PIN

ponedjeljak , 10.11.2008.

Kad se u mom gradu počela graditi benzinska crpka poznate austrijske kompanije, prijateljica mi se povjerila da je pronašla natječaj za radna mjesta i da će se javiti. Nisam mogla shvatiti kakvo je to prijateljstvo, kakva je to osoba kojoj ja povjeravam i najsitnije detalje moga života, a ona mi se povjerava o natječaju i još me k tomu moli da nikomu ne kažem. Značilo je ni samoj sebi. Jer, to što sam radila u trgovini rabljenom odjećom nije značilo da sam se zakopala tu do mirovine. I k tomu još, školu smo pohađale i završile zajedno, a ona je bila od prvoga dana nezadovoljna uredskim poslom kod nekog umišljenog, neškolovanog privatnika.
Sva očajna i razočarana u osobu s kojom sam dijelila tajne i školske dane, jadala sam se majci uz našu popodnevnu kavu.
„Ah, dijete drago, što ti govorim svaki dan. Prijateljicu je teško naći, onu pravu. I zato ti uvijek govorim: uvijek ostavi malo i za sebe. Nikada nemoj sve reći. Prijateljice su vještice.“ – govorila mi je mama dok je tužno pratila moj dugi ispušteni dim cigarete. I tu se nije predavala - stalno mi je govorila da trebam prestati pušiti.
Uz maminu pomoć došla sam do adrese na koju su se slale zamolbe za posao i uredno sam predala svu potrebnu dokumentaciju sa svojom biografijom i sličicom.
I onda kada sam se najmanje nadala, u jedno tmurno i južinavo popodne zazvonio mi je mobitel i ozbiljan muški glas me zamolio da li mogu doći na obavijesni razgovor u svezi posla i upoznavanja kandidata osobno sa poslodavcem. Mama mi je opet poučena životnim iskustvom rekla da se ne trebam prerano radovati, jer taj poziv zapravo ne znači ništa.
Nešto u meni mi je govorilo da se ne radujem bez razloga. Znala sam koliko vrijedim sa svojom odgovornošću i disciplinom i da ću već na startu ostaviti dojam na poslodavca.
Ako on uopće traži radnika, a ne zgodnu, za oko posebnu dugonogu žensku. Ja nisam bila takva. U školi su me uvijek zezali nadimkom „Maradona“ zbog mojih kratkih zdepastih nogu. Noću bih sanjala kako gledam svoje noge i ne vidim im kraja. No, takve noge su pripadale mojim snovima i onim sretnicama što su gordo gazile ulicama grada. I sa kožom sam imala problema, jer je bila toliko suha da sam uvijek imala po sebi nekakve flekice kao da imam ostatke najlon – vrećica po sebi.
Sve u svemu, nisam bila neka ženska za oko, ali mi je mama uspjela 'usaditi' osjećaj sigurnosti i da nije sve u vanjskom izgledu.
Naravno, poslodavac mi je ugodnom facom i jakim stiskom ruke, dao naslutiti da se nisam nadala uzalud. Otvorila sam sebi sva vrata sa odličnim poznavanjem rada na računaru, vrlo dobrim baratanjem engleskog i talijanskog jezika. Čovjek se ipak odlučio za znanje, a ugodu za oko je zanemario.
I tako sam ja obilazila kao maca oko vruće kaše gledajući kako završni radovi na prekrasnom objektu, za mene jako sporo, dolaze kraju. Došao je i taj dan da smo pozvani da namještamo prodajne artikle i zadužimo svoju simpatičnu uniformu.
Baratala sam sa svime vrlo vješto, počevši od kreditnih kartica do brzog ulijetanja i pomaganja kolegi na sendvičima i pripravljanju 'kave za van.'
Prvih dana sam već stekla dojam tko su nam stalni kupci, pa sam tako zapazila zgodnu gospođu kojoj je četrdeseta kucala na vrata, sa najnovijim tipom 'volva'. Uvijek je bila nasmiješena i izgledala je kao da uvijek žuri. Sipala bi gorivo, donijela karticu, uzela račun i sa osmijehom odlazila.
Jednoga dana, dok je bijesni jugo dizao valove i pljuskao po obali, dok smo se svi preznojavali na teškom i sparnom vremenu, ona je ušla lijepa i dotjerana kao i uvijek. Pružila mi je karticu, a kada sam joj okrenula aparat da unese svoj 'pin', njeno lice oblio je znoj i oči su joj 'šetale' od mene, preko kupaca koji su stajali iza nje i čekali red, pa do visokog plafona. Bio je to pogled očaja.
„Jao, zaboravila sam.“ – uspaničeno reče.
„Ne sekirajte se, sve u redu, poništit ću.“ – pokušavala sam ju umiriti, jer mi se srce kidalo za šminkom koja se topila ispod znoja na njenom licu.
„Ma, ne, nema potrebe. Isuse, nisam ju koristila dva tjedna i već sam zaboravila.“ – vrpoljila se . „Dajte, Vi, radite, ja ću pokušati....“ – reče i maknula se po strani od ostalih kupaca.
Svojim oštrim okom motrila sam ju što radi i gledala kako otvara 'ikonicu' na mobitelu i sva sretna prilazi:
„Ah, da...sjetila sam se, evo ga....“ – reče i ukuca broj u aparat.
Mogla bi mi biti majka. I već sam zamislila moju smirenu i uvijek snalažljivu mamu da se nađe ovakvoj situaciji. Suosjećajno sam se osmjehnula i rekla:
„Sve je u redu, gospođo. Vi ste naš stalni kupac i ne bi bilo problema. Ugodan dan i dođite nam opet.“ – bodrila sam ju pozdravom, a osjećala sam silnu želju da ju zagrlim što je uspjela riješiti neugodnu situaciju u dvije minute.
Okrenula sam se sljedećem kupcu sa osmijehom:
„Dobar dna, izvolite...“ – znajući da ću i ja jednom doći u ovakvu situaciju. Ali nisam bila sigurna tko će biti 's druge strane'.