|
Jučer sam ponovo počeo dolaziti na posao. Čemera li i jada. Čim sam ušao u sobu i sjeo za kompjutor, osjetio sam val živčanoće koji se popeo od tabana pa sve negdje do iznad kuka, gdje sad lagano kuha i samo čeka pravi trenutak da iskoči. Kada ne radim, taj val je uvijek negdje u nogama i treba mu jako dugo da se popne do glave. Dakle, patnja je počela. U nedjelju sam, u nekom kasnom noćnom terminu odgledao zadnju epizodu serije Star Trek: Deep Space Nine. E, pa jebo Hollywood i filmsku industriju. Jebo televiziju i Ameriku. Od kuda im pravo da se tako igraju s ljudskim osjećajima?! Da se razumijemo, niti pratim Star Trek nešto posebno, a svakako nisam Trekkie, ne znam klingonski i u pravilu ne znam tko su Ferengiji, ali eto pogledam ja zadnju epizodu. I skoro se rasplaćem! Troje glavnijih likova je odlazilo sa svemirske stanice, i to je prikazano takvim intenzivitetom da bi rasplakalo i najokrutnijeg ubojicu. Zadnji put sam u grlu imao takvu knedlu kada sam gledao ET-a kao klinac. Tužna muzika, inserti iz starih epizoda, a sve to traje oko 15 minuta. I tjera na plač. Čisto zlo. Stvarno ne znam kako im to uspijeva. Evo što mogu napraviti odraslom čovjeku. Baš me zanima kako su to proživjeli zagriženi ljubitelji Star Trek-a. Ako ima neki koji me čita, a vrlo je emotivno (ili možda krajnje neemotivno) reagirao na gore opisane scene, neka se javi komentarom, te tako zbaci tu planinu tuge sa srca. A kasnije sam si malo razmišljao zašto sam tako reagirao. I došao sam samo do zaključka da sam nabijen razno raznim osjećajima koje jednostavno nemam kamo kanalizirati. Pa oni svako malo iscure. I samo je još više sjebu. Jer onda moram razmišljati o tome, a to mi ide na kurac. Jer si onda moram priznati da je to vjerovatno sve zato kaj nemam žensku. A ne volim se toga prisjećati. Jer mi to nije fora. No... |


