Intrige s dvora kneza Bučimira

Jučer na poslu nisam baš bio skroz koncentriran. Razumljivo, s obzirom na to da sam bio malčice mamuran. No, u toku dana me je prošlo, tako da sam još i odlučio ići na kratku vožnjicu s biciklom, umjesto da odmah odjurim doma. Imao sam dogovor s Richardom da idemo u kino, jer su naši ostali prijatelji bili zauzeti raznim stvarima. Dr. Phil je imao obaveze sa djevojkom, koja je samo usput isto promovirala, te je i ona doktorka. Naš prijatelj kose prekrasne i zlatne, također je imao obaveze sa ženom, koja je došla u Hrvatsku iz Kanade. Upoznao ju je na moru prije godinu dana, ako se ne varam, i zajedno su proveli neke nježne trenutke, pa se i jučer nadao istome. I tako smo Richard i ja krenuli put Cinestara i kupili karte za American Splendor. Dakle, ovaj film preporučujem svima, pogotovo onima koji se osječaju kao luzeri, ili jesu luzeri. Zato je uostalom Richardu i meni film i bio odličan. Film je istinita priča o čovjeku koji radi kao arhivar u bolnici, iza sebe ima već dva propala braka i nema baš neki život, osim što skuplja jazz ploće i stripove. I tako on jedan dan odluči nacrtati strip o sebi i svome životu. I tako kreće priča. Postaje underground legenda, gostuje na Davidu Lettermanu, ali praktički uopće ne profitira, nego i dalje ostaje arhivar. Usput još i oboli od tumora na jajima, pa ga je i to malo shrvalo.

Nakon kina, nazvao nas je naš ufudbašeni drug i rekao kako se sprema nekakav tulum, pa da dođemo. I pokupili smo ga u Savskoj, te se lagano zaputili prema tom tulumu. Bilo je oko 23.30, i bili smo među prvim ljudima koji su došli. Uzeli smo pive iz frižidera i malo započeli neki razgovorčić sa prisutnim ljudima. Pola sata kasnije, već je u stanu bilo oko pedesetak ljudi. Mladić kod kojeg smo bili je nekakav umjetnik, pa su i svi gosti bili tako, artsy-fartsy nastrojeni, štoje ujedno i značilo da s nikim ne možeš normalno razgovarati, nego uvijek moraš razmišljati jako duboko i pričati u nerazumljivim metaforama. Inaće nisi dovoljno cool. Kad moram tako pričati, gadim se samom sebi, jer ne mogu vjerovati da to izgovaram, ali se onda uvijek i začudim kako s druge strane dobivam pozitivnu reakciju. Jučer sam recimo razgovarao s nekom djevojkom, koja mi je rekla da je tužna jer ju je napustio ljubavnik i otišao u Sarajevo. Ja sam joj reako neka onda pije pa će joj biti bolje, a ona je na to rekla kako to neće pomoći, nego će se samo osjećati još više sjetnijom, ali da ona tako voli. Onda sam ja prosrao da je to u redu, jer, pazi sad, čovjek uvijek mora ići do ekstremnih granica svojih osjećaja da ih može kompletno razumijeti. Gadio sam se samom sebi u tom trenu, ali djevojka je reagirala jako dobro na tu moju ljigu, pa smo još malo nastavili pričati.

Tulum je postajao sve divljiji i divljiji, pa smo fuzbaboj i ja otišli otplesati koju. Richard je odlučio otići doma, te smo ga otpratili do auta, pa se vratili natrag. Sjedili smo u kuhinji, pa malo švrljali okolo, i sve tako dok na vrata nije pozvonila svima omiljena policija. Dva druga plava, jedan debeo i znojan, a drugi isto, zahtjevali su od nas da se raziđemo. "Move along, move along, nothing to see here." I tako je oko 02.30 tulum bio naprasito prekinut zbog dvojice redarstvenika i vjerovatno neke polumrtve babetine koja ih je i pozvala. Fuzbaš i ja pješice smo krenuli kući, sretni što se tulum održavao nedaleko od mjesta gdje živimo.

A evo i slika s promocije.

Fuzbaš i Richard

Doktor slavljenik

Zizou, Richard, dr. Phil i Fuzbalinko

Fuzbaboj i moja malenkost

- 15:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Intrige s dvora kneza Bučimira

10.07.2004., subota

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru