moj prijatelj, zvati cemo ga Jay-Z, docekao nas je sa autom, te smo nakon tri minuta divljacke voznje, bili u njegovoj kuci. Pojeli smo nesto, te se odmah zaputili prema jos jednom prijatelju. O njemu sam vec par puta pisao. Grcko-iracki prijatelj, ako se sjecate. Njega cemo zvati Grk, najjednostavnije. Dakle, dosli smo do njega, ima dzinovsku kucerinu btw, popricali malo s njegovim ocem, te se zaputili u pub. Tamo smo se malo oblijevali pivom, koja je skupa u tri pm, ali je zato i odlicna. Nakon 23, kada se svi pubovi zatvaraju, krenuli smo doma, jer smo ipak bili malo umorni od puta, a i Jay-Z je sutradan radio.

U SUTRASNJEM NASTAVKU...
Nasi junaci sami odlaze u gradusinu. Sastanak sa Grkom. Odlazak na prijateljsku nogometnu utakmicu izmedju Queens Park Rangersa i Ajaxa.

A evo i prvih slika:

Richard, Grk, Fuzbonosa (check out the pederska torbica) i Jay-Z

Moja malenkost u dvoristu puba

Deckeci u pubu

- 11:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Intrige s dvora kneza Bučimira

21.07.2004., srijeda

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru