Jučer sam radio, pa doma gledao televiziju, pa zaspao pred istom, pa se otuširao, pa otišao spavati. Evo. Tu bi mogao i završiti. Ali neću. Makar stvarno nemam pojma o čemu da pišem. O Olimpijskim Igrama mi se ne da. O poslu mi se isto ne da. Ovako i onako sam sada na poslu i pišem ovo. S nikim se nisam vidio, pa ne mogu čak ni prepričati pokoju "ludu" dogodovštinu. Mogu Vam reći koje sam si albume skinuo s Neta u zadnjih par dana. Da, to ću učiniti. Dakle: Jim Guthrie – Morning Noon Night, Royal City – Alone At The Microphone, Rilo Kiley – Execution of All Things, Baby Dayliner – High Heart And Low Estate, Omar Rodriguez Lopez – Manual Dexterity Soundtrack Vol. 1 i Elliott Smith – From Basement on a Hill. Eto. Mislim, valjda vidite da nemam o čemu pisati. Ne mogu se čak sjetiti ničeg imalo zanimljivog što mi je potaknulo maštu na djelovanje u zadnjih par dana, pa da Vam barem to napišem. Nula. Zip. Nada. Štani. Napraviti ću blog kao što je Seinfeld napravio seriju. O ničemu.
Zašto dobri ljudi umiru? Evo baš slušam Elliott Smith-a, a on je mrtav. Ali je dobar čovjek. Bio. Zašto je recimo, baš on morao umrijeti? Doduše, on se ubio, ali svejedno, to ga ne čini manje mrtvim. A imao je samo trideset i kusur godina. Imao je i nominaciju za Oscara, za pjesmu iz Good Will Hunting-a. Znači, bio je uspješan. Ali bio je i izliječeni narkoman. I znate zašto se ubio? Zato kaj se posvađal sa ženskom. Pa si je fino probio srce nožem. Baš prošle godine. Eh.
Post je objavljen 17.08.2004. u 17:42 sati.