Jučer sam opet trčao. I sad me bole noge u pizdu materinu. Krenusmo tako dr. Phil, prijatelj neukročene grive i ja od mosta Slobode laganim trkom. I sve je pet, trčim si ja, razmišljam o svijetu, ženama, samo da zaboravim na to da trčim. I dotrčim ja do zelenog mosta. I boli. Dvojica mojih sutrkača već piče natrag prema mostu Slobode. Ja se pokušavam pokrenuti, ali ne ide. Ipak, dotrčim najgorom mukom i ja do mosta slobode. Boli. Boli jako. Odem doma, operem se, skupi me dr. Phil i već smo kod Richarda na žderačini. Pljeskavice, čevapi, mazalice, salate, krumpir. Jebeš trčanje kad se poslije istog naždereš kao stoka. Ali mene i dalje boli. Jako. Počela je i glava boljeti. I san već udara. Doma, padam u krevet i isti tren padam u san.
Idem sad gledati tekmu. Zato je i blog danas kratak.
Post je objavljen 12.06.2004. u 17:50 sati.