Intrige s dvora kneza Bučimira

Jučer je moj dan bio prepun sportskih aktivnosti. Već po starm dobrom običaju na posao i sa posla se vozim na biciklu, i to je dosad bila jedina aktivnost kojom sam se bavio. No, jučerašnji iznenadni poziv koji mi je uputio dr. Phil, promijenio je sve. Naime, on je došao na ideju da odemo trčati. Moram priznati da sam se već neko vrijeme i sam bavio tom mišlju, ali televizijski program bi uvijek pobijedio. Odmah sam nazvao i Richarda i prijatelja čija glava izgleda kao rep propeta konja, ali njih dvojica su imala druge planove. Konkretnije, išli su na otvorenje izložbe vrsnog hrvatskog fotografa Damira Hoyke u Muzej za umjetnost i obrt. Pošto je taj "spektakl" sponzorirao HT Mobile, sve veće face javnog života su bile tamo. Moj prijatelj čijeg repa se ne bi postidio niti Davy Crocket učinio je i jedno dobro djelo na toj prekrasnoj manifestaciji. Naime, djetešce jednog od dvojice braće koji pjevaju u ultrapopularnoj grupi Soulfingers, je pobjeglo te je uzrujani bračni par bio na rubu suza. No niotkud se pojavio moj prijatelj, njihov spasitelj, koji je za ruku vodio malog nevaljalca i predao ga sretnim roditeljima. Doduše, sada kada sam to napisao, to mi sve zvući jako sumnjivo, pogotovo zato jer znam kakvi su ljudi sa fudbalerkama: ružni, prljavi i zli. Pedofile sam uvijek zamišljao kao ljude sa osebujnim frizurama, a i sam moj prijatelj je jednom bio u zabranjenoj vezi. Da sam na mjestu mladih, ali ponosnih roditelja, odveo bi to dijete na pregled. Za svaki slučaj, nikad se ne zna.

I tako me dr. Phil pokupio svojim autom oko 20.30 h i nakon kraće vožnje, parkirali smo vozilo na parkiralište pokraj "Kockice". Kada smo nogama stupili na tlo nasipa, udaljenost između dva mosta činila se nesavladivom. Krenuli smo laganim korakom do mosta Slobode ne bi li od tamo započeli svoju trčalačku karijeru. I krenusmo mi tako, a ja si sve u svojoj glavi razmišljam kako neću moći ni stopedeset metara proći, kad li ono mi već kod "Kockice". I trčimo mi tako i meni sve čudno, jer kad sam na tenisu i zagrijavam se, odtrčim pet krugova oko terena i već ne mogu stajati. Nešto kasnije već smo u blizini željezničkog mosta ili kako ga se tu u našem gradu popularno zove "Zeleni". Gadno je jedino bilo zadnjih jedno dvjesto metara, tu se tijelo već počelo buniti, ali izdržali smo!!! Dr. Phil i ja smo se osjećali kao da smo istrčali maraton i još malo. Laganim hodom vratili smo se do auta tada već podosta napucani endorfinom. Ali meni nije bilo dosta. Kod kuće sam još napravio par trbušnjaka, dizao sam uteg i čak sam jedan sklek napravio. Junačina sam prava. Nakon kupke počeo sam gledati posljednji film Stanley-a Kubrick-a, ali sam zaspao negdje na posljednjoj trećini filma, pa ako mi netko ukratko može ispričati što se događa do kraja, dat ću mu za šećernu vunu.

- 17:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<	lipanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Intrige s dvora kneza Bučimira

09.06.2004., srijeda

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru