Intrige s dvora kneza Bučimira

Jučer sam dakle bio u Ljubljani. Oh, kako je samo prelijepo bilo. Ali, krenimo redom. Richard dolazi po mene oko 14.20 h. Zatim nas dvojica odlazimo po dr.-a Phila. Prijatelj zlatna čuperka, kojeg nosi sa stražnje strane glave, ne ide s nama, jer nije stigao kupiti kartu, pa mu Richard daje zadatak da prespava kod njega u kući ne bili tako mogao pričuvati Richardove pse, pošto je majka našeg Richarda u stranim zemljama. Lagano krećemo na put. Do Ljubljane kronološki preslušavamo sve Pixies albume i nabrijavamo se na koncert. Vrijeme je sisno, iliti za sisu. U Hrvatskoj je sunce, ali čim smo ušli uSloveniju, na nas se spušta tona vode i vidljivost je nikakva. Ako je to Europska Unija kakvu nam obečavaju, glasati ću protiv. Želim sunce i veselje, a ne kišu i čemer. No, nakon nešto vremena, kiša prestaje. Dolazimo u Ljubljanu, a da i nemamo pojma da smo došli. Prilaz gradu je manji nego prilaz prema Richardovoj garaži. No, tu smo. Prvo treba naći hostel gdje rezervirasmo krevete, ali to je nemoguć zadatak, jer nemamo kartu. Stajemo pokraj Križanki, gdje će biti održan koncert par sati kasnije, i naši trubaduri upravo održavaju probu. Zvuće super i sretni smo. Malo šećemo centrom grada, nailazimo na poznanike, pričamo s njima, nabavljamo kartu grada, a kiša ponovo počinje. Pljusak da budem točniji. Pljuština zapravo. Ma, jebeni prolom oblaka pizda mu strinina. Mokri smo do gole kože, jer se nemamo gdje sakriti osim pod mali krović nekakve trafikice. Psujemo sudbu kletu. Nakon nekoliko minuta, izgleda nam kao da intenzitet kiše malo splasava, pa odlučujemo trčati do auta. Trčimo, i tek onda spazimo da je jedno dvadesetak metara desno od nas, džinovski paviljon gdje smo se bez beda mogli sakriti i ostati suhi. Ponovo psovke. Dolazimo do auta, vozimo se do hostela i smještamo se u isti. Pošto nemam ništa za preobući, moram mokar na koncert. I s mojim prijateljima je ista stvar. Gladni smo. Žderemo u McDonald's-u kao nikad prije. Hudi Slovenac nam automatski naplačuje super meni iako ga to nitko nije tražio. Malo smo ogorčeni. Za osvetu, ne pospremamo tacne sa hranom za sobom. BUAHAHAHAHAHAHA!!! Dolazimo pred Križanke, kupujemo pivkane, red za ulazak u koncertni kompleks je kilometarski. Na sreću, opet srećemo poznanike, koji su blizu ulaza, te se krpamo njima da ne moramo čekati. Ulazimo unutra i zauzimamo poziciju u prvim redovima. Križanke se lagano pune dok svira najdosadnija predgrupa na svijetu. Mladić koji pjeva, non-stop je uvrijeđen jer mu nitko ne plješće, pa on plješće umjesto nas. Jedini pljesak dobiva kad odluči da više neće svirati. Na binu poslije predgrupe dolazi stanoviti čiča, koji progovara nebuloze. Nešto tipa, ima tu i Hrvata (ja nisam ni jednog Slovenca vidio na koncertu jebo me pas), pa da svi budemo solidarni. Nemam pojma o čemu će on, ali boli me jer nakon njega na scenu izlaze Pixies!!! Bone Machine za otvaranje. Delirij, suze, živci, pogo!!! I tako dva sata. Dva bisa. Ludnica. Morali ste biti tamo da shvatite. Poslije koncerta sa poznanicima odlazimo zapiviti. Nakon toga, oni odlaze natrag za Zagreb, mi, pravac hostel. Sobu dijelimo sa još 4 osobe. Sve ih naravno uspijemo probuditi, jer smo jako tihi i pažljivi. Nikako ne mogu zaspati, ali mojim prijateljima to polazi za rukom. Ipak, negdje u zoru, uspijevam zaspati. Budi me poznati skvičavi prdež kakav prozivodi dupe dr.-a Phila. Pošto on spava na katu, uprem pogled prema njemu, ali jedino vidim Richardovu glavu. On umire od smijeha. Dr. Phil spava i prdi u polusnu. Fantastično!!! Ubrzo nakon toga, Richard ispaljuje plotun, a i ja ispaljujem rafale nečuvene dužine, jerbo sam cijelu noć inhibirao prdeže u strahu da ih drugi ne čuju pa da me ujutro ne strijeljaju pogledima. Nas trojica prdimo i umiremo od smijeha. Mi imamo 24 godine svaki, i nas i dalje zabavlja prđenje. Grčevit smijeh zaustavlja jedan od četvorice drugih gostiju naše sobe, koji se nešto dere na nas. Bezobraznik. Kasnije on odlazi iz sobe, a odlazimo i dr. Phil i ja. Čekamo s mladićem red na WC. On nam se smije. On je iz Škotske. Kad sam ponovo ušao usobu, skoro sam pao u nesvijest. Smrad je bio nepodnošljiv. Brzo izađasmo iz sobe, odajavismo se iz hostela i put Zagreba.

- 18:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<	lipanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Intrige s dvora kneza Bučimira

21.06.2004., ponedjeljak

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru