Jučer sam se prosro. Iliti, htio sam prdnuti, a posro sam se. Hodam ja tako sa svojim prijateljem koji izgleda kao da je odgojen u pristojnoj čečenskoj familiji, i pričamo mi tako, i meni dođe da se sprdim. Onako, pristojno nasred ceste, pa neka čuje cijeli puk, pa nek zajedno uživamo. I stegnem ja abdomene. Osjećam, biti će glasan. Ali umjesto reskog zvuka ispuštajućeg plina, izađe mokra i ljepljiva smjesa. Na svu sreću, bio sam toliko priseban, pa sam brzo reagirao i tako spriječio katastrofu. No, bilo kako bilo, ostao sam posran. Trebalo je brzo razmišljati. Naredih prijatelju ličkih korijena da ode i kupi maramice. Dok je on obavljao kupnju, ja sam razgledavao strateške pozicije pogodne za brisanje guzice. Uočio sam stepenice koje vode prema nekakvom podrumu. Sa maramicama u rukama, spustih se prema nepoznatom. Prijatelj je čuvao stražu, dok sam ja iskusnim pokretima (da, ovo mi nije prvi put) brisao zagovnjenu guzičetinu. Oborih i vlastiti rekord, po vlastitoj procijeni. Nakon samo minute i par sekundi, već sam u društvu svog prijatelja i mi šećemo kao da se ništa nije dogodilo. Dva sata kasnije, doma sam, opran. Čekam 18 h i početak utakmice između Italije i Danske. Dolaze dr. Phil i prijatelj koji kosu šiša moderno, te donose vrijedne darove u obliku pive i Pringles-a. Opuštamo se u mojoj sobi gledajući nesposobne Talijane i srčane Dance. Utakmica završava neodlučeno, i dr. Phil i ja samo sretni, dočim naš prijatelj nije. Negoduje, odjeven u uski talijanski dres tvrtke Kappa. Odlazimo iz mog stana u svrhu trčanja. Dr. Phil ne može trčati s nama, jer još od subotnjeg nogometa vuče ozlijedu, ali je dovoljno dobar da nas doveze do nasipa. On odlazi, a moj misteriozni prijatelj i ja ostajemo sami kao vikinzi kad su prvi put stupili na novo, američko tlo. Rojevi komaraca i muha nam prijete svojima pojavama, ali mi ne odustajemo. Rastežemo se na obali Save odjeveni po zadnjem kriku mode. Moj prijatelj, u kratkim svjetlozelenim hlaćama nepoznata, ali poprilično nezdrava materijala, gore nosi modernu sivu majicu, na nogama Nike tenisice za nogomet. Ja sam pak u još kvalitetnijoj kombinaciji. Crna, Žuja je zakon! majica, plave, izbljedele hlaće trifrtaljke široka kroja, pa izgleda kao da imam šos, i na nogama, ultra moderne nogometne tenisice Umbro. To je neošabanizam. Trčimo dva puta po 2 kilometra, dakle 4. Umoran sam i noge mi trnu, ali neću se dati.
Kući se vračamo pješke. Put je dalek, ali odlučni smo. Negdje prije Glavnog kolodvora pada ideja o manifestu neošabanizma. Dajemo si za zadaću, da svaki od nas četvorice smisli po točku manifesta. Čim sve bude spremno, manifest ću objaviti svima na uvid. Stižem doma taman na drugo poluvrijeme utakmice između Šveda i Bugara. Bugar igra dobro, ali Šved rastura igraće iz zemlje fudbalerke. Nakon utakmice odlazim još malo raditi, sa planom da završim točno pred početak reprize serije koju pratim CSI (ili po naški, Ekipa za očevid). Odgledam seriju i zaspim.
Post je objavljen 15.06.2004. u 15:22 sati.