|
Jučer sam i opet bio u kinu. Treća sreća rekli bi, jer jučer sam odgledao odličan film. "Glavom kroz zid", pobjednik ovogodišnjeg Berlinale-a, je svakako film za preporučiti. To je film o Turcima. OTurcima u Njemačkoj. I njima je teško. Jako. Ali prežive, jer su i oni ljudi. Uglavnom, film sam otišao pogledati sa prijateljicom. Da, novost. Richard i prijatelj, koji kosom može lakše prekriti Reichstag nego što je to učinio gospodin Foster, su otišli na neku predstavu, koja se odvija u sklopu Eurokaza. Prijateljice prijatelja moderne frizure, lagano mogu svakoga uvesti besplatno na predstave, te su njih dvojica to izvoljevali iskoristiti. Nakon kina, javio mi se Richard. "Dolazi u Gliptoteku, jer tamo je žiža", kaže on. Nekakav tulum se spremao tamo i ja se uputih u tom smjeru. Pošto sam bio na Glavnom kolodvoru, odlučio sam se za kraći put preko Savske. Da, znam, to nije kraći put, ali eto, baš je dolazio tramvaj broj 4, a prijateljica je išla u tom smjeru, pa sam joj odlučio praviti društvo, pa ako ništa, onda barem dvije stanice. Na Savskoj sam namjeravao uhvatiti kakav tramvaj koji vozi prema Trgu, ali pošto je bila kasna ura, nikakvog gradskog prijevoza nije bilo. Krenuh pješice, i to vrijeme sam iskoristio kontemplirajući. Da li sam depresivan? Zašto ne mogu naći djevojku? Od kud mi dovoljno novca za deset dana Londona? To su samo neka pitanja koja sam si postavljao, ali i koja su ostala neodgovorena. Kada sam došao do Trga, zazvoni telefon. Richard kaže da od tuluma u Gliptoteci ipak ništa, te da dođem do Melina. "Još bolje, neću morati toliko hodati", pomislih. U Melin sam došao prije svojih prijatelja, te odoh do šanka i naručih pivu. Uskoro su došli i moji drugovi, sa još par djevojaka, od kojih su dvije bilei na tulumu kod Richarda. Zbijali smo šale, sve dok se birtija nije zatvorila, te smo krenuli. Nakon odhodanih barem dvjestotri metra, shvatio sam da smo se zaputili prema Gjuri. A skoro je dva. Ja sutra radim. Odluka je bila kratka. Moji prijatelji u Gjuru, a ja kući. Nisam dugo pješke išao kući nakon noćnog izlaska, pa je to bio dobar trenutak da se prisjetim kako je to bilo prije. I prisjetio sam se. I zaključio da je bolje kad me netko vozi. Lijen sam i što ja tu mogu. Doma sam se odmah bacio u krevet, jer za par sati trebalo se dići. |
30.06.2004., srijeda
29.06.2004., utorak
Jučer je preminuo Stipe Šuvar. E, to je ljudina bio. Sjećam se kako je lijepo zajeb'o školski nam sustav. Ipak do kraja je ostao vjeran idealima. Jedan od rijetkih. Blaževaj v mirju, komrad, ili kak god već Rusi to vele. |
Jučer sam bio u kinu. Opet. Ali ovaj put sam gledao malo bolji film od onog kojeg sam gledao u subotu. Jučer sam gledao Tajni prozor. Johnny Depp u ulozi pisca kojeg terorizira nepoznati čovjek, koji tvrdi da mu je Depp ukrao priču, ali se na kraju ispostavi da je taj nepoznati čovjek u stvari sam Depp!!! Kakav obrat, to ja zovem film!!! Inaće, film je snimljen po romanu Stephena Kinga. Pa, ako imate dva sata fore i ne znate što bi sa sobom, slobodno odite pogledati ovaj filmek. Film sam gledao sa Richardom i prijateljem, čijeg izgleda se ne bi posramila niti jedna rumunjska majka. Eh, da. Umalo zaboravih. Svi zajedno čestitajte dr.-u Philu, jerbo je od jučer i ofišali doktor. Bravo Phile!!! (pljesak, latice ruža, konfeti, trublje). Eh, sada valja odraditi i njegovu promociju, a to će nam teško pasti, pošto nitko od nas niti ne pije previše, a ni ne jede baš nešto.Ovi dani na poslu svode moj život na minimum događanja. Nemam o čemu pisati, i to me malo mući. Što ako više ne budem imao inspiracije? Što ako od jučer nezavisni Irak postane najrazvijenija zemlja na svijetu? Što će se psihički dogoditi s mojim prijateljem kada mu odrežu fudbalerku? Sve me to jako muči. Ali, ako mi u bilo kojem trenutku ponestane nadahnuća, uvijek Vam mogu ispričati priču kako sam jednom imao više od četiri prijatelja, sve dok jedan dan nisam, odlučio zbiti jednu šalu, pa sam ih izgubio. No, polako. Nakon kina, otišli smo u McDonald's, ne bili tamo pojeli sladoled. I prvi puta smo se tako zaputili u McDonald's u Dubravu. Dubrava je, za one koji ne znaju, jedan prekrasan kvart, gdje ne bih želio hodati sam u kasnim noćnim satima. Prizor koji dugo neću zaboraviti je onaj od jučer. Ispred kioska, koji je otvoren cijelu noć, stoje dva, vrlo vjerovatno, uposlenika istog i dva policajca, te zajedno cugaju pivčinu. Krasno!!! Ali opet, zar me to treba čuditi, ipak je to Dubrava. I kupismo mi sladolede, te se vratismo natrag u centar grada nam našeg, jer tamo se osjećamo sigurnije, te pojedosmo sladolede na Zdencu života. Primjetio sam da ljudi više ne bacaju novčiće u zdenac. Uz hrpu pivskih čepova, uočio sam tek dva do tri novčića. Ali čak ni to nije omekšalo moje tvrdo srce, te ni ja ne ubacih ništa. Nema se. Znate i sami kako je. Pojedosmo slatkiš, te se zaputismo kućama. Imao sam čvrstu namjeru pogledati reprizu Ekipe za očevid, ali zaspah kao beba. Probudih se jedino kada je kišurina počela curiti kroz otvoreni prozor u sobu. |
28.06.2004., ponedjeljak
Jučer bi spavao duže da me oko 11 sati nije probudio Richard. Zvao je samo da me pita da li sam za tenis. "Normalno", rekoh, jer sam sportski tip muškarca. Iako imam skoro 100 kila. Nakon toga, opet sam pokušao uroniti u svijet snova, gdje sve je moguće, ali nije išlo. A kad nije išlo, ustao sam se. I napravio si nešto za jesti, te pogledao što ima nova na televiziji. Na svu sreću, dobri Njemac nedjeljom i subotom ujutro daje reprize Sabrine, male vještice i Dadilje, pa je jutro prošlo brzo i edukativno. Oko 13.45, Richard dolazi po mene u svojoj pili, te se uputismo prema Šalati. A na Šalati upržilo sunce, a mi moramo na teren. Mislim da su mi ova trčanja, kojima se bavimo protekla dva-tri tjedna, dobro došla, jer kako mi se čini, imam kondicije. Uredno sam istrčao svaki poen, stignuo munjevitom brzinom svaku skraćenu loptu, i sve to bez i zrna umora. To me čini sretnim. Poslije tenisa, doma sam proždro pola woka kineske hrane koju je pripremila moja sestra. Tenis mnogo daje, ali i puno oduzima, pa oduzeto treba povratiti, zar ne? Onda sam naumio ići raditi, ali nekako mi se nije dalo, pa sam pogledao film koji sam si uzeo u videoteci. Bio je to pretposljednji uradak braće Coen, Razvedi me, zavedi me. Svi vele da je bezveze, ali meni je simpa. Nakon filma, sam ipak malo radio,ali samo nekih pola sata, jer je onda na vrata pozvonio prijatelj, koji kosu šiša u stilu starojapanskih boraca sa mačem, ne bi li u miru mojeg stana odgledali utakmicu između Čeha i Danca. Ubrzo nakon njega, došao je i Richard. Sretni smo bili nakon utakmice, jer Čeh pobjedio je. Pa smo sretni otišli do grada na sladoled. I šetali smo se malo gradom i izloge promatrali u noći. Lijepo nam je bilo, ali svemu lijepom dođe kraj, pa krenusmo kućama svojim na počinak. |
27.06.2004., nedjelja
|
Jučer sam proveo dan, kakav bi htio češće provoditi, ali se bojim da nije prezdravo. Probudio sam se oko 11 sati, te si napravio obilan doručak. Negdje do 13.30 sam buljio u televizor, sve dok me nije nazvao Richard i predložio da odemo žderati kod "Srbina". "Srbin" je naš naziv za jedan restoran, ili možda bolje lokal, smješten u Ravnicama, iza maksimirskog stadiona, čiji je vlasnik iz Srbije. On tamo pripravlja srpske specijalitete sa roštilja i tamo uvijek ima ljudi koji to vole jesti. Odmah sam se složio sa Richardom, koji me pokupio pola sata nakon poziva. Dvadesetak minuta nakon, već smo sjedili za stolom i čekali slasne delicije sa roštilja. Kada dođete kod "Srbina", prvo što Vas šokira jest prostor gdje je smješten lokalčić. Naime, lokalčić je, barem kako se meni čini, dio osnovne škole!!! Kada dođu ljetni dani, naprave terasu, koja se nalazi u školskom dvorištu. I mi jučer sjedismo u školskom dvorištu, pokraj dvije staze za boćanje. Zakon. Počeli smo lagano, sa kajmakom. I pivom, normalno. Malo poslije,došla su glavna jela. Dva puta gravče na tavče, dva puta pljeskavica na kajmaku, uštipci i punjena vešalica, plus dvije šopske salate. Zvući puno, i je puno. No, pošto smo superheroji, uspjeli smo sve proždrati. Ljubazni djelatnici tog lokala nas svaki put gledaju kao da smo sa druge planete, jer uvijek naručimo dva puta više nego što obični ljudi narućuju, a onda nas opet gledaju u čudu kako smo sve to uspjeli pojesti. Ne znaju oni s kim imaju posla. Nakon žderačine, imali smo plan otići u zoološki vrt, ali onako punih trbušina, ta ideja je vrlo brzo otpala. Otišli smo svako svojoj kući, s obećanjem da ćemo se čuti kasnije. Došlo je i to kasnije, te je pao dogovor da idemo u kino. Nismo dugo bili nigdje,osim kod Richarda, gdje non-stop buljimo u televizor i gledamo utakmice. Naš prijatelj, kojem bi kosa, da mu kojim slučajem raste s prednje strane glave, zaklanjala pogleda na svijet, nije htio ići s nama, i mislimo da se on nešto ljuti na nas. Ali nemamo pojma zašto. Vjerovatno nema ni on, samo sere. I tako smo Richard i ja otišli do Cinestara, parkirali vozilo u podzemnoj garaži, te otišli pogledati film. Film je počinjao u 22 h, a mi smo došli u 22.05. Popušili smo. Jedino što je igralo u kasnijem terminu, a da to nije bio onaj debilni filmek o djetetu-čarobnjaku, jest mega - super - motherfucking hit, Opasne djevojke. I tako kupismo karte, ali valjalo je pričekati još sat i pol do početka filma, pa smo otišli u autopraonu oprati Richardova ljubimca. A onda se meni prisralo, pa smo otišli do mene doma, ne bi li isputio teret. Nakon toga smo otišli u kino. Film preporučujem svima koji vole loše uratke. Jedina dobra strana filma je bila ta, što su se u kinu u tom trenutku s nama nalazile i ultrra popularne zvijezde Saša, Tin i Keđo. Iliti skraćeno - STINK. Mislim da se njima film svidio, ali zar je to čudno. Nakon filma, otišli smo svaki svojoj kući. Ja sam do pola pet ujutro gledao televiziju, i onda odlučio ići spavati. |
26.06.2004., subota
|
Jučer je bio petak. I bio je praznik. Što znaći da nisam radio. Sretan sam bio. Ujutro sam otišao sa prijateljem, frizurom unakažene vanjštine, na nogomet. Pet minuta nakon što smo počeli igrati, počela je kiša. Pokisli smo ko p.... No, stalo je vrlo brzo, pa smo nastavili igrati po skliskom terenu. Igrao sam kao baba. Ne znam kad sam zadnji put tako loše igrao. No. Otac te majka jučer su se uputili na more, pa smo sestra i ja sami. Ona je navećer pozvala svog dečka da prespava, što je odmah značilo da ja moram iz kuće. A baš jučer nisam imao kamo. Prijatelj sa frizurom, kakvu su nosili ozloglašeni kriminalci, poslije slani u Australiju, odlučio je nikamo ne ići, dr. Phil uči za završni ispit, ne bi li i za pravo postao doca, a Richard je morao biti doma pošto se majka vraćala sa puta. Gad demit. Ipak, snašao sam se, i završio kod ufuzbaljenog druga gdje smo gledali utakmicu. Sretan sam jer je ispala Francuska, a pobjedila Grčka, jer kao što sam i bio napisao, navijam za njih. Nakon što je Engleska ispala, mislio sam da će svi moji favoriti ispasti, ali eto, netko se pobrinuo da ne tugujem previše. Taj netko se isto tako rađe mogao pobrinuti da u četvrtak na tulum dođu i djevojke, ali dobro. Ma dobro je kurac. Neću im to zaboraviti tako lako. Vidjeti će oni što gnjev Bućimirov može. Ma vidjeti će kurac. Nema u meni gnjeva dovoljno da ih kaznim na način koji priželjkujem. Da, kao što vidite, još me uvijek jebe ponašanje djevojaka. Bezobrazno od njih. I Richard tako misli, tako da nisam osamljen u iskazivanju svojih osjećaja. A čovjek bi rekao da sam se već navikao. Ne znam kako se naviknuti na odbijanje. Čak i kad misliš da si se naviknuo, uvijek te nešto iznenadi i opet si u banani. No, dobro. Oko jedan ujutro, nazvao me moj prijatelj iz Engleske, koji je pola Grk, a pola Iračanin. Bio je pijan kao deva i slavio je prolazak svojih u polufinale. Pošto sam i bez Vaše pomoći odlučio da ću za godišnji ipak u London, to ga je jako razveselilo, a kad sam mu još i rekao da sa sobom možda dovodim i par prijatelja, njegova sreća je postala još veća. I ja se veselim. Deset dana pijančevanja, zajebancije i nadajmo se mogućeg seksa. Od ovog zadnjeg je doduše puno izvjesnije da hrvatska nogometna reprezentacija osvoji svjetsko prvenstvo, ali nada uvijek postoji. Nakon kratka razgovora sa Grkom, odgledao sam par minuta XXX programa na TV1000, odradio ručni dio posla, te otišao spavati. |
25.06.2004., petak
|
Jučer je dan trebao biti lijep. Ali nije bio. Dakle, spomenuo sam da je opet trebao biti tulum kod Richarda. U biti trebalo je to biti nešto tipa susretanje nas četvorice sa četiri djevojke koje su prošli petak bile na tulumu. Dakle, nekakva večerica, jacuzzi itd., itd. I smislili smo sve, u dogovoru sa curama, normalno. Čak smo i temu izabrali, Hawaii. I menu smo po tome slagali. Za početak margarite, pa predjela sa pršutom i mozzarelom. Za glavno jelo tjestenina sa tunjevinom i povrčem, sve to zalijevano sa litrama Corone. Za kraj, voćna salata. Super, vele one. Još superije, velimo mi. I tako jučer Richard i prijatelj, sa frizurom nalik modernom boljševiku, obave kupovinu, sprave sva ta čuda. Oko 21.30, taman u poluvremenu utakmice Engleska- Portugal, dr. Phil dolazi po mene. Odjeven naravno u havajsku košulju, jer to je jebena tematska većer, zar ne??!! Dolazimo kod Richarda, i tamo se kuha sve u šesnaest. Stančina miriši, pivo mi je u ruci, sve dok ne dođu tri moja prijatelja i usput mi spomenu da djevojke neće dolaziti. Šala, pomislih. Mora da je šala. Molim Vas, recite mi da je šala!!! Ali nije. Djevojčad je eskivirala. Sav trud pada u vodu!!! Još jednom ostah odjeban od strane žene. Svi bijasmo tužni, ljuti, ali i bespomočni. Jedna djevojka je čak i htjela doći, ali rekosmo joj da nema smisla. Osjećao sam se, a sigurno nisam bio sam, kao posran. Ima jedan odličan stih iz jedne odlične pjesme pokojnog Elliott Smith-a koji jako dobro može opisati kako sam se osjećao, a ide ovako: "And when they clean the streets, I'll be the only shit that's left behind." Težak je to bio udarac na naša i ovako i onako oslabljena ega. Barem što se Richarda i mene tiće. Dr. Phil ima djevojku, prijatelj kose bujne dobiva dovoljno akcije, tako da ostajemo samo nas dvojica, koji nikako da zadovoljimo sebe dobrim komadom ženetine. Nemojte se ljutiti ženski čitatelji moji, nije ovo šovinistička propaganda, to ogorčenje iz mene vrije. Ali bilo kako bilo, požderali smo svu pripremljenu hranu, popili pivčine i ako ništa drugo uspjeli pogledati najzanimljiviju utakmicu Eura 2004 do sada. Dr. Phil je u neko doba noći otišao, Richard, fuzbaboy i ja ostadosmo gledati televiziju. Ja sam malo i zadrijemao dok su moja dva sudruga gledali emisiju vrsnog novinara Petra Vlahova, i njegova mu gosta Radu Šerbedžiju. Kada sam se probudio, bilo je oko 02.15, prijatelj, pod čijom kosom lagano se sakrije omanja pigmejska familija, otvarao je kondom i navukao ga na nogu. Probajte, izgledati će kao da imate umjetni ud. Smiješno. Ne umjetni ud, već noga sa kondomom na sebi. Iza toga, Richard nas je odvezao doma, gdje sam si stavio Shinse da mi sviraju i onda zaspio. |
24.06.2004., četvrtak
Jučer, a bogamu i prekjučer bilo je zirou događanja, tako da ništa od toga.trenutno sam na poslu i tek maloprije sam se smirio. Sve d tada bio sam živčan. Ne zbog količine posla koju trebam odraditi, već zbog toga što mi je polušef budala i mrzim ga. Dakle, tu i tamo znam na poslu dobiti slom živaca, ako mi nešto ne ide onako kako sam i ja to zamislio. Normalno, događa se svima. Doduše, ja u svojim nastupima bijesa i živčanoće, volim tu i tamo nešto potrgati. Doma sam recimo, potrgao tastaturu, zvučnike, miša itd. Na poslu se ograničavam na lomljenje olovaka, deranje papira i bacanje istih u zrak uz povike slične Tarzanovima. A, moj me polušef u mojim trenucima bijesa uvijek malo voli podjebavati, jer je takav. A meni se čini da on to sve čini ne bili zadivio kolegicu koja s nam također sjedi u sobi. A zašto ja to mislim? E pa zato jer dok nje nije bilo on to nikad nije radio. Dapaće, dok nje nije bilo mi smo se slagali baš dobro. Ali od kad a je došla ta kolegica, a tome ima već jedno godina dana, ja sam konstantna meta njegovih poluimbecilnih šala. Taj čovjek živi sam, i nema puno prijatelja, tj. Nije u kontaktu s mnogo ljudi, i to se jako dobro vidi, jer je nesposoban normalno komunicirati s ljudima. Svi u firmi s vremena na vrijeme upadnu u omanju svađu s njime, jer on je jedan od onih kojemu se ništa ne može dokazati i on je uvijek u pravu. I tako Vam ja danas odem sa svojom kolegicom do McDonald's-a, jer me ona bila zamolila da odem s njom da joj pomognem nositi stvari. I odemo mi do McDonald's-a, i ona hranu dobije prva i ode čekati u auto. Moju narudžbu, spori djelatnici ovog franšiznog restorana, obrađivali su malo duže i to je vjerovatno naljutilo moju kolegicu koja me je čekala u autu. Kad sam napokon dobio svoju hranu, pridružio sam se svojoj kolegici u automobilu. Ona me je odmah živčanim glasom napala, da gdje sam do sada. Poslao sam je u kurac. Onda mi je natovarila u krilo i svoju hranu, i hranu za mog polušefa, a još sam imao i svoju, i onda je dala gas do daske i krenula. Pošto je krenula kao da nas ganjaju agenti KGB-a, uspio sam proliti Coca-Colu po sebi (jebote kak je bila hladna), ali i po sicevima njena metalna ljubimca. Kad je to vidjela, nakon što je uparkirala vozilo, bila je ljuta i opet se počela derati na mene. Ja sam je opet poslao u kurac, a skup s njom i McDonald's, život i Franju. I tako sam ja živčan došao lijepo u našu poslovnu sobu, sjeo se za kompjutor, koji je onda nešto počeo zajebavati, pa sam ja još više bio živčan. Tako živčan da sam strgao par olovki i razbacao ih po podu. Onda je u sobu ušao moj polušef i vidio je da sam živčan, ali je svejedno počeo zajebavati. Zamolio sam ga da šuti. On je nastavljao. Opet sam ga zamolo a zašuti, jer ću u protivnom pobiti sve što se kreće u radijusu od 500 m. Ništa, seljan i dalje kenjka. Onda sam totalno popizdio i uz bujicu psovki rekao još i nešto tipa da ću ga tako jako udariti da će mu oči ispasti iz bulje. Njemu se to izgleda baš i nije svidjelo, pa je ozbiljno zamrznuo lice i prijetećim tonom rekao da će mi opaliti šamarčinu i da će mi zubi ispasti. I to je tako trajalo par minuta, a onda je njemu puknuo zub. IMA PRAVDE!!! Imam ja jedan san, a to je da sam opet živčan i da moj polušef opet zajebava. Iz ruksaka ja zatim vadim svoj napunjeni desert eagle i prislanjam ga n njegovu pročelavu glavu. Lagano se nakašljam i u stilu lika iz Alan Forda velim: "Ne tjeraj me da završim u plinskoj komori ili na doživotnoj robiji". Onda sjedam natrag za svoj kompjutor, dok on sere u gaće. Danas je ope tulum kod Richarda. Sutra javim dojmove. |
23.06.2004., srijeda
|
Malo poslije dodati ću i teksta, sad moram još malo raditi. Pa, dotle...zbogom i uživajte u ljepotama. |
br Evo prvo slika, dvije sa tuluma od petka. Pošto se ne kužim baša najbolje. Biti će po slika u svakom postu, jerbo ne znam kako više slika staviti u jedan post. Eh, kaj češ. Ako se nekome da objasniti, slobodan sam ga čuti. |
22.06.2004., utorak
Jučer sam, nakon puta iz Ljubljane za Zagreb, prvo pojeo ćevape sa Richardom, a onda doma ubio oko. No, prvo...Nakon što smo za dlaku izmakli linču od strane Škota i još nekih, zaputismo se u centar Ljubljane na doručkić. Prvo malo šetnje. Grad je simpa uređen i, za razliku od nedjelje, ima ljudi na cesti. Moram spomenuti i čudne poglede uperene prema našem aute zg registracije. Zbilja ne shvaćam. U gradu smo nabasali i na nekakvu juniorsku košarkašku ekipu iz Beograda. Započinju svađu s nana, koja se pretvara u masovnu tučnjavu. Njih dvadesetak izvlači deblji kraj, jer ipak su se tukli sa tri superjunaka. Ostavljamo ih razbijene na centralnom trgu i krećemo u potragu za pristojnom birtijom. Sjedamo u nekakav lokalčić gdje se može i sendvič pojesti. Sendviči su odlični, ali odličnija je pita od borovnica. American style. Richard se uspijeva zaliti capuccinom, te njegove svjetlosmeđe kratke hlaće sada imaju mrlju s prednje strane. Nakon hranjenja, još malo šetamo centrom Ljubljane, dakle jedno pet minuta šetancije. Odlazimo u nekakav mega store sa CD-ima i DVD-ima te kupujemo raznijeh dobara. Richard kupuje dva albuma Beastie Boys-a. Novi "To the 5 Boroughs" i "Licensed to Ill". Dr. Phil kupuje "Float" od Aesop Rock-a, a ja Pixies "Bossanova" i Madvillain "Madvillany". Put do Zagreba protekao je u šutnji, jer sva trojica bijasmo malko umorni. Povišene glasove i psovke uzrokovali su jedino prdeži našeg vozača Richarda. Takve strahote nisam dugo osjetio. Nakon odspavanih sat vremena, vrijeme je da se krene. Dr. Phil me kupi svojim vozilom i pičimo pravac Richardove kuće, ne bi li u miru pogledali utakmicu sezone. Prijatelj, koji bi stražnjom stranom glave lagano mogao vući i teretni vlak, nas dočekuje na vratima kao da je on domaćin. Pravi domaćin se tek sada pere, jer je ufudbašeni prijatelj zaboravio uključiti bojler nakon što mu je potrošio svu vodu. Naručujemo pizze, pive imamo još od tuluma, dakle spremni smo. Dva sata kasnije Fuzbaš pizdi i govori razne ružne rijeći na račun našeg tima i trenera nam, dok smo dr. Phil i ja šutljivi. Ja sam se već davno bio pripemio na ovakav razvoj događaja, pa sam skroz OK. Jedino još pouzdano e znam za koga navijati do kraja prvenstva. Tri opcije su: Engleska, Švedska ili Češka. Sve tri reprezentacije su mi super, pa onda u biti navijam za sve njih. Nakon odigranih par partija igre nogometa na playstationu, odlazimo kućama. |
21.06.2004., ponedjeljak
|
Jučer sam dakle bio u Ljubljani. Oh, kako je samo prelijepo bilo. Ali, krenimo redom. Richard dolazi po mene oko 14.20 h. Zatim nas dvojica odlazimo po dr.-a Phila. Prijatelj zlatna čuperka, kojeg nosi sa stražnje strane glave, ne ide s nama, jer nije stigao kupiti kartu, pa mu Richard daje zadatak da prespava kod njega u kući ne bili tako mogao pričuvati Richardove pse, pošto je majka našeg Richarda u stranim zemljama. Lagano krećemo na put. Do Ljubljane kronološki preslušavamo sve Pixies albume i nabrijavamo se na koncert. Vrijeme je sisno, iliti za sisu. U Hrvatskoj je sunce, ali čim smo ušli uSloveniju, na nas se spušta tona vode i vidljivost je nikakva. Ako je to Europska Unija kakvu nam obečavaju, glasati ću protiv. Želim sunce i veselje, a ne kišu i čemer. No, nakon nešto vremena, kiša prestaje. Dolazimo u Ljubljanu, a da i nemamo pojma da smo došli. Prilaz gradu je manji nego prilaz prema Richardovoj garaži. No, tu smo. Prvo treba naći hostel gdje rezervirasmo krevete, ali to je nemoguć zadatak, jer nemamo kartu. Stajemo pokraj Križanki, gdje će biti održan koncert par sati kasnije, i naši trubaduri upravo održavaju probu. Zvuće super i sretni smo. Malo šećemo centrom grada, nailazimo na poznanike, pričamo s njima, nabavljamo kartu grada, a kiša ponovo počinje. Pljusak da budem točniji. Pljuština zapravo. Ma, jebeni prolom oblaka pizda mu strinina. Mokri smo do gole kože, jer se nemamo gdje sakriti osim pod mali krović nekakve trafikice. Psujemo sudbu kletu. Nakon nekoliko minuta, izgleda nam kao da intenzitet kiše malo splasava, pa odlučujemo trčati do auta. Trčimo, i tek onda spazimo da je jedno dvadesetak metara desno od nas, džinovski paviljon gdje smo se bez beda mogli sakriti i ostati suhi. Ponovo psovke. Dolazimo do auta, vozimo se do hostela i smještamo se u isti. Pošto nemam ništa za preobući, moram mokar na koncert. I s mojim prijateljima je ista stvar. Gladni smo. Žderemo u McDonald's-u kao nikad prije. Hudi Slovenac nam automatski naplačuje super meni iako ga to nitko nije tražio. Malo smo ogorčeni. Za osvetu, ne pospremamo tacne sa hranom za sobom. BUAHAHAHAHAHAHA!!! Dolazimo pred Križanke, kupujemo pivkane, red za ulazak u koncertni kompleks je kilometarski. Na sreću, opet srećemo poznanike, koji su blizu ulaza, te se krpamo njima da ne moramo čekati. Ulazimo unutra i zauzimamo poziciju u prvim redovima. Križanke se lagano pune dok svira najdosadnija predgrupa na svijetu. Mladić koji pjeva, non-stop je uvrijeđen jer mu nitko ne plješće, pa on plješće umjesto nas. Jedini pljesak dobiva kad odluči da više neće svirati. Na binu poslije predgrupe dolazi stanoviti čiča, koji progovara nebuloze. Nešto tipa, ima tu i Hrvata (ja nisam ni jednog Slovenca vidio na koncertu jebo me pas), pa da svi budemo solidarni. Nemam pojma o čemu će on, ali boli me jer nakon njega na scenu izlaze Pixies!!! Bone Machine za otvaranje. Delirij, suze, živci, pogo!!! I tako dva sata. Dva bisa. Ludnica. Morali ste biti tamo da shvatite. Poslije koncerta sa poznanicima odlazimo zapiviti. Nakon toga, oni odlaze natrag za Zagreb, mi, pravac hostel. Sobu dijelimo sa još 4 osobe. Sve ih naravno uspijemo probuditi, jer smo jako tihi i pažljivi. Nikako ne mogu zaspati, ali mojim prijateljima to polazi za rukom. Ipak, negdje u zoru, uspijevam zaspati. Budi me poznati skvičavi prdež kakav prozivodi dupe dr.-a Phila. Pošto on spava na katu, uprem pogled prema njemu, ali jedino vidim Richardovu glavu. On umire od smijeha. Dr. Phil spava i prdi u polusnu. Fantastično!!! Ubrzo nakon toga, Richard ispaljuje plotun, a i ja ispaljujem rafale nečuvene dužine, jerbo sam cijelu noć inhibirao prdeže u strahu da ih drugi ne čuju pa da me ujutro ne strijeljaju pogledima. Nas trojica prdimo i umiremo od smijeha. Mi imamo 24 godine svaki, i nas i dalje zabavlja prđenje. Grčevit smijeh zaustavlja jedan od četvorice drugih gostiju naše sobe, koji se nešto dere na nas. Bezobraznik. Kasnije on odlazi iz sobe, a odlazimo i dr. Phil i ja. Čekamo s mladićem red na WC. On nam se smije. On je iz Škotske. Kad sam ponovo ušao usobu, skoro sam pao u nesvijest. Smrad je bio nepodnošljiv. Brzo izađasmo iz sobe, odajavismo se iz hostela i put Zagreba. |
19.06.2004., subota
|
Jučer je bio bajan dan!!! Sve prije tuluma kod Richarda, nije vrijedno spomena, tako da to odmah preskačem. Oko 19.30, autom me kupi moj prijatelj kose šišane modernim stilom. Oko 19.45 već smo kod Richarda koji živi na jednom zagrebačkom brdu. Naš prijatelj, koji izgleda poput zapuštenog mušketira, odlazi od nas ne bi li skupio djevojčad i još par mladića kako bi nas bilo više od četiri. Nešto kasnije, dolazi dr. Phil. Ja pronalazim savršen rekvizit kojim ću do kraja noći uveseljavati pučanstvo. To je kaubojski šešir. Izgledam prejebeno jer sam si još u ormaru našao i najjebeniju košulju koju sam mogao naći. Košulja kakvu bi nosio otac George-a Costanze iz jedne popularne serije. Nazvao sam svoj stil nošenja odjeće DEL BOCA VISTA. Lijep sam si. Čim skinem slike s digitalca, stavljam ih da vidite da ne muljam. Nešto kasnije, dolazi fuzbalinko sa prvom rundom ljudi. Tri žene i jedan mladić. Jedna djevojka je nekakav model/manekenka i mi slinimo. Lijepa je, visoka i plava. Oblaći se skoro pa u neošabanizam stilu, te sam sretan. Posebno mi se sviđa njena rukavica bez prstiju koju nosi na samo jednoj ruci i podsjeća na Michael Jacksona. AAAUUUU. Druga runda ljudiju dolazi i partijana je već sasvim dobra. Svira lijepa muzika, pije se kvalitetno, a ja pećem ćevap i kobasu. Svi hvale moj roštilj, a ja sijam od sreće. Nakon hranjenja, sve djevojke, osim dvije, ulaze u jacuzzi koji se nalazi u vrtu Richardovom. Gola tijela, doduše ne skroz, osim jedne djevojke koja liči na Severinu i pokazuje nam cike. IIIIIIHHHHHAAAAA. Pomalo sam pripit, te mašem svojim kaubojskim šeširom kao jahač rodea. U jacuzziju je veselo. Ufuzbaljenko masira manekenku, jedan drugi mladić liže prste na nogama jednoj drugoj djevojci. Ja blistam, blista i Richard. Tulum je zabavan. Richard i ja počinjemo udarati po tekili. Greška? Hm...vidjet ćemo. Popismo jednu i pol flašu tekile, od čega ja više. Pijan sam ko deva. Skaćem okolo, cerekam se i sve u svemu, lud sam. Donosim zabavne CD-e i pjesma i ples počinju. Skaćem po Richardovom stanu kao luđak. Dr. Phil je sa mnom. I Richard je. Svi ostali su u jacuzziju. Nakon pjesme i plesa, odlazim u vrt da pročekiram situacion. A vani sataraš. Jedan mladić pred svima nama liže intimne dijelove tijela jednoj djevojci!!! Prijatelju, koji bi najlakše našao stan u istočnonjemačkom selu, jedna djevojka masira muškost. Ljudi, pa to su orgije!!!!! A ja naravno...pijem. Jebo me glupog. Richard se skida gol i skaće među sve ljude u jacuzzi. Ja ga slijedim. I gle čuda, mi uđemo, a svi izađu. Priča mog života. Izlazim iz kadice i onako mokar ulećem u kuću i poskliznem se na parket, glavom udaram u isti. Smijem se dok me ljudi pitaju da li sam dobro. Ostajem ležati na podu, samo u kratkim hlaćama, dok ostali plešu oko mene. Jebene su slike, vidjet ćete. Počinje mi se rigati. Izlazim u vrt i obavljam prvu rundu. Opet lijegam na pod i spavam. Nešto docnije, opet rigam. Neka djevojka mi pomaže i baca me na kauč. Nadam se da će me pijana iskoristiti, ali ona me samo pokriva i govori mi da odem spavati. Opet odlazim rigati. Ljudi odlaze, i ja dobijam tople pozdrave i poljupce u oba obraza. Richard je također pijan, ali ne bljuje. Osim jednom. E sad. Dr. Phil, kući je otišao puno ranije. Njegova priča je zanimljiva. Odlazi kući, jer za drugi dan imamo dogovoren nogomet u 11 sati. Na putu do doma vozio 110 km/h po Moša Pijade i zaustavlja ga pozornik. Pita ga da li je svjestan da je vozio duplo brže od dopuštenog, ali Phil veli da nije. Milicioner ga pita zašto on vozi brzo, Phil odgovara da mu se žuri, jer se mora naspavati pošto sutra ujutro ide igrati nogomet!!! Junačino!!! Frajer ga pušta uz upozorenje da više ne pije i ne vozi brzo. Ujutro se budim i nije mi dobro. Glava rastura, trbušina boli. Odlazim rigati. Pa još jednom, pa još. Now, that's what I call a party! Nogomet, normalno nisam išao igrati. Sutra me nema jer sam u Ljubljani na Pixiesima. Čujemo se znaći prekosutra. Do onda, najljepši pozdrav. |
18.06.2004., petak
Jučer su naši skoro dobili. Ali to već svi znate, pa neću o tome. Zadnjih par dana učestalo čitam više blogova, pa sam sve blogere htio opomenuti, jer nigdje ne vidim link na moj blog!! Kako neotesano. Ako već imate linkove na druge blogove, imajte i na Bučimirov. Ja recimo nemam link ni na jedan blog, ali to je zato jer ne želim propagirati tuđe. Želim da svi čitaju samo moj blog. U biti želim da moj blog, bude jedini blog, pa da bude onako kako je zapisano u onoj staroj knjizi: "Nemaj drugih blogova uz mene". No, kako Vam drago.Sretan sam da je jučer izostala ona potpuno pijana i nekontrolirana euforija koja inaće nastaje kad Hrvati odigraju dobru utakmicu. Samo sat i pol nakon utakmice šetao sam sa Richardom i prijateljem, koji kao da je stvoren pomoću moldavske majke i pruska oca, centrom grada i ostao zapanjen čistoćom i mirnoćom metropole nam. Samo par ljudi na centralnom trgu, i što bi drugo radili nego igrali nogomet. Pošto smo moji prijatelji i ja pola sata prije nego smo došli u centar bili na trčanju, mogu samo pretpostaviti kako smo izgledali drugim ljudima. Pogotova ja, jer sam doma našao najuže i najkraće kratke hlaće od svih uskih i kratkih kratkih hlaća. A pošto mi je majica bila podosta duga, izgledao sam nakaradno. Još mi je i kosa bila onako fino mokra od znoja i začešljana prema natrag. I moja dva prijatelja su isto bila tako mokra od znoja, ali ipak ne toliko modno svjesna. A kad sam već kod mode, primjetih tek neki dan da je blog-kolegica reginaelena zaposlena u modnoj industriji. Baš me zanima da li bih mogao kod nje malo ordinirati u korist sebe i modna usmjerenja koje sam izmislio/odabrao. Ako čitaš reginieleno, daj mi koji mudri savjet u svrhu poboljšavanja i unapređivanja svog modna izričaja. Još dva dana i spremam se u Ljubljanu. Na koncert Pixies-a se spremam. I sretan sam zbog toga. Dr. Phil, Richard i ja. Dva dana. Slovenijo, čuvaj se – dolaze neošabani. Odo sad ja, moram ići kupiti tenisice prikladne za trk, jerbo me od ovih starih pumerica stalno bole noge pri trku. Poslije toga, spremamo se u Richarda na žurku u povodu odlaska njegove majke u strane zemlje. Bit će nas više od 4!! Koja sreća, napokon ću moći svoje rijeći prenijeti i drugim ljudima. Sutra dobijete detaljni revju žura. Možda postavim i neku sliku gdje će se vidjeti naša prava lica i tijela. Ali samo možda. Ostajte mi dobro. |
17.06.2004., četvrtak
Jučer sam ponovo obrijao bradu i ostavio brkove. Sad su još veći i odmah sam si još zamamniji. No, kako bilo. Ako se dobro sjećam, to je bila i jedina zanimljivost koja mi se dogodila tijekom jučerašnja dana. Na Euru bez prevelikih iznenađenja. Iko Buljan i Zvonimir Balog su se pokazali pravim kretenčinama, jer jedino oni nisu vidjeli da ruski golman nije igrao rukom. Grk i dalje iznenađuje, što donosi osmijehe na lice mene i mog grčko-iračkog prijatelja koji obitava u Engleskoj.Malo sam razmišljao i mislim da je vrijeme da Vam otkrim prave identitete mojih prijatelja i sebe. Sve ovo što sam Vam do sada ispričao je istina, ali sve je to i paravan za ono što mi zapravo jesmo. Pripremite se na šok. Mi smo zapravo superjunaci u potrazi za zločinom ne bi li ga istrijebili i živimo po starom japanskom ninja kodeksu. Tako je dr. Phil zapravo preobračeni redovnik koji je godinama služio Budhi i Alahu po raznim kampovima za obuku redovnika-samuraja. Njegove specijalne moći su: udarci u pleksus, ubojita cipelarka i lasersko odstranjivanje bubuljica. Richard je nekoć bio na strani zla, ali nakon što je pao u zdjelu punu zobene kaše, prilikom akcije klanja djece u domu za nezbrinutu djecu, u njemu je propupao hormon dobrote, te se tako priključio našoj organizaciji. Njegove moći su: prodorni i reski prdeži, ultravisoke frekvencije, kojima mijenja strukturu DNK u protivnika, pretvarajući ih tako u ljude niskog rasta. Od snage, koristi palce, koji su izuzetno snažni i pomoću kojih je u stanju zadati smrtonosne udarce svima živim bićima ispod težine od 276 kila. Prijatelj čija stražnja strana glave izgleda poput gavranovog krila u biti je ratnik samotnjak. Lutalica, koja je nakon godina lutanja po prostranstvima unutarnje Mikronezije, napokon, preko božjeg glasnika, našao svoj pravi put i pridružio se našoj bandi dobrotvora. Krasi ga moć skladanja smrtonosne haiku poezije, štrcanje gnoja iz vazda bolesnog palca desne noge i naravno moć zamahivanja busenjem zlatne kose koja prkosi sili gravitacije. I naposlijetku moja malenkost. Nakon godina čumljenja u maloj sobi navrh planine, spoznao sam svoj put, otkrivši ga u kori krumpira. Silom izvanzemaljskog podriga, na već objašnjene načine. ujedino sam našu malu skupinu. Krasi me moć proždiranja enormnih količina hrane u svrhu izgladnjivanja protivnika, smrtonosna moć presavijanja papira u ultrabrze avione koji onda ruše sve pred sobom, i kao trademark ubojiti udarac nogom. Evo, sad kad znate, pravite se kao da ne znate. Od sutra sve po starom. Jednostavno više nisam mogao držati ovo samo za sebe. |
16.06.2004., srijeda
Jučer nije bilo značajnijih događanja. Ujutro na posao, malo ranije doduše, da stignem na početak prve utakmice dana. Na poslu standardna sranja. Buljim u kompjutor, slušalice na ušima, da ne moram slušati ljigave razgovore dvoje kolega iz sobe, a i da ne moram slušati njihov briljantan izbor glazbe koju puštaju preko svojih računala. Sve se to svodi na Gibbonija i Olivera, a ja jednostavno nemam želuca za takve proljeve. Stoga si ja na slušalice pustim sve kaj meni paše. U zadnje vrijeme to su jako često Pixies jerbo koncerat se bliži, treba naučit sve napamet. A uz njih dosta često puštam si i radove slijedećih izvođača: Dios, The Postal Service, Death Cab for Cutie, Bright Eyes, At the Drive-in, Decemberists, Xiu Xiu, Elliott Smith, Cansecos, Sage Francis, Non-Prophets, Single Frame, New Pornographers, Wilco, Grandaddy, The Shins itd., itd.Došavši doma, upalio sam TV prijemnik, te odgledao utakmicu između Čeha i Latvijaca. Zaključio sam da imamo definitivno najgoru repku na Euru, jer su čak i Latvijci uspjeli zabiti gol, a imali su i jednu šansu. Poslije utakmice, otišao sam do svog prijatelja kojeg krasi uvijek moderno podšišana glava... E, da!!! Tragedija će se zbiti!!!! 29/07/04, moj prijatelj će zbog profesionalnih razloga morati izmijeniti svoj lični i personalni oblik!!! Trademark koji ga krasi već skoro dvije godine, njegov zlatni pramen dugačke fuzbetine, morati će biti odstranjen!!! Kada sam to jučer čuo, pao sam na pod sa simptomima epilepsije!. Naime, moj prijatelj je dobio manju ulogu u novom filmu jako talentiranog redatelja Nevena Hitreca. Pošto se radnja filma odvija u pedesetima godinama prošlog stoljeća, a pošto onda nije bilo moderno nositi fudbalerke kao danas, busen će morati pod škare. Tužan će to dan biti. A, inaće, ja sam u velikim brigama. O čemu je rijeć, pitate se. E, pa dvorani moji, uskoro se bliži dan kada ću morati krenuti na godišnji odmor. To je uvijek stresno razdoblje za svakog radnika, te sam i ja zapao pod isti. Najveći uzrok moga stresa je moja nemogučnost da se odlučim kamo. Imam dvije izgledne opcije: Barbados i London. U Londonu sam već bio i bilo mi je super. Barbados zvuči i izgleda kao raj, ali je problem kaj ambasadu imaju najbliže u Munchenu, a meni se ne da odlaziti u Njemačku samo po vizu. A i najjeftiniji avion je 1000 €, pa je i to jedna od preprekica. Pomagaj vjerni narode!!!! Jučer sam skoro bez problema pretrčao 4 kilometra nasipa. Mora da ulazim u formu. Zbog toga sam sretan. Izbildati ću tijelo, te izgledati kao Apolon. Apolon sa brkovima. I fuzbom. Jebeno. |
15.06.2004., utorak
Jučer sam se prosro. Iliti, htio sam prdnuti, a posro sam se. Hodam ja tako sa svojim prijateljem koji izgleda kao da je odgojen u pristojnoj čečenskoj familiji, i pričamo mi tako, i meni dođe da se sprdim. Onako, pristojno nasred ceste, pa neka čuje cijeli puk, pa nek zajedno uživamo. I stegnem ja abdomene. Osjećam, biti će glasan. Ali umjesto reskog zvuka ispuštajućeg plina, izađe mokra i ljepljiva smjesa. Na svu sreću, bio sam toliko priseban, pa sam brzo reagirao i tako spriječio katastrofu. No, bilo kako bilo, ostao sam posran. Trebalo je brzo razmišljati. Naredih prijatelju ličkih korijena da ode i kupi maramice. Dok je on obavljao kupnju, ja sam razgledavao strateške pozicije pogodne za brisanje guzice. Uočio sam stepenice koje vode prema nekakvom podrumu. Sa maramicama u rukama, spustih se prema nepoznatom. Prijatelj je čuvao stražu, dok sam ja iskusnim pokretima (da, ovo mi nije prvi put) brisao zagovnjenu guzičetinu. Oborih i vlastiti rekord, po vlastitoj procijeni. Nakon samo minute i par sekundi, već sam u društvu svog prijatelja i mi šećemo kao da se ništa nije dogodilo. Dva sata kasnije, doma sam, opran. Čekam 18 h i početak utakmice između Italije i Danske. Dolaze dr. Phil i prijatelj koji kosu šiša moderno, te donose vrijedne darove u obliku pive i Pringles-a. Opuštamo se u mojoj sobi gledajući nesposobne Talijane i srčane Dance. Utakmica završava neodlučeno, i dr. Phil i ja samo sretni, dočim naš prijatelj nije. Negoduje, odjeven u uski talijanski dres tvrtke Kappa. Odlazimo iz mog stana u svrhu trčanja. Dr. Phil ne može trčati s nama, jer još od subotnjeg nogometa vuče ozlijedu, ali je dovoljno dobar da nas doveze do nasipa. On odlazi, a moj misteriozni prijatelj i ja ostajemo sami kao vikinzi kad su prvi put stupili na novo, američko tlo. Rojevi komaraca i muha nam prijete svojima pojavama, ali mi ne odustajemo. Rastežemo se na obali Save odjeveni po zadnjem kriku mode. Moj prijatelj, u kratkim svjetlozelenim hlaćama nepoznata, ali poprilično nezdrava materijala, gore nosi modernu sivu majicu, na nogama Nike tenisice za nogomet. Ja sam pak u još kvalitetnijoj kombinaciji. Crna, Žuja je zakon! majica, plave, izbljedele hlaće trifrtaljke široka kroja, pa izgleda kao da imam šos, i na nogama, ultra moderne nogometne tenisice Umbro. To je neošabanizam. Trčimo dva puta po 2 kilometra, dakle 4. Umoran sam i noge mi trnu, ali neću se dati.Kući se vračamo pješke. Put je dalek, ali odlučni smo. Negdje prije Glavnog kolodvora pada ideja o manifestu neošabanizma. Dajemo si za zadaću, da svaki od nas četvorice smisli po točku manifesta. Čim sve bude spremno, manifest ću objaviti svima na uvid. Stižem doma taman na drugo poluvrijeme utakmice između Šveda i Bugara. Bugar igra dobro, ali Šved rastura igraće iz zemlje fudbalerke. Nakon utakmice odlazim još malo raditi, sa planom da završim točno pred početak reprize serije koju pratim CSI (ili po naški, Ekipa za očevid). Odgledam seriju i zaspim. |
14.06.2004., ponedjeljak
|
Jučer je bio zanimljiv dan. Napokon sam uspio odspavati malo duže nego inaće. I tako sam odmoran krenuno u novi dan, u nove pobjede. Roditelja nije bilo doma, sestra je bila zaključana u svojoj sobi i nije mi smetala, san snova. Sjeo sam za kompjutor i malo radio, sve čekajući 18 h ne bi li gledao premijerni nastup naše izabrane vrste na Euru 2004. I tako, malo po malo, dođe tih 18 h, i ja se nalazim kod svog prijatelja prekrasne neukroćene kose. Dođoše još i dr. Phil i Richard. I svi smo nabrijani, kao jedva čekamo da naši zabiju gol, da naši potrgaju na komade igrače iz zemlje satova, sireva i banaka. Ali, eto sve to je nekako izostalo, pa smo mi ogorčeni psovali naše igrače i trenera i Franju i tko zna koga sve ne. Nakon što nas je to malo prošlo, odlučili smo se, pošto naš prijatelj koji izgleda kao smrtni neprijatelj Flash Gordona živi u potkrovlju, malo popesti na krov zgrade, jer je to moguće, ako se provučeš kroz mali prozor. I eto nas četvorice na krovu, smijemo se, zbijamo šale, približujemo se rubu zgrade, prkosimo smrti, šećemo se ljudima po glavama. Najednom, Richardu se prisere. A Richard je uvijek pun zlobnih ideja i misli, te se sjeti da bi se baš mogao i posrati u nečiji dimnjak. Prijatelj pozamašne grive uvijek je spreman za pustolovinu i nepoznato, te mu se samo na spomen ove ideje u oku opet pojavi ona ista iskra koju sam vidio nebrojeno mnogo puta i zbog koje smo nebrojeno mnogo puta poslije preklinjali sudbinu. On se uputi prema stanu, i za nekoliko trenutaka vrati se sa rolom zahodskog papira. Richard spusti gaće, sjedne na dimnjak i krene. Sav crven u licu, ispustio je iz sebe poveću kobasicu u nečiji dimnjak. Obrisao je guzicu, a ugovnjen papir bacio preko krovova na ulicu. Jedva čekam jednog zimskog dana kada jedna normalna obitelj krene grijati svoj stan, pa kad krenu optužbe na račun najmlađeg sina, zašto opet radi spaćke i zašto je ostavio govno u peći. Uz zahodski papir, naš prijatelj je donio i baseball palicu iz samo njemu poznatih razloga. No, ona je poslužila za izazivanje novog incidenta. Uzme tako naš prijatelj palicu, uzme i kamen i, BANG, opiči kamenčinu. Nas trojica ne vjerujemo, pitam ga ja je li normalan, on će na to, pa nema tamo nikoga. Richard ga upita, je li on siguran da tamo nema nikoga, jer ako nema da bi i on probao. I tako mu naš prijatelj, koji izgleda kao australski čuvar i timaritelj krokodila, preda palicu i u zrak mu baci poveću kamenčinu. Richard zamahne, i u stilu Babe Ruth-a raspizdi kamen u nepoznatom smjeru. Klasik. Kamen je letio dalje od bilo kojeg svjetskog homerun-a. Ponosno gledasmo kamen u zraku, osječajući se kao prvaci svijeta, sve dok nismo čuli zvuk udarca u nešto metalno. Kao djeca od 11 godina, popadasmo na pod. Richard stane bježati natrag u stan, i sav u panici potrga jednu od onih metalnih vješalica za veš, koja se nalazila u sobi našeg fus prijatelja. Nakon par minuta,svi smo u stanu i smijemo se. Richard nešto kasnije odlazi, a nas trojica ostajemo gledati Engleze i Francuze. Nakon te šok utakmice, svi smo malo nezadovoljni jer smo navijali za Engleze, i mislimo da na svijetu nema pravde. Odlazim kući, gledam pornić na TV1000, poslije toga Sabrinu malu vješticu, a potom odlazim spavati. |
13.06.2004., nedjelja
|
Jučer mi je dan opet započeo sportski. Dr. Phil je mene i mog prijatelja, kojemu stražnji dio glave izgleda poput kraka divovske lignje, pokupio svojim autom već u 09.45 h ne bi li mi tako zajedno otišli igrati nogomet u nama strani kvart - Sopot, sa prijateljima od kolege dr.-a Phila. Iako nisam igrao nogomet skoro godinu dana, znao sam da neću iznevjeriti. Bolovi u nogama od trčanja prethodnog dana i dalje su bili jaki, ali stisnuo sam zub. I tako jedva nađosmo teren. I skupilo se 11 ljudi. I krenusmo igrati. Nas je pet, protivnika šest. Ali bolji smo. Partija završi 6:4 u našu korist. Upisao sam dva prelijepa gola, obadva na dodavanje prijatelja pozamašnog busena kose. Jedan od njih bio je pogođen mojom džinovskom glavetinom. Druga partija, druga priča. Ovog puta, nas je šest, a protivnika pet. Počinjemo usrano. Protivnik nas steže i pritišće, uskoro gubimo, ali na kraju, mojim golom, ipak pobjeđujemo. Cijeli taj nogometni spektakl se događa dok je vani jedno 46°C i svi izgledamo kaoda smo upravo pokisli pod najgorim pljuskom u povijesti svih pljusaka. Odlazimo doma. Doma, bacam se u kadu i tamo ostajem neko vrijeme, jer me noge ubijaju do granica izdržljivosti. Psujem u sebi, jer ni sam ne znam što će mi toliko sportskih aktivnosti, zar ne vidim da me boli, pa zar nisam mogao odavno već shvatiti da sam ja čovjek koji uživa u žderačini i pivu i da ću zauvijek ostati debela svinjusina koja se samo žali!!! Uskoro me popušta, pa izlazim iz kade, jedem i čekam početak europskog prvenstva. Prvu utakmicu gledam doma i plačem od sreće kad vidim da Grčka igra super i da Portugal gubi. Odmah zovem prijatelja u London, koji je pola Grk, pola Iračanin i zajedno s njim slavim. On ne vjeruje, ne vjerujem ni ja. Drugu utakmicu gledam zajedno sa svojim prijateljima kod dr. Philove djevojke. Sretan sam, jer se lijepo igra, a i Španjolska je pobjedila. Usrečuje me slika Romana Abramoviča, koji odjeven u ruske rekvizite tužno gleda prema mjestu gdje su njegovi sunarodnjnaci upravo pofafali debelog. Ne volim kriminalce, stoga ne volim ni Romana. U jednom trenutku svlada me san i ja krmim na kauču dr. Philove djevojke, dok ostali gledaju South Park. Odlazimo kući, i ja još imam namjeru gledati televiziju, ali sav taj sport uzima najbolje iz mene, tako da sam mrtav, a još nije ni jedan u noći. Sramim se. |
12.06.2004., subota
|
Jučer sam opet trčao. I sad me bole noge u pizdu materinu. Krenusmo tako dr. Phil, prijatelj neukročene grive i ja od mosta Slobode laganim trkom. I sve je pet, trčim si ja, razmišljam o svijetu, ženama, samo da zaboravim na to da trčim. I dotrčim ja do zelenog mosta. I boli. Dvojica mojih sutrkača već piče natrag prema mostu Slobode. Ja se pokušavam pokrenuti, ali ne ide. Ipak, dotrčim najgorom mukom i ja do mosta slobode. Boli. Boli jako. Odem doma, operem se, skupi me dr. Phil i već smo kod Richarda na žderačini. Pljeskavice, čevapi, mazalice, salate, krumpir. Jebeš trčanje kad se poslije istog naždereš kao stoka. Ali mene i dalje boli. Jako. Počela je i glava boljeti. I san već udara. Doma, padam u krevet i isti tren padam u san. Idem sad gledati tekmu. Zato je i blog danas kratak. |
11.06.2004., petak
Jučer je bio zanimljiv dan. Spoznao sam mnoge stvari. Ali nije bitno. Nakon posla trebao sam ići trčati, ali se to opet izjalovilo, jer smo se Richard i ja zadržali kod njega obavljajući zajedno neki poslić. Dr. Phil je opet otišao sam na trčanje. Nakon obavljenog poslića, pokupili smo našeg prijatelja čijom glavom lagano možeš čistiti i laštiti parkete i luminate i krenusmo u noćnu akciju. Prva postaja našeg pohoda bijaše McDonald's u Vrbanima. Tamo smo zasjeli i izjeli nešto hrane iz tog cijenjenog restorana. Za vrijeme hranjenja, Richard i moj prijatelj rijetke, ali sa stražnje strane glave poduže kose, su čitali moj blog koji bijesmo isprintali kod Richarda. Napokon su i oni vidjeli sve ovo i bili su zadovoljni. To je meni najbitnije. Malo smo se tako nasmijali i par puta ugušili hranom. Ja sam jučer bio i specijalno odjeven, gurajući tako neošabanizam u skroz novu sferu. Imao sam krem polo majicu, tamnoplave Puma kratke hlaće za nogomet sa velikim brojem 17 na desnoj nogavici, sive sportske čarape sa bijelom i crnom crtom na vrhu (navučene dokle god ide, naravno) i pohabane Puma svjetlosmeđe old school tenisice. Majicu sam zagurao duboko u kratke hlaće, hlaće dignuo gore dokle ide. Kao aksesori sam oko pasa prikopčao torbu popularno zvanu pederuša, ali tako da onaj debeli kraj u koji idu stvari bude s prednje strane. Takav sam u restoranu izazvao podsmijeh djevojčica, a i ostalih modnih neznalica.Nakon McDonald's-a, zaputili smo se na malo mirnije mjesto. Konkretnije na parkiralište pokraj krematorija. Eh, zašto baš tamo? Zato jer smo sa sobom imali i laptop. A zašto? E, pa zato jer moj prijatelj čija bi fuzba rasplakala i lady Godivu nije vidio stanoviti filmić sa stanovitom pop divom u zagrljaju stanovitog polukriminalca. I tako smo mi kao tri napaljena djeteta, sami na prakiralištu, u neposrednoj blizini hiljada mrtvih i spaljenih gledali pornjavu. Noć za pamćenje. Poslije filma, izašli su moja dva vjerna sudruga zapaliti po cigaretu, a ja s njima. I pričamo mi tako, kad nam se odjednom približi omanji gospodin čiji je posao da čuva vječni stambeni kompleks nekolicine mrtvih. I zatraži on cigaretu. I damo mu cigaretu. I krene priča. Dobro mu je tu, kaže, sam je, prije je bio u banci, tamo mu se nije svidjelo. Mladić je očigledno već i postao imun na šale na račun njegova zanimanja, jer mi smo ispalili barem tri reference na peć i zimu, ali on ništa. Možda je jednostavno glup. Vrlo vjerovatno i je, jer je rekao da ima super plaću od 2800 kn. Napustili smo tog čovječuljka i zaputili se kućama. A kući, legao sam i zaspao vrlo brzo. |
10.06.2004., četvrtak
Jučer sam ponovo obrijao bradu, a ostavio brk. To mi je već drugi put za redom. Brk je sada malo izraženiji, ali i dalje mu fali punine. Zašto mi brada raste gušće od brka? No svejedno, može se vidjeti da imam brke. I izgledam kao Meksikanac. Kada mi kosa još malo poraste (pogotovo sa stražnje strane glave) izgledati ću onako kako sam oduvijek htio – kao seljak. Ali seljak sa stilom. To vam je posebna sorta, još nedovoljno razvijena, ali napredujemo. Recimo moj prijatelj, kojemu kosa već pomalo raste i iz leđa jer nosi fudbalerku, je predvodnik tog stila. Nazovimo ga neošabanizam. On uz veoma popularnu frizuru nosi i košulje raznih boja. Tako odmah za sebe može reći da je i umjetnik, pogotovo kad nosi košulje s kratkim rukavima. Donji dio tijela uvijek, ili skoro uvijek, je odjeven u samt hlaće, kojima se isto iskazuje pripadnost umjetničkim krugovima. Na nogama su skoro pa obavezne simonice pomoću kojih se izražava stav, ali i nostalgija prema vremenima kada su naši očevi pušili drogu. I posljednje, najbitnije, lagana, svjetlosmeđa jakna od antilopa iz sedamdesetih kupljena na Hreliću za 40 kuna, kao potpuni i krajnji testament jednom dobu. Sve to on nosi sa stilom. Ja igram malo drukčiju igru. Kosa mi je ošišana u stilu teenagera u kasnijim sedamdesetima, ali širi se sa stražnje strane i tako polako ali sigurno dobiva oblik kape kapetana Marka. I ja kao i moj obrasli prijatelj volim samt hlaće, ali samo one debelih pruga. Nosim razne košulje i majice, a na nogama najčešće moderne tenisice. No, ono što mene čini pripadnikom subkulturnog pokreta neošabanizam je trbušina pokraj koje oceani izgledaju kao bare. Eto, ako se prepoznajete u ovom, javite se, niste sami.Richard i prijatelj sa mrtvim dabrom na glavi su jetseteri. Već dvije noći za redom odlaze na glamurozne prijeme. Jučer su pohodili nekakvu modnu reviju, te se tamo dobro najeli južnoameričkih specijaliteta. Bila je tamo i ekipa NoveTV skupa sa jednim od najsimpatičnijih voditelja na svijetu Danielom Delaleom. On je jako simpatičan mladić, a posebno mi se sviđa njegov piercing u obrvi koji bi s guštom iščupao koristeći silu. No, ovo nije tekst posvećen tom velikanu televizije, već mojim prijateljima. Oni su se kasnije susreli i sa dr-om Philom koji je u pratnji svoje djevojke i prijatelja bio na Jarunu. Ja sam s njim trebao opet ići trčati, ali sam morao obavljati neke poslove sa jednim od svoja dva roditelja, pa nisam bio u stanju. Prije spavanja malo sam pogledao jednu od najboljih svjetskih serija uopće: Walker-Teksaški rendžer. Jučer je bila šok epizoda jer su ubogu Alex optužili za ubojstvo. No, sredio je Walker to, ne sumnjajte. Pa, do sutra: When you are in Texas look behind you / 'Cause there's where the ranger's gonna be. The eyes of the ranger are upon you!!! |
09.06.2004., srijeda
Jučer je moj dan bio prepun sportskih aktivnosti. Već po starm dobrom običaju na posao i sa posla se vozim na biciklu, i to je dosad bila jedina aktivnost kojom sam se bavio. No, jučerašnji iznenadni poziv koji mi je uputio dr. Phil, promijenio je sve. Naime, on je došao na ideju da odemo trčati. Moram priznati da sam se već neko vrijeme i sam bavio tom mišlju, ali televizijski program bi uvijek pobijedio. Odmah sam nazvao i Richarda i prijatelja čija glava izgleda kao rep propeta konja, ali njih dvojica su imala druge planove. Konkretnije, išli su na otvorenje izložbe vrsnog hrvatskog fotografa Damira Hoyke u Muzej za umjetnost i obrt. Pošto je taj "spektakl" sponzorirao HT Mobile, sve veće face javnog života su bile tamo. Moj prijatelj čijeg repa se ne bi postidio niti Davy Crocket učinio je i jedno dobro djelo na toj prekrasnoj manifestaciji. Naime, djetešce jednog od dvojice braće koji pjevaju u ultrapopularnoj grupi Soulfingers, je pobjeglo te je uzrujani bračni par bio na rubu suza. No niotkud se pojavio moj prijatelj, njihov spasitelj, koji je za ruku vodio malog nevaljalca i predao ga sretnim roditeljima. Doduše, sada kada sam to napisao, to mi sve zvući jako sumnjivo, pogotovo zato jer znam kakvi su ljudi sa fudbalerkama: ružni, prljavi i zli. Pedofile sam uvijek zamišljao kao ljude sa osebujnim frizurama, a i sam moj prijatelj je jednom bio u zabranjenoj vezi. Da sam na mjestu mladih, ali ponosnih roditelja, odveo bi to dijete na pregled. Za svaki slučaj, nikad se ne zna.I tako me dr. Phil pokupio svojim autom oko 20.30 h i nakon kraće vožnje, parkirali smo vozilo na parkiralište pokraj "Kockice". Kada smo nogama stupili na tlo nasipa, udaljenost između dva mosta činila se nesavladivom. Krenuli smo laganim korakom do mosta Slobode ne bi li od tamo započeli svoju trčalačku karijeru. I krenusmo mi tako, a ja si sve u svojoj glavi razmišljam kako neću moći ni stopedeset metara proći, kad li ono mi već kod "Kockice". I trčimo mi tako i meni sve čudno, jer kad sam na tenisu i zagrijavam se, odtrčim pet krugova oko terena i već ne mogu stajati. Nešto kasnije već smo u blizini željezničkog mosta ili kako ga se tu u našem gradu popularno zove "Zeleni". Gadno je jedino bilo zadnjih jedno dvjesto metara, tu se tijelo već počelo buniti, ali izdržali smo!!! Dr. Phil i ja smo se osjećali kao da smo istrčali maraton i još malo. Laganim hodom vratili smo se do auta tada već podosta napucani endorfinom. Ali meni nije bilo dosta. Kod kuće sam još napravio par trbušnjaka, dizao sam uteg i čak sam jedan sklek napravio. Junačina sam prava. Nakon kupke počeo sam gledati posljednji film Stanley-a Kubrick-a, ali sam zaspao negdje na posljednjoj trećini filma, pa ako mi netko ukratko može ispričati što se događa do kraja, dat ću mu za šećernu vunu. |
08.06.2004., utorak
Jučer sam saznao što je moj prijatelj koji liči na rusku ubogu piljaricu jer mu je kosa s prednje strane puno kraća nego sa stražnje radio onu kobnu subotu dok sam se ja prežderavao u meksičkom restoranu. On je seksualno opčio! Ali u pijanom stanju tako da se to i ne broji. Ili se barem ja tako tješim. Uglavnom, eto napokon smo odpetljali i tog Gordijca koji je nad našim glavam visio puna dva dana prijeteći da nam nikad ne otkrije gorku istinu. Dakle, to sam saznao jučer, a osim toga dan nije bio ništa poseban. Do kasna poslijepodneva sam bio na poslu, mučeći se, ali s ponosom jer to je još samo jedan dan manje koji moram odraditi prije zasluženog godišnjeg odmora (i nadam se zasluženog regresa jebem mu život). Da, drugovi, previše se ove godine radilo, dva slobodna dana za redom već dugo nisam vidio, a zadnji pravi odmor bio je tamo negdje davnog kolovoza. Eh, dosta mojih žalopojki.Sada ću predstaviti budući model predstavljanja mojih prijatelja, jer i sam već vidim da je ovo malo zbunjujuće. Ili da se bolje izjasnim, izgleda kao da imam puno više od 4 prijatelja, jer nikad ne navodim imena, ali uvjeravam Vas, sve do sada opisano odnosilo se na mene i moja 4 prijatelja. Stoga, za ubuduće, prijatelja sa osebujnom frizurom već poznajete, dakle on ostaje isti. Zatim, drugi prijatelj je nedavno završio sa fakultetom, te je postao doktor. Zvat ćemo ga Dr. Phil. Treći prijatelj biti će poznat pod imenom Richard. Četvrti prijatelj je ženskog roda, te ćemo ga zvati prijateljica. Evo, mislim da će ovo pojednostaviti stvari, te će sada opisi naših burnih života biti puno lakši za pratiti. Pošto je jučerašnji dan bio više nego dosadan nemam Vam više ništa za pričati. |
07.06.2004., ponedjeljak
Jučer je mogao baš biti i zanimljiviji dan. Malo toga se događalo. Ja sam kao i svake nedjelje morao prekovremeno raditi kod kuće jer firmi u kojoj radim ide dobro, te stoga ima i puno posla. Tako sam ja od jutra radio doma na svom sada već i presporom računalu, uzimajući pauzu samo za ručak i odlazak na WC. Malo sam pogledao finale Roland Garros-a, prije toga South Park, i negdje do 19 h to su bili highlighti moga dana. Iza 19 h sam saznao da je moj prijatelj, koji izgleda kao pripadnik bande motorista iz 70-ih godina prošlog stoljeća jer kosu šiša na način bugarskog prodavača povrća, dakle na frizuru pod imenom fudbalerka, prošlu noć proveo sa djevojkom. Ta djevojka nije bila sumnjiva morala, te se istom nisam zabrinuo da li će moj fus prijatelj patiti od peckanja prilikom mokrenja. U biti, da djevojka i je sumnjiva morala isto se ne bih brinuo, jer moj prijatelj odbija seks, jer kako kaže njemu sada više paše ljubljenje i maženje sa osobama suprotnog spola (iako nekad gledajući ga sa pristojne razdaljine pomislim da se zanima i za osobe istog spola, ali to je nova partija preferansa). I tako je ta djevojka prenoćila u stanu mog prijatelja koji inaće stan dijeli sa bakom, ali je starica trenutno u posjeti rodbini duboko u srcu Like, te je on sam. Detalje o tome što su on i ta uboga djevojka radili ne znam, ali potrudit ću se saznati, pa Vam i ispričati. Možda se mom prijatelju ne bi svidjelo da sve ovo pišem, ali imam sreću u tome što je njegov kompjuter sporiji od pape dok pokušava izgovoriti prijestolonasljednik na čakavskom narječju, te ga on ne koristi. Možda sam malo i ljubomoran na svoga prijatelja, jer je već dvije noći za redom provodio u zagrljaju žene i tako odmah zasjeo na prijestolje kao najpromiskuitetniji član našeg džinovskog društva koje se sastoji ravno od 4 (slovima: četiri) člana. Uglavnom, ljubomora mene brzo prolazi, tako da u esenciji svega ostaje to da ja volim pisati o svom ufudbaljerenom prijatelju jer smatram da on vodi najzanimljiviji život između nas četvorice. Čim se to promijeni, netko drugi će doći Bučimiru na tapetu.Ova gore slika je približno kako izgleda frizura mog prijatelja, ali njegova ipak ima stanovitu puninu, iako je boja kose izvrsno pogođena. Dakle, to je bilo iza 19 h. Iza 20.30 h, već sam bio primjereno odjeven i spreman na još jednu partiju tenisa. Isti igram zajedno sa svojim prijateljima na teniskim površinama koje se protežu velikim dijelom omanjeg zagrebačkog brda nazvanog po jednom zelenom povrću koje svi manje-više redovito jedemo – Šalata. Prijatelj sa ekscentričnom frizurom je izostao jer je morao učiti tekst neke scene za svoju dramsku skupinu. To je malo poremetilo naše planove, jer smo morali igrati dvojica protiv jednog. Ja sam bio taj jedan i izgubio sam 4:3. Naime, morali smo otići sa terena kod tog rezultata jer su se gasila svjetla. Možda bih ja i dobio da je bilo više koncentracije i boljeg servisa, ali kako se kaže u narodu lako je biti general poslije bitke, je li? Ali odigrali smo tako skoro sat i pol vremena i onda se zaputili kućama. Kada sam došao kući, na televiziji sam malo pogledao zanimljivu dramu o kojoj su mi pričali roditelji Konje ubijaju, zar ne? i onda se mirišljav nakon tople kupke ubacio u krevet i zaspao. |
06.06.2004., nedjelja
|
Jučer sam jeo u meksičkom restoranu. Ali to je bilo navečer. Prije toga, još za jutra, bio u gradu. Otišao sam nakon dugog vremena malo prošvrljati po CD dučanima u potrazi za nekoliko kompaktnih diskova. Prvi sam kupio u Aquarius CD shopu u Varšavskoj. Bio je to posljednji uradak bivšeg pjevača jedne od mojih najdražih grupa svih vremena The Smiths, Morrissey-a. Nakon toga sam krenuo prema Muller shopping centru na Jelačić placu u potrazi za još jednim diskom kojeg nije bilo ni u Aquariusu ni u Dancing Bear-u. Na putu do trga zastao sam na Cvjetnom placu ne bi li promotrio Mađare na štulama koji su uveseljavali narod u sklopu festivala Cest is d'Best. Na trgu su se pak okupili vlasnici oldtimer vozila koji su izložili svoje ljubimce svima na uvid. Odlučio sam ih pogledati nakon što kupim disk koji sam htio. Prije ulaska u Muller Shopping centar, mahnuo sam Mati iz KSET-a i pozdravio se sa prijateljima mojih roditelja. Kada sam ušao u Muller, napao me mladić koji svim muškim osobama dijeli kartončiće na kojima je ušprican novi muški parfem tvrtke Boss. Parfem je lagana i privlačna mirisa i slijedeći put kada budem kupovao parfem uzet ću ga u obzir. Na zadnjem katu Muller-a je prodavaonica CD-a i sličnih stvari. Brzo sam našao disk koji sam tražio, te sam bio sretan. Na blagajni sam platio i otišao kući sa svojim novim CD-om na kojem piše "Good News For The People Who Like Bad News" by the Modest Mouse. Popodne sam otišao u Tkalčićevu ulicu ne bi li se tamo, u birtiji Baza, našao sa prijateljem da zajedno pogledamo utakmicu između Hrvatske i Danske. Mi smo dobili uz dobru igru u prvom poluvremenu i to nam svima daje nadu da ćemo ipak igrati dobro na predstojećem Europskom prvenstvu. Navečer sam izašao van u namjeri da odem u kino sa prijateljicom i prijateljem, ali moj prijatelj je imao druge planove. On je htio da odemo jesti nešto, jer je bio gladan. Konzultirao sam se sa svojom prijateljicom i pao je dogovor da odemo u meksički restoran Caramba u Frankopanskoj ulici. Tamo smo se najeli do mile volje za ne baš prevelike novce, te smo tako siti otišli kućama. Kada sam došao doma, baš je na Sloveniji 2 počeo dokumentarac o rock skupini Pixies, čiji sam fan. Pogledao sam ga, a nakon toga Slovenac me još više iznenadio kada je prikazao snimku koncerta skupine Husker Du, koju isto preferiram i dok ovo pišem oni mi buče iz sterea. Zaspao sam uz taktove meni njihove najdraže pjesme Pink Turns To Blue. Možda ste se začudili što ne spominjem svog prijatelja koji izgleda kao nogometaš treće češke lige jer nosi popularnu frizuru fudbalerku. To je zato jer je on jučer bio na nekom tulumu na koji mi izgleda nismo bili pozvani. Više o njemu u sljedećim nastavcima. I da, toplo preporučujem obadva CD-a koje sam kupio svim zaljubljenicima u takvu vrstu glazbe. |
05.06.2004., subota
|
Jučer sam bio vani sa svoja dva prijatelja. Jedan od njih svoju kosu šiša kao teksaški rendžer; dakle fudbalerka. Pošto isti sudleluje u radu jednom godišnje održavanog festivala uličnih zabavljača C'est Is The Best, malo smo popratili tu nadasve zanimljivu manifestaciju. U tih tjedan dana, koliko traje festival, grad odiše pozitivnom energijom, svuda gdje se okreneš pršti živost i razigranost i ja se odmah bolje osjećam. Žalim jedino što češće nije tako. Uglavnom, oko 21 sat bili smo na Zrinjevcu gdje je svoj "koncert" održavala Tamara Borovac. Ona je jedna mala žena, ali puna energije. Puno je pričala i pjevala dok ju je pratio bend. Ja inaće ne volim takvu muziku pa se nisam posebno uživio, ali su zato to jako dobro učinili ostali posjetitelji ovog koncerta. Nakon nje na Zrinjevcu se više ništa nije događalo, pa smo se sa još par prijatelja našeg prijatelja sa fudbalerkom uputili prema Melinu. U toj kulturnoj ustanovi, po običaju je bilo puno ljudi koji su se dobro zabavljali. Uočio sam tamo i neka poznata ili barem samo meni poznata lica. Spomenuo bih gospodina StoneRider-a koji piše jednu vrlo zanimljivu kolumnu na jedno website-u čiji link možete pronaći sa Vaše desne strane. Po običaju bio je na svome biciklu i pio je pivo. Ja ga osobno ne poznajem, ali drage su mi njegove pisane umotvorine. U Melinu je bila prevelika gužva, pa smo odlučili promijeniti lokaciju. Krenuli smo uzbrdo prema Strossmayer-ovom šetalištu, gdje je također bio postavljen jedan od punktova festivala. Tamo gore je bilo lijepo i opuštajuće, uz zvuke muzike 50-ih i 60-ih koju je puštao bivši frontman nekad popularne grupe Fantomi. Ljudi su tamo plesali, a ja sam se grizao jer sam uzeo premalo novaca za izlazak, te nisam imao za pivo. Nakon nekog vremena, jedan od dvojice prijatelja s kojima sam bio vani morao je otići po majku koja je slavila 35 godina mature te sam ja ostao sam sa svojim prijateljem koji ima fudbalerku. No, on me je brzo odbacio, jer se išao ljubiti sa svojom prijateljicom. Ja sam te trenutke iskoristio za promatranje grada sa vidikovca pokraj ulaza u Uspinjaču. Bilo je skoro jedan u noći, bližilo se ljeto i grad je izgledao predivno. Malo poslije vratio se prijatelj koji je vozio majku sa proslave 35 godina mature, vratio se i prijatelj sa fudbalerkom koji je ljubio svoju prijateljicu, posvađali smo se, otišli jesti u McDonald's i nakon toga kući. Oko 03.30 zaspao sam jer na televiziji više nije bilo ništa zanimljivo. |
04.06.2004., petak
|
Jučer sam odlučio ostati doma i ne ići van. Malo odmora bilo je potrebno mom izlascima napaćenom, devedesetosam ili više kila teškom tijelu. Malo sam gledao TV prijemnik, a onda odlučio ipak otići van, ali samo do obližnje videoteke. Posudio sam dva filma. Jedan je In America; drama o irskim ilegalnim doseljenicima u New York i o njihovim problemima u istom, dok je drugi bio neki njemački porno uradak lucidno nazvan Vražje sestre. Prvi bi preporučio svakom filmoljupcu, dok drugi ne bi preporučio niti jedno pornoljupcu (ne dajte da Vas zavaraju slike na kutiji). No, prije nego sam došao kući, susreo sam par ljudi. Prvo bivšeg najboljeg prijatelja, koji je uvijek nervozan kad me vidi iz samo njemu poznatih razloga, a poslije toga sam natrčao na svoja dva prijatelja od kojih jedan ima fudbalerku. Njih dvojica su se baš vraćali sa Trga Bana Jelačića gdje su gledali snimanje novog hita junaka akcijskih filmova Bore Lee-a. Pošto su bili u automobilu, morao sam pretrčati jedno 127 metara dok ih nisam sustigao baš kada su skretali u ulicu gdje živi moj prijatelj sa fudbalerkom. Nakon ritualnih pozdrava koji nalikuju pozdravima Klingonaca iz nadaleko poznate serije Star Trek, njih dvojica su zasjeli u prtljažnik vozila, dok sam ja stajao pored njih. Zajedno smo tako promatrali svijet koji je oko nas prolazio i pričali o samo nama važnim stvarima. To je potrajalo nekih sat-dva, sve dok nismo odlučili otići kućama. No prije odlaska, bio sam nagovoren da nasred ceste zaplešem samo meni dobro znan ples na tonove pjesme koju je pjevala skupina pod imenom Modest Mouse. Nakon toga smo se doista razišli. Doma me čekalo brdo spečenih kokica. To mogu zahvaliti svojoj dobroj sestri koja je prije nego sam se uputio u videoteku rekla da mi neće speći iste. Pojeo sam kokice, pogledao dramu, pogledao onu drugu dramu, obavio svoje i zaspao snom pravednika. |
03.06.2004., četvrtak
|
Jučer sam nakon dugo vremena opet igrao biljar. Nekad sam bio dobar u tome fizički napornom sportu, ali jučer se baš i nisam iskazao. Iako se lako moglo vidjeti da sam nekoć bio dobar. Prije biljara sam sa svojim prijateljem sjedio u parku u Demetrovoj i mi smo tamo ispijali pivo. Pričali smo o nadolazećem koncertu zbog kojeg nam već mjesecima titraju srca. Radi se o koncertu grupe Pixies, a isti će biti održan u Ljubljani. Nas trojica ćemo se tamo uputiti i lijepo se zabaviti, u to sam siguran. Jedva čekam taj dan, jer vidjeti trojicu jednom mladića (a sada ugojenih prasaca) i jednu djevojku (koja i dalje usprkos tona droge koju je upičila u sebe ima lijep osmijeh) je moj davni san. I sada će mi ga omogučiti dobri slovenski narod koji se potrudio organizirati tu manifestaciju. Nakon biljara nazvali smo našeg prijatelja sa fudbalerkom ne bi li se zaputili k njemu na malo igranja playstationa. On se složio, iako je bio malo umoran od trčanja na koje je morao izaći van, pa nije mogao s nama na biljar. Opskrbili smo se pivama i sendvičima na benzinskoj pumpi u Miramarskoj ulici, te par minuta kasnije parkirali auto u ulici gdje živi naš prijatelj sa fudbalerkom (neću odavati njegovu adresu jer se bojim da je već sada zasigurno zapažen među ženskim rodom i da bi to pod njega moglo biti kobno). Kod njega smo malo pričali o događajima iz prošlosti, a onda zasjeli pred TV prijemnik i započeli našu igru. Igramo igru nogometa zvanu ISS. Ja sam jučer bio loš i nisam uspio zabiti niti jedan gol. No to me ne brine jako pošto znam da kad hoću mogu odigrati bolje od svih. Nakon tri partije, meni je bilo dosta, te sam se pomalo umoran, zaputio kući na počinak. |
01.06.2004., utorak
|
Jučer sam išao spavati jako rano. Ne znam kaj mi se dogodilio, samo znam da nisam uspio pogledati Alias do kraja. Inače ne pratim tu seriju, tako da nije bilo prevelike štete. Prije spavanja pojeo sam kokice, napravio 30 trbušnjaka i dignuo uteg od 5 kila po sto puta na svakoj ruci. Želim izgraditi svoju mišičnu masu i izgledati ljepše. Isto tako, svim silama se trudim smršaviti, ali mi to ne polazi za rukom. Jednostavno volim jesti. Na posao se svaki dan vozim na biciklu. Posjedujem skupi bicikl za koji sam dao puno novaca, ali vrijedilo je. Volim se voziti šumama, jer to opušta. Naporno je ići uz brijeg, ali jednom kad se počnete spuštati, shvatite da se uspon isplatio. Nema ničeg ljepšeg nego kad vjetar struji po licu, dok se spuštaš 50 na sat po uskom puteljku punom korijenja. Znaš da je smrt samo jednu greškicu udaljena, ali nije te briga, jer u tom trenu ti si kralj brda. Moja dva prijatelja su jučer igrala playstation cijeli dan bez mene. Ja sam naime, tada bio na poslu i nisam im se mogao pridružiti, a pošto je jedan od njih imao obaveze u kazalištu, nisam im se mogao pridružiti niti navečer. Ako se sjećate, moj prijatelj koji je imao posla u kazalištu nosi modernu frizuru pod nazivom fudbalerka. I ja pokušavam uzgojiti jednu i uz nju pustiti brk. Da izgledam privlačnije na plaži. Ali nekako sumnjam da ću moći nadmašiti svog prijatelja, jer njegova frizura je pomno šišana i on u nju ulaže puno vremena i novca. Ja si to ne mogu priuštiti. |
