Jučer se apsolutno ništa nije događalo u mom, inaće vrlo burnom životu. Najsvjetliji trenutak dana je bilo žderanje ćevapa, iz već prije spomenute radnje gospodina Čujića. Poslije sam uživao u gledanju televizije potpomognut zdjeletinom netom ispečenih kokica.
Pa pošto Vam nemam ništa za prepričati, najbolje da Vam nešto ispričam. Dakle, maloprije sam se vratio sa zahoda, gdje uvijek volim razmišljati. U biti, na zahodu jedino i mogu razmišljati. Konkretno razmišljati. I tako sam malo razmišljao i došao do zaključka da sam sve veće životne odluke donio upravo na zahodu.
Jedno vrijeme, kao mali, sam čak i želio živjeti u zahodu. Onak, mislim da je bila zima, zahod je najmanja prostorija u stanu, a ima najveći radijator (bravo gospodine arhitektu, projektantu ili tko god se već bavi tim dijelom posla), pa je ujedno i najtoplija prostorija u stanu. Sve sam imao u glavi. Preko cijelog poda stavio bi posebno dizajnirani madrac, na zid bi ugradio mali televizor, a pošto je zahod zidom naslonjen na špajzu, probušil bi rupu i tako bi imao lagani pristup frižideru. I držalo me to barem pola godine. Mislim da sam jednom čak spomenuo to roditeljima, ali nekako nisu imali razumijevanja. Ne znam, u to doba, meni je to bila najnormalnija stvar na svijetu.
Iako me, u kasnijem stadiju života, stanovanje na zahodu više nije privlačilo, i dalje sam volio odlaziti na isti. Posebice je to bilo izraženo za vrijeme srednje škole i fakulteta, naročito fakulteta. Još se sjećam "stresnih" dana pred ispitne rokove i ko fol konstantnog proljeva. Odlaženje na zahod sa skriptom u kojoj je sakrivena knjiga. Mislio sam da sam toliko pametan i da zavaravam roditelje. Kao da i oni nisu prošli isto. Ostajao sam na zahodu "učeći" i po sat vremena, sve dok mi noge nisu toliko utrnule, da se nisu oporavljale i po pola sata.
A onda sam odlučio da više neću studirati. Više nije bio gušt odlaziti na zahod sa knjigom, kada svi vide da u ruci imaš knjigu. Falio je onaj nalet adrenalina, kada znaš da radiš nešto što ne bi smio. Stoga sam morao pod brzo smisliti nove zanimacije na zahodu. Prestao sam unosti literaturu, ali me vrlo brzo počela prati kriza, pa sam čitao što sam našao na zahodu. Po sto puta sam znao prelisati kalendar sa slikama indijanaca iz bogtepitakojeg plemena. Pokraj svake slike, bio je opis, i to poduži. Nakon par dana, znao sam ime svakog jebenog indijanca, što nosi na sebi i zašto je on najjači u selu sa sjekirom.
A onda sam počeo razmišljati. Počeo sam tonuti u vlastite misli i događala bi se ista stvar kao i za vrijeme fakultetskog obrazovanja. Noge su trnule. Od pretjeranog razmišljanja ovaj put. To je bio buran period u mom životu, a pošto na poslu nisam imao previše vremena razmišljati, činio sam to na zahodu. I kao što sam već rekao, donosio tamo važne odluke.
Danas sam iskusan serator. Uspio sam sva svoja prethodna iskustva sa zahodom skupiti u jedno ultimativno iskustvo. Danas točno znam što mi je činiti prije nego sjednem na šloljku. Našao sam mjeru. Točno znam kada je dan za čitanje, kada za razmišljanje, kada za brzi izbačaj zbog početka serije na televiziji. I to me čini sretnim. Kolege s posla ne mogu shvatiti kako mogu čitati na zahodu. Ja ne mogu shvatiti kako oni ne mogu. Najbolje im je to jednom objasnio moj šef rekavši da će vidjeti kada se ožene i ili udaju. "To je jedino mjesto u kući gdje mogu pobjeći od žene i djece, di me niko ne gnjavi". I to je upravo to, samo što ja na zahodu bježim od svog života. (uh kako duboko)
Post je objavljen 07.07.2004. u 18:22 sati.