Jučer sam i opet bio u kinu. Treća sreća rekli bi, jer jučer sam odgledao odličan film. "Glavom kroz zid", pobjednik ovogodišnjeg Berlinale-a, je svakako film za preporučiti. To je film o Turcima. OTurcima u Njemačkoj. I njima je teško. Jako. Ali prežive, jer su i oni ljudi. Uglavnom, film sam otišao pogledati sa prijateljicom. Da, novost. Richard i prijatelj, koji kosom može lakše prekriti Reichstag nego što je to učinio gospodin Foster, su otišli na neku predstavu, koja se odvija u sklopu Eurokaza. Prijateljice prijatelja moderne frizure, lagano mogu svakoga uvesti besplatno na predstave, te su njih dvojica to izvoljevali iskoristiti. Nakon kina, javio mi se Richard. "Dolazi u Gliptoteku, jer tamo je žiža", kaže on. Nekakav tulum se spremao tamo i ja se uputih u tom smjeru. Pošto sam bio na Glavnom kolodvoru, odlučio sam se za kraći put preko Savske. Da, znam, to nije kraći put, ali eto, baš je dolazio tramvaj broj 4, a prijateljica je išla u tom smjeru, pa sam joj odlučio praviti društvo, pa ako ništa, onda barem dvije stanice. Na Savskoj sam namjeravao uhvatiti kakav tramvaj koji vozi prema Trgu, ali pošto je bila kasna ura, nikakvog gradskog prijevoza nije bilo. Krenuh pješice, i to vrijeme sam iskoristio kontemplirajući. Da li sam depresivan? Zašto ne mogu naći djevojku? Od kud mi dovoljno novca za deset dana Londona? To su samo neka pitanja koja sam si postavljao, ali i koja su ostala neodgovorena. Kada sam došao do Trga, zazvoni telefon. Richard kaže da od tuluma u Gliptoteci ipak ništa, te da dođem do Melina. "Još bolje, neću morati toliko hodati", pomislih. U Melin sam došao prije svojih prijatelja, te odoh do šanka i naručih pivu. Uskoro su došli i moji drugovi, sa još par djevojaka, od kojih su dvije bilei na tulumu kod Richarda. Zbijali smo šale, sve dok se birtija nije zatvorila, te smo krenuli. Nakon odhodanih barem dvjestotri metra, shvatio sam da smo se zaputili prema Gjuri. A skoro je dva. Ja sutra radim. Odluka je bila kratka. Moji prijatelji u Gjuru, a ja kući. Nisam dugo pješke išao kući nakon noćnog izlaska, pa je to bio dobar trenutak da se prisjetim kako je to bilo prije. I prisjetio sam se. I zaključio da je bolje kad me netko vozi. Lijen sam i što ja tu mogu. Doma sam se odmah bacio u krevet, jer za par sati trebalo se dići.
Post je objavljen 30.06.2004. u 21:56 sati.