Jučer sam se jedva probudio. A i kad sam se probudio, osjećao sam se kao da sam prethodnu noć umjesto dvije pive popio dvjestodvije. Cijeli dan na poslu bio sam pospan i bezvoljan. Čak ni zvuci lijepih mi i dragih melodija, nisu me uspjeli razbuditi. Doma sam se jedva dovukao. Inaće sam, kad idem doma, pun entuzijazma i poleta, pa vrtim pedale kao da se sutra neće zbiti, ali čak i to mi je jučer bilo teško. Kada sam došao doma, prvo što sam napravio je bilo da sam se kao vreća krumpira bacio na kauč i malo ubio oko. Onda me probudio Richard i pitao da li imam onu pjesmu od U2 koja ide TANANANAANTAAANNAAANA. Tek nakon pet minuta i podatka da su u spotu oni na snijegu, sam se uspio sjetiti o kojoj se pjesmi radi. Richard je rekao da za pola sata budem spreman, jer će me onda pokupiti pa da idemo trčati. Nevoljko sam pristao. I zbilja, za pola sata, evo mene u vozilu Richardovom. Sa nama su i Richardov pas i naš prijatelj, koji kosom može i konjsku zapregu vući. Dolazimo na nasip, i imam osjećaj kako se nikome ne da trčati, ali ipak nekako istrčimo tih dva i nešto sitno kilometra do Zelenog mosta. Fuzbalinko i natrag krene trčeći, a Richard, ja i Richardov pas do auta nastavimo pješice. Nakon trčanja, okupismo se svi u mome stanu, ne bi li pogledali utakmicu između Nizozemca i Portugalca. Nisam zadovoljan rezultatom, jer mi Portugalac ide na jednu stvar, ali dobro. Ubismo mi i nešto hrane, da se ne misli. Blizu mene svoj obrt otvorio je cijenjeni gospodin Čujić, čiji čevap dobar je i sarajevski. Najedosmo se do sita. Mladići su nakon utakmice otišli kućama, a ja sam još malo surfao netom. Ugodnu većer, zaokružio sam obavljanjem starog zanata koji se obavlja jačom rukom. Poslije toga, odlazak u krevet bila je jedina opcija.
Post je objavljen 01.07.2004. u 17:33 sati.