Jučer mi je dan opet započeo sportski. Dr. Phil je mene i mog prijatelja, kojemu stražnji dio glave izgleda poput kraka divovske lignje, pokupio svojim autom već u 09.45 h ne bi li mi tako zajedno otišli igrati nogomet u nama strani kvart - Sopot, sa prijateljima od kolege dr.-a Phila. Iako nisam igrao nogomet skoro godinu dana, znao sam da neću iznevjeriti. Bolovi u nogama od trčanja prethodnog dana i dalje su bili jaki, ali stisnuo sam zub. I tako jedva nađosmo teren. I skupilo se 11 ljudi. I krenusmo igrati. Nas je pet, protivnika šest. Ali bolji smo. Partija završi 6:4 u našu korist. Upisao sam dva prelijepa gola, obadva na dodavanje prijatelja pozamašnog busena kose. Jedan od njih bio je pogođen mojom džinovskom glavetinom. Druga partija, druga priča. Ovog puta, nas je šest, a protivnika pet. Počinjemo usrano. Protivnik nas steže i pritišće, uskoro gubimo, ali na kraju, mojim golom, ipak pobjeđujemo. Cijeli taj nogometni spektakl se događa dok je vani jedno 46°C i svi izgledamo kaoda smo upravo pokisli pod najgorim pljuskom u povijesti svih pljusaka. Odlazimo doma. Doma, bacam se u kadu i tamo ostajem neko vrijeme, jer me noge ubijaju do granica izdržljivosti. Psujem u sebi, jer ni sam ne znam što će mi toliko sportskih aktivnosti, zar ne vidim da me boli, pa zar nisam mogao odavno već shvatiti da sam ja čovjek koji uživa u žderačini i pivu i da ću zauvijek ostati debela svinjusina koja se samo žali!!! Uskoro me popušta, pa izlazim iz kade, jedem i čekam početak europskog prvenstva. Prvu utakmicu gledam doma i plačem od sreće kad vidim da Grčka igra super i da Portugal gubi. Odmah zovem prijatelja u London, koji je pola Grk, pola Iračanin i zajedno s njim slavim. On ne vjeruje, ne vjerujem ni ja. Drugu utakmicu gledam zajedno sa svojim prijateljima kod dr. Philove djevojke. Sretan sam, jer se lijepo igra, a i Španjolska je pobjedila. Usrečuje me slika Romana Abramoviča, koji odjeven u ruske rekvizite tužno gleda prema mjestu gdje su njegovi sunarodnjnaci upravo pofafali debelog. Ne volim kriminalce, stoga ne volim ni Romana. U jednom trenutku svlada me san i ja krmim na kauču dr. Philove djevojke, dok ostali gledaju South Park. Odlazimo kući, i ja još imam namjeru gledati televiziju, ali sav taj sport uzima najbolje iz mene, tako da sam mrtav, a još nije ni jedan u noći. Sramim se.
Post je objavljen 13.06.2004. u 16:08 sati.