Tata
subota , 29.11.2008.
Bilo je to kao grom iz vedra neba za Vedranu, kada je kući došla umorna iz noćne smjene, koliko god se mama trudila da to saopći blago i pažljivo. Prethodna noćna smjena bila je toliko ružna, kakvu Vedrana nije odavno zapamtila. Pacijentica koja se već godinama borila s tumorom u oku, imala je nepodnošljive bolove i uznemirila je cijeli odjel. Dok je vozila prema kući na periferiji grada, zamišljala je lice pod mlazom tople vode u tuš kabini, a onda odlazak u njen raskošni krevet.
No, mama ju je čekala sjedeći za stolom u blagovaonici s pogledom, koji je značio neku nevolju.
"Ma, daj mama, ne gledaj me tako. Ne započinji ništa. Želim što prije leći i zaspati kao beba." - rekla je Vedrana na samom ulasku u dnevni boravak.
"Vedrice, dušu, koliko ste ti i Zoran već zajedno?" - pitala je mama glasom koji je sličio dobro upakiranom tajanstvenom daru.
"Pa, tu negdje oko sedam godina. A zašto pitaš? Nije li opet neki smrad od 'radio Magde'?" - već ljuta procijedila je Vedrana skidajući čizme s natečenih nogu.
"Vedro dušo, vi ste blizak rod i to je sad nekako isplivalo. Fra Marko me pozvao na razgovor i rekao tu strašnu činjenicu." - izgovarala je mama riječi koje su kao strašni tutanj odrona velike stijene bubnjale po njenoj glavi.
"Mama, o čemu pričaš? Kakav rod? Kako ti to nisi znala?" - šokirana je sipala pitanja kao iz rukava.
"Pa, Vedrice dušo, znaš da je baka davno došla u grad i radila kod Majićevih. I znaš da su ju posvojili i da je pristala na njihovo prezime. Tako smo zaboravili na pravo porijeklo prezimena. Vedrice dušo, to bi bilo opasno za vašu djecu. Ne daj Bože, znaš kako to ide." - mama je izgovarala strašne rečenice, grčeći šake u krilu i gužvajući nesvjesno rubove besprijekorno uštirkanoga stolnjaka.
Sve je u kući bilo bijelo kao snijeg i uštirkano, baš kao kod bake nekada.
San i umor su se kao staklena čaša razbili i Vedrana se strovalila na stolicu do mamine.
"Što da radim? A mi htjeli objaviti zaruke." - više kao za sebe šaputala je Vedrana.
Dok je Zoranu govorila ono što je njoj mama rekla pred sat vremena, odjednom se među njih uvukao čudan osjećaj da bi zagrljaj ili poljubac za podršku bio prljav, grješan. Tako su sjedili jedno pored drugog sklanjajući pogled jedno od drugoga.
Iako je Zoran obećao da će ju nazvati, između njih se otvorio strašni jaz i potreba da se izbjegavaju. Svetost obitelji, crkveni odgoj i tradicionalnost, nagonili su im rumen u obraze kada bi se prisjećali intimnih trenutaka.
Za Vedranu su uslijedili dani povlačenja u sebe i šutnje. Čak ni sa roditeljima nije mnogo razgovarala.
Uslijedio je niz od pet godina, kada su joj jedina radost bila sestrini sinovi koji su ju čekali kada bi dolazila s posla i mahali kada bi izlazila iz dvorišta s autom i odlazila na posao.
Novi liječnik koji je stigao sa specijalizacije iz Zagreba na njen odjel bio je atrakcija za svaku sestru i bila je prava otimačina za smjenu na njegovoj noćnoj smjeni. No, Vedrana je živjela kao biljka i nije mu pridavala nikakav značaj, naročito kada je čula da je od nje mlađi pet godina.
Njena tajanstvenost i zatvorenost bila je pravi izazov za njega, za razliku od pomahnitalih i napadnih sestara na odjelu.
Provodio je s njom svaki trenutak pazeći na svaku izgovorenu riječ. Htio je s njom biti prijatelj i tako je i gradio njihov odnos. Dok mu se jednom nije predala sva kao dijete, kada ju je zagrlio i poljubio na jednoj od noćnih smjena.
Majka i otac su bili presretni kada im je saopćila da žele vjenčanje. Rezervirali su najveći salon za prve dane jeseni, a ona je već odmah odabrala vjenčanicu u koju se zaljubila na prvi pogled. Imali su skoro cijelu godinu pred sobom, pa je tako obećala svom mladom liječniku da će pustiti kosu da joj izraste do vjenčanja iz njene 'muške frizure'.
"Vedrana, dušo, tati nije dobro. Nisam te htjela buditi sinoć, ali cijelu noć je imao temperaturu. Što misliš da ga odvedemo k liječniku?" - upitala ju je mama kad je stigla u rano predvečerje s posla automobilom u njihovo zeleno travnato dvorište.
Jako je voljela tatu koji je uvijek bio kao sjena između njih tri. Davao im je samo ljubav i nenametljivu osobnost cijeloga života.
Vedrana ga je sa suzama u očima gledala u retrovizoru, kako na zadnjem sjedištu drži blijedo lice naslonjeno na mamino rame. Liječnik je predložio da ostane pod njihovim nadzorom jer je disao jako teško i srce je bilo jako slabo.
Njih dvije su u povratku iz bolnice svratile kod sestre i saopćile joj loše vijesti o tati.
"Liječnik nije bio ni malo optimističan zbog njegovog srca." - rekla je sestri.
"Što ćete s vjenčanjem?" - upitala ju je sestra kao grom iz vedra neba.
"Jao, Mirna, kakvo je to pitanje. Pa, vjenčanje je za petnaest dana. Tati će do tada biti bolje."- prasnula je Vedrana.
Mirna nije više rekla niti riječ, nego svojim pogledom ptice - zloslutnice samo slegnula ramena.
Sutradan je vijest iz bolnice odjenula Vedrani umjesto bijelu vjenčanicu, tužnu crnu odjeću korote.
Tatino srce nije izdržalo jaku upalu pluća.
komentiraj (25) * ispiši * #
Tragovi u kiši
četvrtak , 27.11.2008.
Prazan je stan
I na stolu tragovi
Pojedene japanske jabuke
Ulice su mokre
I prazne
Kao stan
Postelja zgužvana
I na njoj
Tragovi tvoji
Saginjem glavu
I uranjam lice
Tražim mirise zaostale
Pa da se predam
Sebi nemoćnoj
Slaboj
Od ljubavi
I ništa ne vidim
Do ovješenog kuta
Usne na slici
Okrenutoj prema zidu
Na staroj drvenoj komodi
Zar je važno
Sve je ionako samo
Organizirani kaos
U prostoru gdje jelo
Postaje skulptura
Gdje pas laje na svaki list
Koji proleti
A ja ipak najviše volim
Sendvič na tostu s malo
Rastopljenog sira
U mikrovalnoj
Zvoni mi telefon u glavi
Kao kapi kiše niz oluke
komentiraj (16) * ispiši * #
Moj smećar
utorak , 25.11.2008.
„Marta, idem ja!“
Lilo je kao iz kabla. Niz stakla se kiša slijevala kao potok, tako da nisam mogla poviriti van vidjeti može li se hodati ulicom. Obično nam se za ovakvoga vremena začepe odvodi na ulici i naš auto ostane kao nasred jezera. Pa, prije nego i odmaknemo od suhoga doma, već budemo naliveni od peta i tako dok se ne vratimo kući. A onda čajevi.
„Ali, Marko, zar moraš i večeras, čovječe Božji. Pa kako ćeš?!“ - doviknula sam mu iz kupaone, mada sam znala da nema efekta.
Mnogi brakovi oko nas rušili su se kao kule od karata. Ali, nama Marko nije dozvolio niti jednu ružnu riječ da izgovorimo jedno drugomu.
Kad se rat završio, uniforma više nije donosila niti onu mizernu vojničku plaću niti konzerve i besplatne cigarete. Računi za struju i vodu su počeli dolaziti i život je krenuo tamo gdje je stao – prije prvog ispaljenog metka. Kad je Marko otišao u firmu na razgovor, rekli su mu da će ga zovnuti dok se osposobi vozni park. No, kada ga nisu zovnuli ni nakon mjesec dana, kaže on meni: „Nešto mi tu smrdi, ali idem opet.“
Vratio se i rekao mi kako nema ničega novoga, da bi već nakon desetak dana sreo Dominika koji mu je rekao da vozi za Njemačku. A on, moj dobrica i naivan (ili možda nije, nego je sam uporan), ispriča Dominiku kako je već par puta išao i rekli su mu da nema posla.
„Čovječe, ne budi naivan. Pa ti si nepodoban.“
„Kako misliš 'nepodoban'?“ – upitao ga je Marko.
„Pa, nisi Hrvat.“ – iskreno mu je rekao Dominik.
„A bio sam kad sam pušku nosio?“ – uvrijeđeno je upitao Dominika.
„Ja ti samo iskreno kažem. Meni ne smetaš. Meni si dobar i da pušku nisi nosio.“ – rekao mu je i odjurio na posao.
Pokušao je moj Marko i u elektro i još gdjegod sa svojom diplomom inženjera, ali bi mu se i tamo našao netko iskren i rekao da je prestar, ima mlađih.
Naša Ivona i Daniel stasali su za fakulteta, a Marko se nije predavao. Noću bi donio sa kontejnera kakav tepih ili kuhinjski element, pa ih uredio, oprao, obojio i prodao na placu. I doma donio novac.
Jedne noći čula sam ga kako ustaje iz kreveta i lupka po zidnom ormaru u hodniku. Kad sam ustala, našla sam ga kako oblači stare cipele i na glavu stavlja neku kapu, koju je dobro navukao, tako da mu se ne vidi lice.
„Marta, idi u krevet.“ – tiho je rekao da ne probudi djecu.
„Što to radiš? Pola noći je. Gdje ideš?“ – uplašeno sam šaputala.
Uzeo me za ruku i poveo do stolice u kuhinji. Posjeo me i kleknuo pred mene.
„Marta, djecu treba upisati na fakultet. To košta. Knjige su skupe. Sreća da imamo u našem gradu sveučilište.“
„Da? I?“ – nestrpljivo sam mu upala u riječ.
„U smeću se može svašta naći. To ću poslije očistiti pa prodati, a bude i željeza. Nitko me neće vidjeti. Moram poći prije nego kamioni dođu u zoru.“ – govorio mi je Marko, a ja sam zaplakala.
Što ljudi sve bacaju, to nikad ne bih povjerovala, da moj Marko nije donosio doma i slagao u podrum. Sreća pa smo imali svoju kuću i nismo morali kao drugi mučiti muku još i oko otkupa stana. Kad bi se što moralo i popraviti to bi moj vrijedni Marko sa svojih deset prstiju.
Tako i noćas. Lije kao iz kabla, ali on kaže da tada još i više nađe, da ga Bog nagradi.
Gledala sam za njim kako šljapa u gumenim čizmama do našeg starog auta i odlazi na drugi kraj grada, da ga ipak tko slučajno ne bi vidio. Suze su mi se slijevale niz lice zbog sudbine moga heroja, čestitog i poštenog čovjeka. Jednom mi je čak za rođendan 'darovao' prelijepu zlatnu narukvicu koju je pronašao u džepu novoga bačenoga ženskoga kaputa.
„Ali...“ – pošla sam mu nešto reći.
„No, no...uzmi. Nisam ukrao. Netko je samo strašno pogriješio i bio brzoplet.“ – šaputao mi je Marko i zakopčavao narukvicu na ruci.
„Znaš, Marta, četiri godine za čas prođu. Pa će nam naša djeca vratiti. Uče oni dobro i dobri su ljudi. Lijepo si ih odgojila.“ – govorio bi moj Marko, dok bih ga molila:
„Pa ne moraš ići i večeras.“
komentiraj (24) * ispiši * #
Moja Milena
nedjelja , 23.11.2008.
"Je li ti to kćerka?"- upita me naš novi susjed.
Zapravo, mi smo njima bili novi susjedi.
***
Ma, taj rat je svega donio i nanio, kao smrdljiva i mutna bujica. Moju ženu pokosila granata dok je, jadnica, tračala po vodu na cisternu.
Djeca su nam već bila velika i završili školu, pa su se nakon rata svi nekako dobro snašli i zaposlili.
Eh, sad tu počinje priča:
Ja sam kod sebe uzeo kćerku mojih prijatelja koji su oboje poginuli. Dijete se našlo bez igdje ikoga, a već je bila pravi curetak. Oni moji se razišli po drugim gradovima, a ona ne mrda. Ostala sa mnom. Snalazila se u tim danima bez struje i vode bolje nego kakva žena.
Kažem ja njoj: "Idi ti dijete za svojom srećom. Svi su negdje otišli. Što ćeš sa mnom ovdje."
A ona me gleda onako umilno i naivno pa kaže: "Ja volim čistiti i kuhati, a i tebi dobro."
I tako se nizali dani, a ja u Crvenom križu dobio neki paket pa sačuvao lijep ružičasti vuneni šal. Znao sam da će joj rođendan uskoro.
A i mi smo svašta dobivali u tim paketima. Nasmijao sam se kad sam otvorio kutiju od neke obitelji iz Njemačke, koja je kao mnogi drugi, željela pomoći mom narodu u ratu i poslije. U kutiji je bio taj šal, karte za igranje i mali tranzistor sa baterijama.
Sačuvao ja to za Milenu, pa joj u jutro kad smo sjeli piti kavu za njen rođendan stavio na stol i rekao: "Sretan ti rođendan."
Ona je poskočila sa stolice, obišla stol i došla do mene, pa me jako zagrlila i poljubila u obraz.
"Vjeko, bi l' ti mene oženio?" - bubnu ona k'o iz topa.
"Dijete drago, što to pričaš!" - rekoh joj sav iznenađen, ali sam još više bio iznenađen što mi je to godilo.
"Pa, gledaj. Ja ti i nisam baš zainteresirana da se uposlim. A volim nam čistiti kuću i kuhati objede. Ti si meni dobar, a i još nisi za baciti. Nego, haj'mo mi u matičara, pa ti i djecu mogu roditi." - nizala je Milena svoje ideje.
To što su djeca digla nos i to što mi je kćerka rekla da mi nikada neće u kuću kročiti. Pa i to što nam je moj otac s kojim smo živjeli u njegovom stanu rekao da možemo oboje ići iz njegove kuće, nije nas spriječilo da se vjenčamo. Ja se pomladio, osjećao sam se kao ptica. Ona me čeka uvijek nasmiješena i sve čisto, ali...u tuđoj kući. Ispala nam prilika da stanujemo u jednoj kući gdje nitko nije živio, a odvjetnica nam je rekla da zastupa vlasnika i da oni žele samo da netko bude u kući i održava okućnicu. Ja bih malo na placu prodao nekih stvari i donio nam da imamo pojesti.
Rodila je meni Milena troje djece. Jedno za drugim u tri godine. Dva sina i kćerku.
Samo nam je zimi bilo gadno: smrzne voda, djeci hladno pod pokrivačima, a drva izgore za tren oka.
Jedne noći dok smo svi spavali,zvoni telefon. Zove susjeda iz zgrade koja živi pored tatinog stana.
"Vjeko, dođi brzo. Umro ti je otac."
Kažu: 'dok nekom ne smrkne, drugom ne svane.' Bože mi oprosti, nije mi bilo teško. Obavio sam ja pokop kako priliči, stari je ostavio i za sanduk i za mise. Ali, nije mi suza potekla ni kad smo ga spustili pored majke, jer je umrla u meni onda kada me izbacio na ulicu.
Evo, imam ih ja sad petoro. I nikada ni jedno ne bih unesrećio kao mene moj otac.
Čak je i kćerka povila rogove pa nakon pogreba zagrlila dječicu i pitala me:
"Tata, mogu li na kavu kod vas?"
Sve se sleglo. A ja sve polako.
Meni bilo važno da je meni Milena dobra.
"Ne, nije mi kćerka. To mi je žena." - odgovorih hladno, naviknut na provokacije ljudi oko sebe. A možda je čovjek ozbiljno mislio, ta on je novi u zgradi.
komentiraj (21) * ispiši * #
Zavist
petak , 21.11.2008.
Jao, onaj moj opet pijan.
Smrdi na kilometar.
I on faca, misli ako je obuo bijele 'starke' i traperice da je to dovoljno. Preklinjem ga godinama da odjene košulju i hlače, koje, zaboga!, nisu traperice. I obuje cipele, jer ima i druge obuće osim 'starki'.
Nije mi to toliko smetalo dok smo hodali, ali sam dobila rogove na glavi od milijun molbi da se odjene pristojno kroz par godina braka.
Evo, na primjer, ja sam se nedavno, za šetnju, odjenula ekstra elegantno u crno i na glavu stavila mali šeširić sa mrežicom, koji sam dobila na otvaranju jednoga butika. A on, korača pored mene kao posljednji 'rendžer'. I sad mi polako dolazi iz guzice u glavu mamina priča da ću ja s godinama shvatiti našu intelektualnu razliku. Nismo imali zajedničkih tema u mojim pravnim naukama i njegovim zanatom, nemam pojma kojim i što radi u onoj ogromnoj tvornici.
A ona sretnica. Onaj njen uvijek sređen, uvijek odjene sve što mu ona pripremi.
I pucam od ljubomore kada navratimo kod njih u večernjim satima iz šetnje. A ona ga čeka sva onako naivna, nevina, topla, u svojoj nježnoj kućnoj haljini. A cijeli stan miriše na pečeno pile s krumpirom iz pećnice. I na štednjaku stoji topla juha. Stol serviran sa plitkim i dubokim tanjurom, sa čašom i priborom za jelo uz domaći kruh. I bor je okitila i mene zvala da ju vozim da mu izabere košulju za božićni dar pod bor.
Ma, kad nisam crkla od muke.
Ulazimo mi tako u taj njihov raj, a onaj moj kaže:
„Vidiš, draga moja, kako se čeka muž s posla. A ti spavaš k'o top kad ja dođem.“
„Dragi moj, ja sam bila na poslu kao i ti. A njen posao i nije ništa drugo nego da pere i pegla.“ – otresla sam se na njega i poslije mi je bilo žao kad sam vidjela njen zakovani pogled u posudu u kojoj je prokuhala voda za kavu. I opet sam bila ljubomorna kao pas na tu njenu krhkost i neodoljivu naivnu ženstvenost.
On joj ne može odoljeti. Obožava ju. I jedini cilj mu je da ona ne sazna.
I ja sad treba da se suzdržavam da joj ne zabijem nož u srce i kažem:
„Kako si glupa. Nije mi odolio. Spavao je sa mnom. Pa ti si ležala sva slomljena i nije imao ženu.“
Uvijek bih morala gricnuti vrh svoga jezika da to ne ispalim, jer bi me ona opet pobijedila sa svojim naivnim pogledom.
A dahtao je, tresao se i bio gotov kao zec. A onda je plakao. I kada sam mu rekla da nema veze, da se događa, rekao mi je da ne plače zbog toga, nego je strašno pogriješio i ako ona nikada i ne sazna. Zamolio me da više ne dolazim, a ja sam sutradan odmah poslije posla došla sa posudom punom vrućega graha na suhim rebrima, koji je on volio. Ulazeći kroz malo dvorište, prošla sam pored njegovih, kao snijeg bijelih i mirišljavih gaćica i potkošulja na sušenju. Suzdržala sam se da ne zagnjurim nos u tu bjelinu, opranu njegovim rukama.
Zahvalio se, ponudio mi cigaretu i dodao:
„Nisi trebala opet doći. Hvala što brineš o meni dok je ona u bolnici, ali susjedi te vide da dolaziš. Ja sam skrivio nesreću i to mi je dovoljna kazna.“
Kad se pojavio na vratima, onako umoran od poslijepodnevne smjene, ona mu je prišla i poljubila ga.
A meni je uputio pogled pun mržnje.
„Nećeš me se lako riješiti.“ – uzvraćala sam mu prijetnjom u očima.
A onaj moj pita:“Ima li jedna pivuša?“
Sutradan sam s malenom iz parka namjerno otišla k njima kada je bilo vrijeme da on dođe s posla. Odjenula sam minicu i istaknula svoje duge noge. Stavila izazovan parfem i naglasila oči šminkom. Znala sam da se pali na mene, ali ga savjest muči. Mene je mučilo to što ona pojma nema, a misli da je sretna i voljena bezgrešno.
Kad se vratio iz kupaone, namjerno sam ustala do malene da joj uzmem igračkicu za kojom je plakao njihov sin i onda se vratila i sjela pored njega. Noge sam ukosila i navodno, potegnula suknju niz sebe i kao slučajno ga dodirnula po koljenu. A onda mi je prsten na njegovoj ruci zapekao oči:
„Oho, što je to?“ – upitala sam.
„Dobio sam za godišnjicu braka pred koji dan.“ – odgovorio je nezainteresirano.
„Ah, onaj moj i ja se ne bavimo tim glupostima.“ – odvratila sam zajedljivo.
Dugo nisu nisu dolazili k nama. Ja bih tako navratila kada je ona sama pa sam joj već počela stavljati bubicu u uho o prevari moga prijatelja sa kućnom prijateljicom, ali ona nije pokazivala uznemirenost.
Onda sam i ja napravila pauzu sa posjetima kod njih.
Sretnem ju jednoga dana i pozovem na kavu. Hladno me odbila i rekla da im netko radi spačke i da sada trenutno nikomu ne vjeruju i žele svoj mir.
Da rat nije počeo, i da onaj moj nije spakirao kufere da idemo u Švedsku, nikada ih ne bih ostavila na miru.
A onaj moj opet došao pijan. I smrdi. Na kilometar.
komentiraj (21) * ispiši * #
Afrika, ljuta paprika
srijeda , 19.11.2008.
Kako samo jebeno prži ovo afričko sunce. Pa kad mi netko u našim krajevima kaže da mu je vruće. Nema taj pojma što znači biti komad ljudskog tijela koji se tali na ovoj jebenoj afričkoj pržionici.
Tisuću puta mi je došlo da skočim sa te skele koja je visoko, nebu pod oblacima, i kao ptica raširim svoja krila od ruku, pa nema veze što ne znam letjeti. Tisuću puta mi je došlo da onog napuhanog crnčugu mlatnem čekićem kada mi dođe i drobi na lošem engleskom kako nisam dovoljno brz. Meni, koji stojim iza svakog svog zavrtnja. Meni koji sam osijedio na slovenskim gradilištima.
Majku mu...nisam tamo osijedio što sam star, nego što sam ogorčen, što sam preveslan kao najveća budala.
Moja Darija i ja smo se zaljubili kad sam došao iz delžele na vikend doma. Ona je taman završila školu i tražila posao. Rekao sam joj da slovencima uvijek treba ovakvih kao nas, koji se i nismo pretrgli oko učenja. I zar trebam pričati da smo završili kod matičara i onda postali roditelji našoj krasotici Mirjani.
Bilo je to najljepše dijete koje sam ikada vidio, kada ju je Darija ponijela u jastučiću za bebe iz koparske bolnice.
Godina za godinom kao karike nizale su se u lancu naše bračne sreće. Dobili smo stan, imali posao, kupili auto. A onda se atmosfera na sjednicama tadašnjih strahovladara zakuhala dotle da su tenkovima razgrtali auta po slovenskim ulicama.
Kad danas sagledam situaciju, to je bio mačji kašalj u odnosu na Vukovar i Srebrenicu.
No, vrag je pokucao i na naša vrata. Smislili genijalci ucjenu da ne možeš biti ništa drugo nego slovenac ako želiš živjeti tamo.
Hej, čovječe. Ja slovenac!!!
Dolazio sam kući danima bijesan i ogorčen, dok me moja Darija tetošila po ramenu i govorila:
„Ma, daj, k vragu i slovenci. Neka pišu što hoće. Pa gdje da idemo . Tamo kod nas sve spaljeno, a i bez krova nad glavom ćemo ostati.“
No, nas nekoliko smo svaki dan na poslu kovali kako im 'pokazati od šake do lakta' i otići u svoju zemljicu domovnicu i braniti ju.
Pokupimo mi ono što se moglo ponijeti pa sa našom Mirjanom, koja je taman bila krenula u školu krenemo k mojim roditeljima. Uzmem uniformu i pušku, poljubim ženu i dijete i pomolim se Bogu da me sačuva živog i zdravog.
I da. Uslišio me dragi Bog. Vratio sam se živ i zdrav. I rat je završio.
A što sad!
Slovenac kaže: „dobrovoljno ste napustili svoj stan i sad je u vlasništvu države“.
Posla ni slovenci nisu mogli naći, a gdje da ja još nešto očekujem. S roditeljima je postalo 'tijesno', htio sam svoj krevet i svoj tanjur.
Rođak mi se smilovao iz Njemačke i rekao da možemo biti u njegovom stanu.
Hej, čovjek bio pametan. Otperjao u Njemačku, broji markice, a ja branio domovinu i nemam gdje.
Osjećao sam se kao najveća budala.
Ja neću da budem slovenac!
E, sad mogu biti nitko i ništa u nigdje i ničemu.
Da moja Darija nije bila tako strpljiva, slušala me i nije govorila: „jesam li ti ja govorila“, ja bih našao prvu gredu i malo konopa. Kap je prelila čašu kada je moj rođak nazvao i rekao da želi prodati stan pa bih ga trebao napustiti.
Evo me, na prokletom afričkom suncu. Zgrćem dolare za moju vrijednu studenticu američkog koledža, moju Mirjanu. A uskoro će trebati i za školovanje one naše ratne princeze, što nam je jedino lijepo iz ratnih vremena. Rodila je meni Darija i Saru.
E, sad, da me Bog poživi i izdržim ovu talionicu za ljude, pa da skupim dovoljnu hrpicu za jedan stančić, kad iškolujem svoju djecu.
Pa da se vratim mojoj Dariji, da ostarimo zajedno.
komentiraj (23) * ispiši * #
Noć vještica
ponedjeljak , 17.11.2008.
Odjednom kao da su svi automobili propali u zemlju. Dok sam sjedila u tom bijesnom autu koji sam ustopirala na rubu grada i vozila se prema svomu selu, automobili su kao mravi jurili u svim smjerovima. I u trenutku kad sam bila 'istovarena' kao stoka na tom pustom raskrižju, nastao je muk. Totalni tajac. U zraku se osjećala noć koja je kao vlažan pokrivač padala po krovovima kuća, dvorištima i naročito po ovoj pustoj cesti, koja se račvala na tri strane.Iz džepa sam izvadila mobitel i birala njegov broj. Iako sam znala da mi se neće javiti, čekala sam da budem 'izbačena' nakon onog tupog 'tuuu----tuuuu'. Znala sam da je on sada u svom malom gradilištu i da mu mobitel stoji negdje u nekom kutu našeg dnevnog boravka. Pa čak i da mi se javio, znam da bi rekao:"Sačekaj, naići će već netko. Ja sam u poslu i prljav sam."
Vratila sam mobitel u džep i zurila u praznu cestu iza i ispred sebe.
Bila je to večer uoči Svih Svetih.
Radila sam do 3 sata, a inače mi je radno vrijeme do 4. Pustila me gazdarica ranije. Naravno, svi su danas ranije otišli s posla, jer vlada takvo ushićenje kupovine svijeća i cvijeća, pa me pomalo podsjećalo na božićnu potrošnju i euforiju.
Ostao je bez posla i sada od jutra do mraka radi oko kuće, izmišlja sebi svakakve radove, uređuje i ...misli na nju.
Da, znam da je u svakom trenutku u mislima s njom. I tako već skoro sedam godina.
Sve sam učinila da ga zadržim i izgleda da mi je uspjelo. Nije otišao njoj. Ostao je sa mnom, u našem novoizgrađenom domu. Domu bez ljubavi, domu u kojem vlada tišina, koju jedino razbiju susjedi iz sela koji dođu na čašicu. A mi nismo navikli na to. Cijeli život živjeli smo u gradu i rat nas je prisilio na gradnju kuće na djedovini.
Noć se već svojim plavetnilom i ugodnom toplinom za ovo doba godine zavukla svuda oko mene, a ni jednoga auta na putu.
Plakala sam, histerizirala, prijetila mu i radila scene pred djecom da im okaljam lik oca, radila scene pred njegovim ocem i majkom...I kad sam svu sebe potrošila, ostao je, mada ne znam ni je li htio otići.
Sedam godina nemam muža i spavam sama u krevetu, ali mi je važno da nisam ostala sama. Ta...tko bi gledao u oči onim svim rospijama koje su ga mjerkale još iz naših mladih dana.
Da, evo jedan automobil stiže, ali ne iz smjera koji meni odgovara.
Nju nisam već dugo vidjela. Ali, kad je to bilo zadnji put, znala sam da je u pitanju ona, jer je sklanjala pogled od mene i nastojala biti kratka u razgovoru, što je 'raskrinkalo' veliku i ljubaznu pričalicu.
Da, crnka je, baš kao i ova žena u autu koji mi se približava.
I da! To je upravo ona.
Noge su se 'posjekle' ispod mene.
Lijepa je. I još uvijek joj se divim, iako mi je ukrala muževo srce.
I nekako mi još ljepša. Da li je lijepa zato što ju on voli?
Misli i kiša pitanja mi se rojilo u glavi, dok sam kao hipnotizirana buljila u nju, a ona je vješto, motreći me kroz sunčane naočale (u ovo plavetno predvečerje) prošla i nastavila svoj put.
Znam gdje je bila i znam gdje ide.
I ja idem u svoj 'dom'koji sam sačuvala od trajnog urušavanja.
komentiraj (23) * ispiši * #
Šošana
subota , 15.11.2008.
Ako vam kažem
Da se zvala
Šošana
Hoće li biti dovoljno
Da zamislite
Kojim lakim korakom
Je poput perca
Koračala
Kao po oblacima
Koje nije doticala
Među nama zapjenjenim
Pohotnim
Muškim pastusima
Hoće li biti dovoljno
Samo jedno ime
Šošana
Da zamislite kožu poput svile
Koju smo milovali noćima prije spavanja
U svojim muškim maštarijama
Šošana
Nam je svima slala svoj nesebični osmijeh
I usrećivala svakog od nas pomalo
Šošana
Je koračala između zgrada
Ulicama
Obalom
I jednoga dana
Samo nestala
Šošana
Šešir si zaboravila
komentiraj (21) * ispiši * #
Foto-albumi (osobno)
četvrtak , 13.11.2008.
Nazvala sam jučer mamu da pročavrljamo našu dnevnu partiju razgovora.
Rekla mi je kako je dan prije, nakon našeg dugog razgovora, satima sjedila i razgledala obiteljske albume, pa kroz to me vratila u neka putovanja i sjećanja.Kada se sin vratio sa predavanja, s njim sam imala redovitu partiju čavrljanja: što ima novoga, kako sam provela dan, što je bilo na faxu...
I onda sam mu spomenula razgovor sa njegovom bakom i kako mi je pričala da je satima sjedila i gledala albume, dok je djed obavljao jesenje uređivanje vrta i cvijeća.
"Eh, ja često uzmem i gledam naše albume. Najdraži su mi oni sa putovanja u Ameriku, kad sam bio mali." - prokomentirao je moj sin.
Ostala sam zapanjena:
"Hej, pa ja se nikada ne bih sjetila uzeti albume. Nije moguće da ti to radiš?" - priupitala sam.
"Pa to je baš dobro - s vremena na vrijeme." - dodao je.
//////////
Kakvi ste vi u tomu?
Da li gledate svoje albume?
Jeste li vi postali rob kompjuterskog spremanja slika i gledanja na jedan 'klik', kao ja?
komentiraj (22) * ispiši * #
Otok
utorak , 11.11.2008.
To što sam se udala na otok bila mi je najveća pogreška. Ali, moj galeb je toliko kružio iznad mene i oko mene, da sam mu povjerovala svaku riječ.
Na kraju sam pomislila da me stiglo ono što sam zaslužila. Toliko sam momaka ismijala na rivi, tolikima sam povrijedila ego, da se ni jedan nije našao sa tako dugim jezikom da bi me mogao ušutkati.
A meni je bilo dosta da se pogledam u zrcalo i znala sam da mogu samo maštati da me imaju.
I onda dođe on, slučajno tako, sretnem ga na trajektu do Brača, pa 'rič po rič' i mene nekako ošamute njegove tople oči. Bile su nekako drugačije, takve još nisam vidjela. (poslije ću shvatiti zašto takve nisam nikada vidjela).
A koliko tek sreće od njegove majke i sestre kad me doveo da ih upoznam. Kako su me samo grlile i ljubile, da sam se zapitala:gdje je ona ljubomora o kojoj svi tako pričaju kada majka gubi sinovu ljubav.
Stari mu je bio u Njemačkoj i izgradio vilu Mare, još za svoga života. Bilo je tu apartmana za trčanje kao s kraja na kraj otoka.
„Znate, teta Mare, ja Vam to neću moći čistiti niti što raditi. Odma' da Vam to kažem. Nisam ni kući nikada ništa radila. To je za mene previše.“ – odmah sam staru pripremila, da ne misli da dobija kućnu pomoćnicu.
„'Ajde, dijete, ne budali. Kakva pomoćnica, kakvi posli. Tvoje je da budeš lijepa i da momu pokojnomu Peri produžiš lozu. Bija bi ponosan kada bi o'zgar vidio da ima unuke.“ – govorila je stara i križala se preko lica, čvrsto držeći krunicu uvijek u ruci.
Mislila sam nakon svadbe, kad je tišina umotala otok i počele padati duge jesenje kiše, da ja mogu skoknuti 'preko' kad god poželim. I jesam. Ali mi brzo dosadilo. Uru i više na trajektu mi baš nije bilo po guštu. Nitko mi ništa nije branio. I rekao bi čovjek: tko je sretniji od nje.
Odmah sam i trudna ostala. Koliko radosti to se pisati ne da. No, nakon toga moj galeb se nekako otuđio od mene. Mislila sam zbog trudnoće, trbuh raste, nisam mu lijepa.
Uvijek bi spavao već dok bih došla u krevet za njim ili bi za promjenu ostajao i buljio u TV. Bilo je očito da me izbjegava.
U prvo vrijeme sam bila okupirana oko djeteta pa mi nije ni falilo to što me ne gnjavi u postelji. Čak je prešao u drugu sobu da bude sam, dok bih ja noću ustajala oko djeteta. Sina je obožavao. Pričao bi mu, mazio ga, ljubio obraščiće, kupovao igračke.
Čak sam u trenu pomislila da nas je dijete razdvojilo.
No, u ljeto me počela mučiti misao da ne galebari oko strankinja, a ja kao luda mislim da je on samo umoran ili ljubomoran na dijete.
I dođem ja na ideju.
Uz pomoć našeg prijatelja Marina.
Frani je već bilo dvije godine, a ja nisam imala muža. I naravno, morala sam sebi naći utjehu. Marin je bio njegov najbolji prijatelj i kad bih ja plakala dao bi mi čvrst zagrljaj, pa smo se tako i malo više opustili. I zaigrali. Ali to nitko nije znao.
Marin me samo tješio. Nikada nije htio ništa drugo reći, nego: "Ti si divna žena."
Jedne večeri u suradnji s Marinom, krenula sam u akciju. U početku me Marin ubjeđivao da odustanem, da se mogu razočarati, da nam je ovako svima lijepo. No, već je bio na mjestu događanja i javio mi ulicu u kojoj je pratio parkirani suprugov automobil.
Maloga Franu ostavila sam baki, koja ga je uvijek s radošću čuvala, i sjela sam u svoga 'bendžu'. Stigla sam u ulicu u kojoj sam prepoznala i Marinov i suprugov auto. Prišla sam Marinu i on mi je kroz prozor pokazao kuću u koju je ušao.
"Još jednom te molim, odustani. Bit ćeš povrijeđena." - još me jednom zadržavao.
"Ti kao da nešto znaš, a , Marine!?" - upitala sam ga, već koračajući u veliko dvorište.
Puna bijesa, znala sam da me nitko i ništa neće zaustaviti. I da nisu bila otvorena vrata, čini mi se da bih ih ja razbila nogom. Bez riječi, išla sam iz prostorije u prostoriju i tako se popela na kat, gdje još nikoga nisam ni čula ni vidjela. Privukla su me jedna odškrinuta vrata i rukom sam ih odgurnula.
Na velikim krevetima ugledala sam uzdignuto tijelo moga supruga.
"Perice!" - nekako sam tiho, bez snage izgovorila njegovo ime.
Okrenuo se prema meni i ugledala sam onaj isti topli pogled kojim me je nekada šarmirao. Takav pogled, takve oči nisam nikada vidjela ni kod jednog muškarca.
Odjednom se ispod njega pojavi još jedno lice: muško lice, koje me gledalo pogledom sličnim kao kod moga Perice.
komentiraj (19) * ispiši * #
PIN
ponedjeljak , 10.11.2008.
Kad se u mom gradu počela graditi benzinska crpka poznate austrijske kompanije, prijateljica mi se povjerila da je pronašla natječaj za radna mjesta i da će se javiti. Nisam mogla shvatiti kakvo je to prijateljstvo, kakva je to osoba kojoj ja povjeravam i najsitnije detalje moga života, a ona mi se povjerava o natječaju i još me k tomu moli da nikomu ne kažem. Značilo je ni samoj sebi. Jer, to što sam radila u trgovini rabljenom odjećom nije značilo da sam se zakopala tu do mirovine. I k tomu još, školu smo pohađale i završile zajedno, a ona je bila od prvoga dana nezadovoljna uredskim poslom kod nekog umišljenog, neškolovanog privatnika.
Sva očajna i razočarana u osobu s kojom sam dijelila tajne i školske dane, jadala sam se majci uz našu popodnevnu kavu.
„Ah, dijete drago, što ti govorim svaki dan. Prijateljicu je teško naći, onu pravu. I zato ti uvijek govorim: uvijek ostavi malo i za sebe. Nikada nemoj sve reći. Prijateljice su vještice.“ – govorila mi je mama dok je tužno pratila moj dugi ispušteni dim cigarete. I tu se nije predavala - stalno mi je govorila da trebam prestati pušiti.
Uz maminu pomoć došla sam do adrese na koju su se slale zamolbe za posao i uredno sam predala svu potrebnu dokumentaciju sa svojom biografijom i sličicom.
I onda kada sam se najmanje nadala, u jedno tmurno i južinavo popodne zazvonio mi je mobitel i ozbiljan muški glas me zamolio da li mogu doći na obavijesni razgovor u svezi posla i upoznavanja kandidata osobno sa poslodavcem. Mama mi je opet poučena životnim iskustvom rekla da se ne trebam prerano radovati, jer taj poziv zapravo ne znači ništa.
Nešto u meni mi je govorilo da se ne radujem bez razloga. Znala sam koliko vrijedim sa svojom odgovornošću i disciplinom i da ću već na startu ostaviti dojam na poslodavca.
Ako on uopće traži radnika, a ne zgodnu, za oko posebnu dugonogu žensku. Ja nisam bila takva. U školi su me uvijek zezali nadimkom „Maradona“ zbog mojih kratkih zdepastih nogu. Noću bih sanjala kako gledam svoje noge i ne vidim im kraja. No, takve noge su pripadale mojim snovima i onim sretnicama što su gordo gazile ulicama grada. I sa kožom sam imala problema, jer je bila toliko suha da sam uvijek imala po sebi nekakve flekice kao da imam ostatke najlon – vrećica po sebi.
Sve u svemu, nisam bila neka ženska za oko, ali mi je mama uspjela 'usaditi' osjećaj sigurnosti i da nije sve u vanjskom izgledu.
Naravno, poslodavac mi je ugodnom facom i jakim stiskom ruke, dao naslutiti da se nisam nadala uzalud. Otvorila sam sebi sva vrata sa odličnim poznavanjem rada na računaru, vrlo dobrim baratanjem engleskog i talijanskog jezika. Čovjek se ipak odlučio za znanje, a ugodu za oko je zanemario.
I tako sam ja obilazila kao maca oko vruće kaše gledajući kako završni radovi na prekrasnom objektu, za mene jako sporo, dolaze kraju. Došao je i taj dan da smo pozvani da namještamo prodajne artikle i zadužimo svoju simpatičnu uniformu.
Baratala sam sa svime vrlo vješto, počevši od kreditnih kartica do brzog ulijetanja i pomaganja kolegi na sendvičima i pripravljanju 'kave za van.'
Prvih dana sam već stekla dojam tko su nam stalni kupci, pa sam tako zapazila zgodnu gospođu kojoj je četrdeseta kucala na vrata, sa najnovijim tipom 'volva'. Uvijek je bila nasmiješena i izgledala je kao da uvijek žuri. Sipala bi gorivo, donijela karticu, uzela račun i sa osmijehom odlazila.
Jednoga dana, dok je bijesni jugo dizao valove i pljuskao po obali, dok smo se svi preznojavali na teškom i sparnom vremenu, ona je ušla lijepa i dotjerana kao i uvijek. Pružila mi je karticu, a kada sam joj okrenula aparat da unese svoj 'pin', njeno lice oblio je znoj i oči su joj 'šetale' od mene, preko kupaca koji su stajali iza nje i čekali red, pa do visokog plafona. Bio je to pogled očaja.
„Jao, zaboravila sam.“ – uspaničeno reče.
„Ne sekirajte se, sve u redu, poništit ću.“ – pokušavala sam ju umiriti, jer mi se srce kidalo za šminkom koja se topila ispod znoja na njenom licu.
„Ma, ne, nema potrebe. Isuse, nisam ju koristila dva tjedna i već sam zaboravila.“ – vrpoljila se . „Dajte, Vi, radite, ja ću pokušati....“ – reče i maknula se po strani od ostalih kupaca.
Svojim oštrim okom motrila sam ju što radi i gledala kako otvara 'ikonicu' na mobitelu i sva sretna prilazi:
„Ah, da...sjetila sam se, evo ga....“ – reče i ukuca broj u aparat.
Mogla bi mi biti majka. I već sam zamislila moju smirenu i uvijek snalažljivu mamu da se nađe ovakvoj situaciji. Suosjećajno sam se osmjehnula i rekla:
„Sve je u redu, gospođo. Vi ste naš stalni kupac i ne bi bilo problema. Ugodan dan i dođite nam opet.“ – bodrila sam ju pozdravom, a osjećala sam silnu želju da ju zagrlim što je uspjela riješiti neugodnu situaciju u dvije minute.
Okrenula sam se sljedećem kupcu sa osmijehom:
„Dobar dna, izvolite...“ – znajući da ću i ja jednom doći u ovakvu situaciju. Ali nisam bila sigurna tko će biti 's druge strane'.
komentiraj (20) * ispiši * #
Umjesto svijeće...priča
petak , 07.11.2008.
Slika 1.
Jutro je. Iz spavaće sobe izlaziš u svojoj svečanoj uniformi sa svim odlikovanjima, koji kao čokoladne pločice stoje jedna pored druge. Brkovi ti uredno zaglađeni i mada ih nikada nisam voljela, tebi su dobro pristajali. Lice glatko kao u djeteta i do savršenstva izbrijano. Čak sam i miris mogla osjetiti.
I mada znam da se nismo porječkali niti oko čega, u zraku sam osjećala hladnoću između nas.
Gledala sam za tobom kroz veliki stakleni zid kako odlaziš u benzinsku postaju. Valjda na kavu.
Slika 2.
Osjećam u svemu oko sebe hladnoću, ali ne i na svomu tijelu. Jutro je, nekako usiljeno i nikako da se zakotrlja u svoju kolotečinu. Čudne su mi djevojke oko mene. Čudni su mi njihovi pogledi. Osjećam nemir u sebi. Neizglačanom krpom, koja još ima miris iskuhanoga rublja u veš-loncu, brisala sam dugi šank od starog i oštećenog drveta. Moj mali sin dotrča iz svoje sobe, (gle čuda, soba pored kafića), i u ruci nosi svoju omiljenu igračku. Ima, tu negdje, oko pet godina. Uvijek je bio moj odani mali veliki prijatelj.
„Idi sada tamo do tate i reci, zove te mama.“
Poskoči sa visoke stolice i nestade kroz vrata, pa pretrča prolaz do benzinske postaje.
Slika 3.
Koračaš prema meni, sav onako lijep i dotjeran, a uniforma ti se sjaji i na njoj odlikovanja.
„Možeš misliti, Vedran me sada zove. On hoće kupiti onaj BMW što prodajem. Nije ni znao da ga ja prodajem. Moj Vedran! Tako dobro zarađuje, da može kupiti taj bijesni auto.“ – govorio si bez upita, zašto sam te zvala.
„Ljubavi moja. Ove me djevojke čudno gledaju. I ne želim ničiji podsmijeh. Piješ kavu tamo, a ja kave pravim ovdje, u našem baru. Ako nešto nije u redu, samo reci, slobodan si kao ptica.“
„O čemu ti? Luda si. Samo sam sretan zbog Vedrana. I samo se zbog tebe uvijek vraćam kući.“
Slika 4.
Otvorih oči.
Po staklu krupne kapi kiše. Vjetar ih je bacao na prozore. Mračno je.
Sanjala sam te.
Opet. I tako se dobro osjećam, anđele moj s brkovima.
Uvijek si dobro došao u moje snove. Činiš me sretnom. Danas ću imati lijep dan, jer ću te cijeli dan nositi i milovati u mislima.
Zaslužio si svako ono odlikovanje.
Neću zapaliti svijeću.
Poklanjam ti priču.
(osobno, za moga M.)
komentiraj (30) * ispiši * #
Berba
utorak , 04.11.2008.
Da nije ona bila toliko strpljiva i svake godine izgovarala poznatu rečenicu:
„Daj, idemo kod tvojih. Pa neće živjeti sto godina. Možda dogodine kuća bude pusta pa ćeš se kajati.“, ja bih sigurno pronašao dobar izgovor da ne odemo na božićni ili uskrsni ručak kod moga oca, koji je živio s pomajkom. Pomajke što se tiče, ja bih gore trčao kao dijete, da ju zagrlim, poljubim stari rumeni obraz i 'tutnem' koju stoticu kuna, neka ima svoj džeparac. Stari je uvijek nosio pun džep love, kupovao tele pa ga spremao u zamrzivač, neka ima kada mi svi dođemo, da nam 'nabija guzicu', a ona bi ostajala željna pojesti i uvijek govorila: „Eto vama krumpiri, ja sam mesonja.“, pa slasno jela na tim blagdanskim ručcima. No, nitko se od nas četvoro braće nije usudio reći: „Daj, stari, jedite i ne budalite da imate 'kad tko dođe', zar je bitno, skuhajte samo kavu.“ Ne! Svi smo šutke gledali taj stameni lik svoga oca i ponovno doživljavali mnoge ružne scene iz djetinjstva.
Stigla je i rujna jesen i primicala se berba grožđa. Nikada nisam ocu pomagao, jer po njemu nitko ništa nije znao raditi niti je bilo dovoljno dobro ako bi što i uradio. Uz jutarnju kavu, prije nego sam krenuo na posao, Monika mi je rekla:
„Znaš, ja bih da odem s malim kod tvojih. Silno im želim pomoći oko berbe.“
Bojao sam se da bilo što kažem, jer je slika moga djetinjstva i lika moga oca bila dovoljno ružna, a o tome sam joj pričao na našoj prvoj kavi. Sjećam se, kao da je bilo jučer, sjedili smo na kavi i ja sam se lomio kao nikada niti oko jedne cure kako da ju pozovem 'na spoj', a dva debela sata sam joj pričao o svomu ocu i nesuglasicama s njim.
„A ti ne znaš kako stari zna biti nezgodan. Što ćeš ako te uvrijedi, a ja nisam tu da te stavim u auto i odemo zauvijek.“ – pokušavao sam joj ukazati da ona ne zna što znači raditi s mojim ocem.
Monika je bila jedinica kod roditelja i odrasla u srcu grada. Nikada ništa teže nije digla od žlice ili možda mutilice za pripravu kolača. Kao supruga je bila idealna. Uvijek je u kući sve blistalo, ali to nisam smatrao napornim radom, kakav ju je očekivao spram berbe grožđa i zajedničkog vremena s mojim ocem.
„Ne brini se ti za mene.“ – dodala je i rekla da će biti spremna toga poslijepodneva i da ju odvezem na selo, koje se nalazilo četrdesetak kilometara od grada.
//////
Prve večeri kada sam ih ostavio kod staroga i ušao u naš mali, sjajni, skromni dom, preplavila me tuga. TV je radio nekako tužno. Djelovalo je kao da je nestalo svjetlosti, života, zraka. Sve je bilo prazno i bezlično bez moja dva najdraža bića: Monike i našega sina.
Bilo je to vrijeme bez mobitela, a pogotovo tada stari nije imao ni telefon. Mogućnost da joj čujem glas i primim u zagrljaj oboje, bila je samo da odem po njih.
Izdržao sam dva dana. Dolazio sam s posla i u našem stančiću ponašao se kao lav u kavezu.
Trećeg dana krenuo sam u nadi da je ostvarila svoj naum makar nekoliko od onoga što je željela.
Tiho sam parkirao auto preko puta kuće na uskoj stazi prema voćnjaku i otvorio kapiju koja se nalazila podalje od kuće. Tišina je vladala svuda okolo, a rano jesenje sunce pržilo je kao da je srpanjsko. Mislio sam da su svi prilegli na popodnevni odmor i rukom dohvatio kvaku na vratima od ljetne kuhinje, koja se nalazila u prizemlju stare kamene kuće.
Stajala je pored starog štednjaka na drva i u taj tren obrisala ruke o pregaču. U sobi se čulo samo kucanje staroga zidnoga sata. Na kauču u vrhu sobe, spavao je naš sin i po njegovom bijelom licu hodala je muha. Mrštio je nosić na golicanje, ali se nije budio. Njena plava kosa, kao da je bila od sunčevih zraka, padala joj je niz leđa, pričvršćena na jednom mjestu zlatnom kopčom. Tek toliko da joj pramen ne pada na lice, kad se nagnula da na vrhu žlice kuša juhu koju je, vjerojatno, spremala za našega sina. Jako voli juhu.
Činilo se da je svaki zvuk bio glasniji. Stajao sam u širokom dovratku, opčinjen prizorom i zaustavio dah, da ne prekinem tu ljepotu i uživam još koji tren. U daljini se čuo usporeni lavež staroga susjedovog psa, koji je lajao tek toliko da odvrati lavežom drugomu psu. Udaljenom cestom prošao je automobil, a odnekuda je dopirao i zvuk čekića.
„Uh!“ – brecnu se moja Monika, okrenuvši se da dohvati cjepanicu iz kutije. „Uplašio si me!“ – šaputala je, brižno, da ne probudi naše dijete.
„Lijepa si, ženo moja. I došao sam po tebe. Nisam mogao izdržati. Nedostajete mi.“ – šaputao sam joj na uho, a iz kose je dopirao miris parfema, koji je draškao moje nosnice. „Uvijek tako mirišeš.“ – dodao sam, grickajući joj resicu na uhu.
Privijala se uz moje tijelo kao lijana, i to sam tako volio kod nje. Uvijek je spremno prihvaćala moje zagrljaje i odgovarala prislanjanjem bokova od moje, što me dovodilo do ludila.
komentiraj (18) * ispiši * #
Stanarina
ponedjeljak , 03.11.2008.
„Marko, gazda je dolazio već treći put. Pita za stanarinu. Ja više ne znam što da izmišljam.“ – rezignirano je govorila Maja svom zamišljenom suprugu.
On je sjedio zavaljen u svojoj staroj ofucanoj fotelji tik pred TV ekranom, tako da su dječica provirivala iza njega ne bi li što vidjeli. Nisu mogli ništa vidjeti kada je on doma, jer je on satima znao 'izlistavati' sportske rezultate uspoređujući ih sa svojima na kladioničnom listiću.
„I da znaš nemam više ni kapi ulja, brašno je na dnu vreće, mlijeka imam još...“
„Dosta, Majo! Vidiš da čekam. Možda večeras riješim sve ako još ovu zadnju utakmicu pogodim.“ – javio se konačno Marko.
Maja ga razočarano pogleda preko ramena i u ormarić odloži posljednji obrisani tanjur iz kuhinjskog ocjeđivala. Pogledom je pomilovala svojih troje mačića koji su poslušno sjedili jedno pored drugoga, poredani kao lutkice na kauču i nikada nisu ništa zapitkivali, da ne bi ljutili tatu. Lijepo njima Maja objasni da tata puno radi, i dođe umoran s posla, i da ih puno voli, i da ga oni moraju razumjeti i biti dobri.
Ivana je bila najstarija i imala je pet godina. Tek što je uradila prve koračiće, Maja je shvatila da joj mjesečnica kasni. Šokirana se vratila od liječnika i nije se mogla osloboditi jeke njegovoga glasa u glavi:
„Evo bebinoga srca...kuca.“
„Kakva beba, kakvo kucanje!“ – uspaničeno je mislila odijevajući uske traperice pored stola na kom joj je liječnik prešao ultra - zvukom i konstatirao trudnoću.
„Kako ću reći Marku? I za ovo se mislim kako mu kupiti pelene i hranu.“ – hvatala je panika Maju i znoj oblijevao njeno lice.
Čekala ga je uplakana za klimavim blagovaoničkim stolom u vrijeme njegovoga povratka sa posla. Imao je Marko fini posao, ugrađivao je klima uređaje i često je morao ostati i duže, ali poslodavac je bio tvrd na novcu, pa je plaća uvijek bila ista i mala. Onda je Marko 'posegnuo' u rješenje sa kojim se Maja nikada nije složila: počeo je ići u kladionicu. I onda su počeli kasniti sa stanarinom, a uvijek je nju gurao 'u vatru' da laže gazdi i odgađa.
Naravno, kada je ona svom poslodavcu rekla da je trudna, odmah je ostala bez posla. I iako je Markova mama obećala da će čuvati Ivanu, a da ona odmah pođe tražiti posao, evo čuda: ona opet trudna.
Marko ju je zagrlio i poljubio u sljepoočnicu kada mu je rekla da je trudna i nije htio niti čuti za pobačaj.
„Rodi ti meni jednog muškića, a preživjet će se nekako. Gdje ima za troje, bit će i za četvoro.“ – tješio ju je, dok je mala Ivana spavala mirno u svom krevetiću, koji je Markova mama sačuvala od Markovog rođenja i dala im da se posluže neko vrijeme. Maja je često stajala pored izloga prodavaonica namještaja i zamišljala kako kupuje lijepi moderni krevetić, kako ona njen dobri Marko spavaju na onom velikom crvenom i imaju velike ormare sa ogledalima. A nakon toga se vraćala u iznajmljeni stan u suterenu stare kuće na periferiji grada i odlazila spavati u iznajmljeni krevet u kom su se 'začinjala' njihova djeca. Jedno je bilo istinito: bila su to djeca ljubavi. Marko je bio dobar, ali je život bio preskup.
I tako na kauču pored petogodišnje Ivane, sjedi tatin 'muškić' Zoran, ali pored njih sjedi i njena mirna Mirna koja će idućeg mjeseca napuniti dvije godine. Eto, i ona se 'omakla', ali Marko nije dao da se ona riješi neželjene trudnoće.
Skoro pa da djeca nisu ni znala što je to čokolada ili bomboni ili neki drugi skupi slatkiši. Bilo je samo važno da trbuščići nisu prazni i da ima kruha i mlijeka.
Niti njihovi roditelji nisu bili Bog zna kako imućni. Bili su to obični penzići koji su uvijek uspijevali 'pokrpati' režije i 'tutnuti' i njima koji novčić ili čokoladu za djecu.
„Marko, što misliš da se malo provozamo? Poludjet ću u kući.“ – upita Maja buljeći iza stola prema TV sa glupim rezultatima.
„Au, jebemu, pade gol u produžetku!!! Au...a mogao sam dignuti tri tisućice!!!“ – bijesno je Marko gužvao kladionični listić.
„Kažeš da se provozamo? Pa imam goriva taman do posla sutra. Ali, hajde, stvarno si cijeli dan u kući.“ – reče joj i potapša dječicu po glavama:
„Idemo, omladino u skitnju!“.
Djeca radosno poskočiše i jedno za drugim dohvatiše svoje tenisice i navukoše na noge. Istina, Mirna malo teže, ali zato je tata pomogao svojoj miljenici.
„Skreni, Marko na pumpu da uspeš. Bila mi je mama danas i dala pedeset kuna.“ – reče Maja u blizini male stare gradske crpke, nekoliko blokova od njihovog perifernog stančića.
Marko ju i posluša, a nakon što je natočio, ode unutra za platiti.
Maja je gledala za njim kako ulazi, a na crpki nije bilo 'žive duše'. U razvaljenom pretincu pored upravljača stajao je Zoranov metalni pištolj, za koji su se uvijek zezali da zbilja izgleda kao pravi.
„Budite mirni i sjedite tu, ide mama do toaleta.“ – reče Maja dječici i krenu prema Marku koji je u tom trenutku pružao plavu novčanicu djelatniku.
„Vadi svu lovu iz kase!!! Brzo!“ – viknula je Maja ulazeći unutra sa uperenim pištoljem prema pultu iza koga je stajao zbunjeni djelatnik.
„Ženo, što to radiš!“ – viknuo je Marko, a Maja je na to odgovorila:“Ti! Van!“
Čovjek iza pulta izvadio je sav novac, koga baš i nije bilo mnogo i pružio Maji. Maja dograbi novčanice i pojuri prema autu, gdje je Marko sjedio zgrčenih ruku na upravljaču i samo gledao ispred sebe.
„Vozi!“ – viknu Maja sjedajući na svoje sjedište. „Sutra ću dati onom pederu od gazde. Dodijao mi je! Ne znam više što da lažem!“ – vikala je Maja histerično i plakala. „Ali, prije toga stani kod prve prodavaonice da im kupim čokoladu.“ – dodala je.
Čovjek je izašao iza pulta i gledao za starim malim „jugom“ iza koga je dimilo kao iz teretnjaka. Hrđa je pojela sve što se moglo 'pojesti' na tom malom limenjaku. Vidio je i tri dječje glavice kako su gledale prema njemu, poredane jedna pored druge, kao čunjevi u kuglani.
„Ma, kvragu i dvije tisuće kuna.“- pomisli i okrenu broj policije.
„Opljačkan sam. Upali su sa kapama na glavama. Nisam ...ne, ne bih ih mogao prepoznati. Ne, nemamo video nadzor. Da...pumpa u Zvonarevoj...da, čekat ću vas.“ – završio je razgovor sa dežurnim policajcem.
komentiraj (28) * ispiši * #
Znakovi pored puta
subota , 01.11.2008.
I baš u trenutku kad sam trebao svršiti, stara je opet zalupala šakom o tanku improviziranu pregradu koja bi se zid trebala zvati.
I još jednu noć ona stvar mi je omlitavila i svalio sam se pored Nataše.
Dok sam joj rukom milovao obraz, i ovaj put osjetio sam mokrinu od suza na njenim sljepoočnicama.
Nije rekla ni riječ. I uvijek je bila tiha. Naučili smo to od prvoga dana. Zubima bi stiskala toliko jako usnice, da bih joj sutradan cijeli dan gledao 'podsjetnik' na strast koju sam budio u njoj, a nije smjela eksplodirati 'na glas'.
Da nam Zoran nije 'posuđivao' stan prije nego smo se vjenčali, ne bih ni znao kako to milo zvuči kada moja Nataša tiho stenje od zadovoljstva.
Večeras nisam zamijetio samo suze u mraku te male kuhinje. Pod rukom sam osjetio i njeno salo, komu je počela dozvoljavati da se taloži na njenom nekad ravnom, glatkom trbuhu. Nisam joj ništa rekao. Nisam ni ja bio u najboljoj formi. Ali, ono što me zabrinjavalo bio je ugašeni sjaj u Natašinom oku i prvo salo kao znak prosvjeda, inata, ravnodušnosti.
U podstanare nismo mogli. Moja plaćica je bila tako mala, da ne bih mogao platiti ni najamninu za stan, a kamo li režije i još k tomu da nešto pojedemo. Tako smo trpjeli moju ljubomornu majku već deset godina. I svaki mjesec kada bi Nataši stigla mjesečnica, dočekala bi me uplakana s rečenicom: „Nikada ti neću roditi djecu.“
Stari nikada ništa nije govorio. Pa, i kada nije hrkao, to je bio znak da leži budan, ali nikada nije komentirao škripanje starog dotrajalog kauča na kom smo Nataša i ja pokušavali voditi ljubav i začeti djecu.
Živjeli smo iz dana u dan kao dvije sjene, a kada bih noću krenuo rukom po Natašinom tijelu, ona bi me blago uzela za ruku i rekla „Nemoj, molim te.“ I okrenula mi leđa. Jedne noći sam spavao tako duboko i sanjao da vodim ljubav sa svojom ženom, a kada sam otvorio oči Nataša je sjedila na meni i ja sam bio trenutak od vrhunca. Poslije mi se tiho kikotala na uho, znajući da je mama u dubokom snu, jer sam ja jadan umoran od posla spavao kao klada, a za sat vremena i budilica mi je trebala zazvoniti za novi radni dan.
Onda je došao rat. Već odavno su nas prestali pitati ima li išta novo. A ja sam ju i dalje volio kao prvog dana. I onda su me jednoga dana odnijeli sa ratišta na nosilima, a kući sam se vratio u kolicima bez jedne noge. Kroz sve moje boli i krize, Nataša je strpljivo gazila sa mnom i ustrajala u natezanjima sa majstorima, dostavama i namještanjem našeg novog malog stana koji sam dobio kao invalid domovinskog rata. Imao sam samo trideset sedam godina, nisam imao nogu, imao sam odvratnu protezu koja me žuljala i često sam ju ostavljao iza ormara i divnu ženu koja mi je svaki dan davala novi razlog za ići dalje.
Nije se dala pokolebati ni kada je jurila po majstore da poprave vrata kroz koja nam je kiša ulazila i slijevala se na parket. Pa se onda taj novi parket dizao i daščice su iskakale. Pa je onda otpao jedan red pločica u kupaoni, a vrlo brzo slično se dogodilo u kuhinji.
Nataša bi se šalila i govorila da ionako nema pametnija posla, pa joj nije teško tražiti majstore, misleći tada da nemamo djecu i da nema obveze kao njene prijateljice.
Jednoga dana dok sam se vraćao iz grada neodlučan što joj kupiti za rođendan koji se približavao idućeg tjedna, zatekao sam svoju već punašnu Natašu kako plače u blagovaonici za stolom.
Uplašen da je moja majka opet rekla nešto, jer se nikada nije pomirila da smo otišli od njih i imamo svoj krevet, mučeći se sa protezom koja me kurvanjski žuljala, nezgrapno sam se svalio na stolicu do nje, čekajući da izbaci povrijeđenost iz sebe, gledao sam u njeno lice, na kom su se ukazale i prve bore.
„Boris, imat ćemo dijete. Trudna sam. Nisam ti htjela reći da se lažno ne radujemo, ali trebali bi poći k liječniku da nam potvrdi.“ , govorila je moja Nataša riječi koje su kao roj pčela zujale oko moje glave, a ja se nisam mogao pomaknuti.
„Boris, čuješ li me? Bit ćeš tata.“ – govorila je Nataša milujući rukom moj obraz niz koji su se slijevale suze, pokazujući mi štapić na koji se popiškila. Suze radosti, olakšanja, nevjerice...povrda da sam vjerno pratio znakove pored puta.
komentiraj (24) * ispiši * #
