holy of holies
četvrtak , 30.10.2008.
Mogu mi uzeti sve
I ovu ružu sa stola
I dvadeset drugi
I rubac ružičasti
Mogu mi uzeti
I zimu
I siječanj 'dvijetisuće prve'
I ljeto sljedeće
I sat što vrijeme diše
I prsten na kome tvoje ime piše
Neka mi i
More uzmu
I s njim nebo plavo
I galebova krik
I Marjan
I Brda
Mogu uzeti
I onu usamljenu plažu
Gdje naše sjeme počiva
Neka uzmu
I karlovački hotel
I u njemu '8.mart'
I Minhen neka uzmu
Samo neka ne diraju
Uspomenu na tebe
komentiraj (21) * ispiši * #
Ludi dan
utorak , 28.10.2008.
I opet mi je uspjela dignuti tlak.
A rekla sam sebi neću otići kada me opet pozove na kavu. Zbilja, nemam više nerva za njenu krizu srednjih godina. Svaki put joj moram savjetovati da pronađe balans i shvati što želi u životu.
Dok je sjedila doma, kukala je da se osjeća kao glupa beskorisna kućanica. A sad moram slušati o tomu kako joj je na poslu grozno. Halo, pa stvarno, nisam ja psihić. I da jesam, masno bih naplatila ove ljudske bljezgarije.
Toliko mi je digla tlak, da nisam ni primijetila da sam okrenula prečicom pored vrtića. Prošli put kad sam prošla ovuda totalno sam uništila nove novcijate skupe sandale. Ti kamenčići su toliko grubi, da bi i slonu ogulili debelu kožu na nogama.
U trenutku dok sam se približavala zgradi, osjetila sam mučninu u želudcu.
Na sedmom katu, na prozorima iznad moga stana, sjedila je djevojka podignute noge na vanjsku stranu prozora, a leđima naslonjena na štok. A iz usta je ispuštala dugi dim, kao posljednja fufica na ovom svijetu.
Najradije bih u tom trenu vrisnula, ali mi se utroba prevrnula i poželjela sam povratiti od slike pred mojim očima kako će to ludo mlado stvorenje izgubiti ravnotežu i pasti kao kruška odozgo.
Kažem, djevojka, jer je zbilja mlada, skoro pa dijete. No, imala je ona dijete, koje me noću izluđivalo svojim plačem. Ma, lažem. Nije mene plač izluđivao, nego njeno lupkanje papučama po patosu u sitne noćne sate, kada sav normalan svijet spava.
No, svi smo zamijetili to novo mlado stvorenje u našoj zgradi, koja je pronašla utočište kod prijatelja samca u njegovom stanu. Počelo je s komentarima među stanarima, kako ta ženska ne baca smeće, nego vrećice pune prljavih 'pampersica' tjednima drži ispred vrata.
Požurila sam prema ulazu u zgradu i molila boga da mi ne padne na glavu.
Misli sam mogla skrenuti samo bilo kakvim radom, da ne mislim o toj 'kiši' ružnih događanja koja su me zaskočila do običnoga podneva. Pošla sam pokupiti rublje sa žice ispred prozora i našla opušak cigarete zaboden u moju omiljenu satensku pidžamu kako dimi i rupa u tom sjajnom materijalu je postajala sve šira i šira. Kad sam podigla glavu prema gore, ugledala sam 'nestašnu' nogu kako se klati u ritmu muzike iz njene sobe.
Izustila sam nemoćno „O, Bože!“ i uvukla glavu u tišinu svoga stana.
Glavobolja je bila sve veća, pa sam uzela aspirin i odlučila leći i autosugestijom zamišljati polja puna šarenoga cvijeća i smiriti samu sebe. Ležala sam na leđima i buljila u plafon. Pokušavala sam disati polako i duboko. Čula sam srce kako mi 'šuška' u ušima svojim jakim i brzim otkucajima. U jednom kutu plafona ugledah pauka kako smireno i bez ikakve žurbe plete svoju mrežu. Zamišljala sam i sebe sa njim, kako kao ribar natežem kraj po kraj i sve dobija prelijep oblik spletenih krugova. Taj imaginarni 'posao' baš me nekako i smirio.
I baš u trenu kada sam počela tonuti u blagi san, snažni tresak vrata u stanu iznad mene, prasnuo je kao bomba i uplašio me. Zatim je uslijedila vriska, zapomaganje, molba „nemoj, molim te, nemoj!!!“...njen glas je kao naleti vjetra dolazio i nestajao iza strašnog lupanja krilima prozora.
U mislima sam vidjela, prateći brze korake iznad moje glave, kako trči prema prozoru da dozove pomoć, a on joj snažnom muškom rukom zatvara krilo prozora i vuče ju za kosu preko sobe. Plač djeteta se nije čuo.
Skupila sam se pod dekom i obgrlila sama sebi ramena. Pokušala sam rukama začepiti uši, ali je vrištanje bilo sve jače i strašnije.
Otvorila sam prozor i htjela pogledati prema dvorištu zgrade, da li itko na ulici reagira na taj strašan događaj u srcu grada i da li itko čuje njeno zapomaganje, kad je u tom trenutku skoro blizu moga lica proletjelo njeno mlado tijelo, mlatarajući rukama i nogama.
* * *
Sutradan sam u maloj trgovini pored naše zgrade saznala da se skrivala od muža koji ju je zlostavljao u tom stanu, a on ju je ipak pronašao.
Te noći sam mogla mirno spavati, jer mi nije 'klapala po glavi' u svojim papučama, no san nije htio doći na moje oči. Nisam se mogla osloboditi slike kada sam u djeliću sekunde ugledala njene oči ispred svojih, a već sljedećeg trenutka njeno smrskano tijelo ležalo je pred ulazom u našu zgradu.
komentiraj (28) * ispiši * #
Rubac
nedjelja , 26.10.2008.
Bila je to, konačno, svježa i od kiše mokra noć.
Duboko je udahnula i svoju nesanicu 'ubijala' pored prozora. U kupaoni je dohvatila sa vješalice svoj bijeli ogrtač i prebacila ga preko ramena. Nije htjela zatvoriti prozor. Uživala je u hladnom teškom zraku koji joj je kroz prozor klizio preko bosih stopala i rashlađivao ih. Do pred samo desetak minuta stopala su joj gorjela, kao da je probala gaziti žeravicu prosutu po zemlji.
Grupa mladića, koja je svake noći do kasnih sati, sjedila na zidiću ispod njenih prozora, konačno se uz veliku galamu razilazila svojim domovima. Čula je ona staru susjedu negdje oko jedanaest sati kada im je dovikivala: „Imate li vi roditelje?! Kakav je to način smetati?! Idite pred svoju zgradu!“
Susjeda je bila u pravu, ali nikada joj 'pobune' nisu imale rezultate. I dalje bi se mladi smijali na njen račun i radili još veću galamu.
Njoj nije smetalo. Ona ionako nije išla u postelju prije nego kazaljke 'kliznu' od ponoći prema jutru.
U isti trenutak obuze ju i toplina, i nešto čudno u grlu, i čak je i suzu osjetila kako je počela peći negdje u kutu oka, spremna da sklizne niz obraz. Rukom se uhvatila za grlo, kao da će joj to pomoći, progurati taj čudni osjećaj, a onda je sa dlanovima grubo protrljala oba oka.
Da...bilo je to lijepo jutro. Kao da je znala, prije nego obično, digla se iz kreveta, 'bacila' pod tuš, a onda dugo utrljavala novo prekrasno mlijeko za tijelo. Svidio joj se osjećaj 'baršuna' kada je rukom prešla preko ravnoga trbuha i ugodan voćni miris na vratu. Ostala je samo u gaćicama i gore nabacila 'cedevitinu' malu majicu. Sunce se baškarilo svojim zrakama kroz otvorene prozore i protjerivalo ustajali zrak iz stana. Kako je samo voljela ta jutra. Pogledavala je na mobitel nadajući se da je previdjela ili prečula poruku ili poziv, no njegov zaslon je bio prazan. Ne baš prazan. Na njemu su se smiješile dvije zaljubljene glave sa posljednjeg putovanja. Na ovo posljednje ona nije mogla.
A onda je prije ugledala rukav njegove plave košulje, nego je registrirala škljocaj ključa u vratima.. Ushićeno je viknula 'ljubavi', protrčala do hodnika i zaskočila mu se u zagrljaj, obujmivši ga nogama oko pasa.
Skidao je cipele nezgrapno, bacao ih iza sebe, položio ju na pod, a ona mu je rekla:“ne, ne!!ovako ćemo, ovako najviše volim.“, i posjela ga na sofu, a onda opkoračila : „a sad ih ljubi, to volim kad mi radiš!“ i skidala malu majicu, ispod koje su bljesnule njegove mezimice.
Bilo je to jedno od najljepših jutara. On sada spava kao beba, tu - korak od nje, na velikim širokim krevetima, a ona želi gledati u hladnu noć. Dosadile su joj one sparne.
Ulicom je koračala pogrbljena figura. Po kratkom koraku rekla bi da je žena, no tijelo je bilo suho, mršavo i pogureno. I djelovalo je prestaro za šetnju u to doba noći. Kosa na glavi je bila kratka i stršala je. Odjednom, taj nedefinirani ljudski lik, spopade suhi i teški kašalj i rukom se pridrža za uličnu svjetiljku, posrnuvši i izgledalo je kao da će izgubiti snagu stojeći na nogama. Drugom rukom dohvati rubac iz džepa i stavi ga na usta i dalje se gušeći u napadu suhog i čudnog kašlja. A onda odmaknu rubac i pogleda ga.
Poskočila je od prozora u unutrašnjost sobe, uplašivši se onoga što je ugledala.
Rubac je bio krvav.
Učinilo joj se da je čula: „O, majko moja!“ i raspoznala boju glasa, koji je mogao biti ženski, no hrapav i pušački. Pa je, kao da je osjetila da ju od nekuda motre nečije oči, slabašna i mršava figura žene, okrenu se i pređe pogledom po uspavanim prozorima. Bio je to pogled pun straha, užasa, a kosti lica te žene odavale su i njene godine. Bolest ju je slomila i učinila mnogo starijom.
Teškim olovnim koracima produžila je dalje, spremivši krvavi rubac u džep sivog zgužvanog mantila.
komentiraj (21) * ispiši * #
Susret
subota , 25.10.2008.
Iako je listopad već koraknuo u drugu polovinu, trava je bila gusta i zelena. Koračajući sama širokom šetnicom između visokih i gordih čempresa, pomislila sam da travi sigurno prijaju rosne i svježe noći. Pa, kao što i cvijeće uspijeva zadržati svježinu, jer ga ne isušuje sunce i vjetar, tako i pogled na široke travnate površine odmara oči.
Nisam čekala kolonu. Došla sam mnogo prije ostalih. Volim ja tako sama, polako, bez nepristojno bučnih pozdrava i komentara sama doći do obitelji i pružiti ruku sućuti. Neki to urade još u kapelici, no ja to ostavim za posljednji trenutak. Jesam jednom i ja tako uradila. Ali me uznemiravao fotograf i micanje u koloni, pa sam sama sebi dala za pravo da uvedem ovo svoje pravilo. Nije važno što sam među posljednjim. Uostalom, zar je bitno u takvim trenucima.
Koračajući tako uskim stazicama koje se odvajaju od glavne široke šetnice velikoga gradskoga groblja, prolazila sam pored poznatih likova: Dragica, Milena, Ivanka, Matilda. Pored nekih od njih stajale su već slike i njihovih životnih suputnika. Neke su još uvijek bile same, a njihovi voljeni supruzi već su se odlučili za društvo novih odabranica. Ne, Bože sačuvaj, nikoga ja ne osuđujem. Samoća je grozna stvar. I neki se odluče samo tako radi društva za jutarnju kavicu, a neki bo'me osjete i da im je srce ponovno jače zakucalo.
Ljudi su se polako skupljali oko velike crne mramorne grobnice. Bilo je i mladih i starih. Naravno, najmanje tri generacije. Što po djeci, što po unucima, a najmanje je bilo nas iz 'zajedničkih redova'. Nekada su se ta imena po abecednom redu prezimena nalazila u dnevniku srednje škole jedno za drugim, a sada punimo stupce na posljednjim stranicama dnevnih novina.
Idućeg mjeseca napunit ću okruglih sedamdeset. A zdravlje me dobro služi, hvala Bogu. Istina, nekada mi jugo 'udari' u zatiljak pa me malo 'baca', ali uzmem ja onu moju malu ružičastu pilulicu i odmah mi razgali u glavi.
Odjednom mi srce malo zatitra kao žica na gitari. Prepoznah visoko iznad ostalih pognutih glava njegove kao more plave oči. Zakovao je svoj pogled u mome pravcu i bo'me me prisilio da skrenem oči prema zemlji.
Ostao je isti onaj zavodnik, pomislila sam.
I dok sam tako čvrsto zakovala pogled u crvenu zemlju ispred svojih lakiranih cipela, ugledah vrhove sjajnih muških cipela kako stadoše ispred mene. Podižući pogled prvo ugledah ispruženu mušku ruku.
„Kako si?“ – pitao me, doka sam ja samu sebe pitala da li mu ruka drhti od starosti ili od uzbuđenja. Odavao ga je onaj sjaj u očima da mu nije svejedno što smo se sreli.
Bila sam ja na pokopu i njegove Milene. I tada mu je ruka drhtala. Ali tada sigurno od iscrpljenosti i iznenadne njene smrti. Bilo je to lani u ovo doba rane jeseni.
„Čekao si da prođe godišnjica.“ – pomislila sam, a kroz tijelo osjetih neku odbojnost.
Nikada se nisam udala.
U ono vrijeme nije bilo popularno leći s momkom u krevet. A ja sam ostala dosljedna svom kućnom odgoju. No, on je u isto vrijeme svoju mušku pohotu zadovoljavao okolo, dok ga Milena nije ulovila na trudnoću. I mada smo on i ja, šećući po parku kovali plan o našem vjenčanju i njegovom dolasku k mojim roditeljima, da 'pita' za moju ruku, jedne večeri se 'dovukao' kao pokisli pas i rekao da je trudna i da ju mora ženiti.
Nikada ga nisam prestala voljeti. Gledala sam njegovu djecu, pa njegove unuke kako se igraju u našoj ulici i odrastaju, a ja sam u šetnju vodila bratovu dječicu i nalazila smisao u svom poslu i radovala se svojim nećacima i nećakinjama.
I za sve te godine nikada me nije mogao gledati ravno u oči, a sada se tu ponovno dovukao kao pokisli pas, sigurno sa prijedlogom da je konačno slobodan.
I mada sama maštala o takvomu danu da dođe po mene, smučilo mi se gledati u njegove zavodničke oči, njegove staračke pjege na obrazima i rukama. Nekako mu se leđa svinula pa kao da je dobio grbu. A i u trenutku kad me upitao 'kako si', zadah iz njegovih usta umalo me nije pokosio kao neugodan miris iz uličnih šahtova pred kišu. Ne znam zašto, ali sam u taj tren pomislila da sigurno u gaćama nosi pelenu, koja meni – hvala Bogu, nije trebala.
„Hvala na pitanju, dobro.“ – odgovorila sam kratko, pa prošetala do ožalošćene obitelji izraziti svoju sućut. Tamo sam i ostala, blizu njih i tiho izmolila kratku molitvu za pokoj umrle, prije nego je svećenik započeo obred posljednjeg ispraćaja.
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (38) * ispiši * #
San
ponedjeljak , 20.10.2008.
Noćas smo
Ti, Natasha i ja
Penjali se na neko brdo
Smijala se Natasha
Mojoj priči
Kako me pitaš
"Kakve su mi oči"
Ja ti odgovaram
„Najljepše na svijetu“
Nije čitala između redova
Da si plakao
I imao crvene oči
A ja šetala u zelenim cipelama
Po crvenoj travi
Crvenoj kao tvoje
Uplakane oči
Zaklela bih se
Da sam čula zvono
Usred ovog ludog sna
I čupava otvorih vrata
Bez pitanja
„Tko je“
A stari zbunjeni susjed
Samo je čekao lift i
Rekao
„Oprostite,
Samo sam se naslonio“
U polumraku
Prstima pipala sam
Po krevetu
Tražeći izgubljeni san
komentiraj (20) * ispiši * #
Beba
srijeda , 15.10.2008.
Nisam ja kriva.
To što njima dvoma nije išlo, bio je dio pred moj 'dolazak'. Jednostavno, čovjek je bio ucijenjen:'ako me ostaviš, ubit ću i sebe i dijete u stomaku'. A koji bi se muškarac usudio okušati živjeti sa uprljanom savješću. I tako se on, nakon besciljne vožnje, vratio i u najvećoj tajnosti sklopio brak u općini, duboko se u sebi nadajući da će to ipak 'klapati', jer oni su ipak ljudi sa lošim iskustvima prije nego su se sreli.
Razbacivanje novca, skitanje sa prijateljicama, supruga samo na papiru; bio je njen put ka danu kada će se vratiti u iznajmljeni hladni stan i naći njegovu poruku: „Neću se vratiti.“
To je bio njen ulazak u pakao. Žena koja nikada nije marila za sebe, za svoj izgled, uvijek misleći da je 'lovnula' zgodnoga supruga i sve joj njene na poslu zavide i pitaju 'kako tebi uvijek uspije' ( ne čitajući ironiju u njihovom glasu), bila je zahvaćena požarom ljubomore i zaklela se samoj sebi da će mu zagorčavati svaki korak.
A onda sam se pojavila ja.
I zaljubili smo se.
Prihvatila sam, mada ne s lakoćom, njegovu ispovijest o propalim brakovima i nastavila koračati stazom zaljubljenih.
Danas me sram. Sramim se svojih roditelja koji su prešutjeli moj izbor i pognute glave priopćavali prijateljima da se njihova jedinica udaje.
„Kada? Za koga? Čiji je?“
Hrpa pitanja, na koja bi odgovor radije prešutjeli. Njihova jedinica, za koju su oni očekivali najbolju budućnost, riskirala je udati se za čovjeka, komu se izgleda ništa nije bilo ženiti i razvoditi.
Danas se sramim njihovih prešućenih komentara. Tata ga je čak prigrlio i rekao:'dečko, kako si!' kada su se upoznali. A mama ga je gledala suzdržano, kakva je uvijek i bila.
Došao je i trenutak kada sam ga dočekala i rekla: 'ljubavi, trudna sam.'
Grlio me, nosio iz sobe u sobu, kao da mu djece nije bilo dovoljno.
Jednoga dana, kada su se već pripreme za rodilište primakle, krenula sam kod kozmetičarke na posljednje uređivanja prije porođajnoga stola. Dolazeći pred veliku zgradu u kojoj je moja kozmetičarka radila već dva desetljeća, susrela sam se sa zmijskim pogledom bivše moga voljenoga supruga. Prošla sam pored i ušla u salon. Naravno, dočekala me ekipa poznatih djelatnica i njihova pitanja koliko još, kako sam, plašim li se...
Nakon skoro dva provedena sata tretmana, ispratile su me sa osmijehom i dobrim željama.
Otvorila sam velika i teška vrata na staroj zgradi i iskoraknula prema ulici.
Poslije sam se u bolnici pokušavala prisjetiti što se dogodilo i nije mi uspijevalo. Sve čega sam se sjećala bila je velika daska koja je došla prema mom velikom trbuhu, užasna bol i krvave ruke.
Da, sjetila sam se i zmijskoga pogleda iza daske.
• * * *
„Nisam ja kriva.“ – govorila sam u bunilu, pričao mi je kasnije moj voljeni, dok me držao za ruku i sjedio pored moga kreveta.
„Nisi, mače, nisi ti kriva. Ništa mi nije važno, samo ti.“ – bio je najblaži oblik priopćavanja strašne vijesti da sam izgubila bebu i da nikada neću moći biti majka.
komentiraj (24) * ispiši * #
Kino (od života)
ponedjeljak , 13.10.2008.
Hej, ljudi, je li moguće!
Ona kaže da je trudna. A mi oboje mislili da su joj prestale one stvari.
One njoj i jesu prestale, ali opet dođu, pa smo se prestali i čuvati. A to da se udebljala nismo mogli ni zamijetiti, jer je oduvijek bila debela. Ta, i zaljubio sam se još kao klinac u nju, kada nam je na ulazu u kino cijepala kupon od karata, a poslije nam dozvoljavala da joj diramo velike, mesnate sise i stavljamo ruku između nogu.
Jurilo je nas nekoliko napaljenih srednjoškolaca na ranu predstavu već u četiri ili šest poslije podne, pa sam jedan film gledao i po nekoliko puta. Ona je uvijek bila tamo, tako topla i dobra. Onda sam ja nastavio ići u kino i kada sam se zaposlio, ali tada bih sjeo u zadnji red i čuvao mjesto za nju. Bila je moja djevojka.
Meni nije smetalo što je bila starija osam godina. Samo mi je jedno bilo važno: da mi ona utaživa glad za njenim tijelom.
Kada sam joj nakon odsluženja vojske došao i rekao da sam živio za dan da se vratim kući i priznam joj ljubav, upitao sam ju da mi bude djevojka.
„Ma, daj dijete, kakva djevojka. Pa još malo i mogu ti biti mamica.“ – smijala se prostački širom otvorenih usta tako da sam joj mogao vidjeti grlo i koliko joj kutnjaka fali.
No, ja sam opet došao sutradan i donio joj kolače i sebi govorio da ću uspjeti. Gorio sam od želje da legnem pored nje. To da joj diram velike sise i malo stavim ruku između nogu nije bilo više ono što želim. Boljelo me u grudima kada bih čuo stenjanje balavaca iz mraka, jer sam znao da njima sad daje ono što sam ja dobivao u srednjoj školi.
„Udaj se za mene!“ – rekao sam joj kada je i treći put pristala da odemo na kolače.
Opet se smijala onako prostački, a ja sam je volio još više. Sve je na njoj bilo lijepo, toplo, obožavao sam ju. Nisam htio da ju vodim u svoju podstanarsku sobicu, htio sam da zna da ju poštujem i da je zaslužila bolje od onih balavaca što joj drpaju tijelo u mraku maloga kina.
Ja sam bio sretan.
Izgradili smo kuću, odlazili na posao i vraćali se, ali bih je često morao nalemati kada bi došla s najkasnije matineje i kad bih je pitao je li ikomu davala da je dira. Nisam joj vjerovao i kada se klela mrtvom majkom. Oči su joj kurvanjski sjale i znao sam da nije mogla odoljeti mladim šakama napaljenih srednjoškolaca. Nisam ja bio neki veliki grubijan. Nije ona imala modrice nakon mojih izljeva bijesa. Znala je ona sa mnom. Onda bi ona meni sjela u krilo, pa stavila moju ruku na svoju sisu i ja bih bio njen. Gotov. Bez svoga 'ja'. Radio bih joj opet i opet sve ono što ona voli, jer sam znao da će me samo ona na kraju usrećiti.
Ali, ne samo da su godine, nego su i decenije tekle pored nas, mi brojali sijede, a ona nije mogla roditi dijete. Imali smo samo jedno drugo: ona moje batine ponekad i mnogo ljubavi. A ja nju: kao toplu i dobru majku uvijek za sebe.
I evo,ona kaže da je trudna.
Ja ju pitam kako, a ona kaže: „Liječnik mi je rekao!“
A ja pitam: „ A zašto si išla liječniku?“
A ona kaže: „Zato što mi je stomak rastao, i ja kupila test i popiškila se na njega i pokazalo mi da sam trudna.“
A ja joj kažem: „ Ti si luda, žen. Četrdeset i devet godina ti, a ti kupovala štapić za trudnoću.“
A onda mi je ona rekla: „Znaš, žena osjeti.“
I taman tu negdje kad sam mogao postati djed, ja ću postati otac. Zar je bitno. Kad ovi naši poznati mogu imati unuke i djecu u isto vrijeme, što ne bih i ja imao svoje.
komentiraj (26) * ispiši * #
Slika
subota , 11.10.2008.
Ja, moje platno i njegova slika.
I gdje god budem, gdje god sjednem, selim, spavam...prvo namjestim njegovu sliku.
Imam ja njih još, ali ova je kao da sam ga ja sebi modelirala svojim rukama. Strpljivo mi je pozirao i uvijek govorio da to voli raditi, zato što su to samo njegovi trenuci kada upija svaku moju crtu predanosti svomu svijetu umjetnosti.
On je bio obični automehaničar. Ali je imao umjetničku dušu i znao je 'ubosti' s kritikom ravno 'u sridu' svaki put kada bi me našao zamišljenu nad završenim platnom i vidio nezadovoljstvo i dvojbu u mojim očima.
Prišao bi mi s leđa, obgrlio oko struka, naslonio bradu na moje rame i spustio nježni poljubac na moj obraz zamrljan bojama. Šutio bi, motreći preko moga ramena i nakon par trenutaka rekao ono što sam satima tražila stojeći nezadovoljna.
On je dodavao dušu mojim slikama.
Bio je, dakle, strpljiv i satima sjedio dok bih ga slikala. No, oboje nikada nismo bili zadovoljni s urađenom slikom.
"Samo nastavi, fali nešto, ne znam što. To nisam ja..."- govorio bi, prvi puta bez prave riječi.
Onda sam jednoga dana, krateći tugu i prazninu dana njegovog seminara u Hamburgu, uzela njegovu staru iskaznicu, pospremajući ladice sa starim papirima i računima. Baš toga dana nisam planirala staviti platno pred sebe. Kao duh, kroz hrpu papira pogledale su me njegove oči. Bila je to ratna vojna iskaznica. Uzela sam ju na dlanove obiju ruku i gledala, držeći kao kap vode na dlanu.
Prinijela sam ju do svoga lica i imala čudan osjećaj da će mi zamirisati njegova koža lica.
Silno mi je nedostajao. Došlo mi je bilo da zaplačem od tišine u našem malom stanu. I kao uvijek, kada me preplavi tuga ja se primam svoga platna da na njega prenesem sve ono što me ispuni. Kada bih to izbaciila na platno, onda me obgrlio savršeni unutarnji mir.
Konačno sam pronašla ono što sam tražila sve te godine radeći njegov portret. Na ovoj iskaznici gledao je istim onim pogledom, pitomim, dragim, punim mira, kao kada me uzeo za ruku i priznao da ne može više biti prijatelj sa mnom jer me voli.
Nije rekao da se zaljubio. Rekao je da me voli.
Kao da sam čekala da me netko probudi iz mog svijeta u kom sam samo tražila inspiraciju za svoja djela, tada sam mu se nasmiješila i rekla:
„Kao stvoreni smo jedno za drugo. Oboje smo uvijek zamazani.“
I onda, nakon toliko straha od smrti, progona, užasa, onda kada je došao mir i prekrio nas kao veo, onda kada sam bila opuštana i nisam se bojala granata, tih dana kada je bio na seminaru, opsjedao me strah sličan onom ratnom. Zato sam raznježena njegovim pogledom s iskaznice i ustravljena da ću morati birati sliku, otišla i prenijela ju na platno brzo kao nikada do tada i zadovoljnija nego ikada.
Nedostajale su mi njegove ruke oko struka i brada na ramenu, da kaže svoje mišljenje.
A onda je zazvonio telefon.
I rekli su mi da se dogodila strašna nesreća. I da su sve učinili.
I ja sam već u tom trenutku znala da će mu tu sliku nositi na lijesu.
I već tada sam znala da me nikada neće ostavljati samu, jer će uvijek biti:
Ja, moje platno i njegova slika – s koje će me uvijek voljeti.
komentiraj (20) * ispiši * #
Bijeg
četvrtak , 09.10.2008.
Mogu ja i zaplakati
Znam ja i da zamolim
Dođi da listamo albume uspomena
Vidjet ćeš
Osjećat ćemo se dobro
Razumjet ćeš
I ljubiti moju kosu plavu
Reći ćeš da ti je žao
Voda koja oteče
Ne vraća se nikad svomu izvoru
"Nemoj bježati"
Rekao si
"A ako budeš
Povedi i mene
Molim te"
Ostadoh vezana
Neodoljivo
Za tvoje ruke
I ja ti stavih prsten
Na jednu od njih
Idemo
Onda
Zajedno u bijeg
komentiraj (19) * ispiši * #
Ispod neona
srijeda , 08.10.2008.
Ah, mladosti kroz prste pobjegla
Sretoh je u ovu mirisnu listopadsku večer
Svjetlost neonske reklame
Padala je po dugim nogama
I crvenim cipelama
Prepoznah taj korak
Unatrag četvrt stoljeća
Zinuh da joj ime uzviknem
Ali mi sjena tuge na njenom licu
Ogromnom šakom zatvori usta
Da ne remetim njen bolni san
U kom je koračala
Dostojanstveno
Kakva je uvijek bila
komentiraj (21) * ispiši * #
Čekat ću te....
nedjelja , 05.10.2008.
Bilo je točno podne.
U isti tren zazvonio je stari crni telefon na antiknom stoliću u hodniku, i zvono na tornju katedrale.
* * * *
Nije oka sklopila cijelu noć. Nije se mogla osloboditi njegovom zabrinutog i ozbiljnog pogleda. I trenutka kada je zatvorio vrata iza sebe i zamolio ju da ostane u krevetu.
Vjerovala mu je u svaku izgovorenu riječ, u svaki topli poljubac i dodir ruke. Najviše je voljela kada bi mu koljena klecala. Znala je da joj u tom trenu pripada cijelim bićem.
No, bojala se trenutka kada zakorači u nepovrat iz svoga doma. Bojala se da u njemu ne bude jača ljubav prema kući, koju je svojim rukama gradio, od osjećanja koja su ga vezala za nju.
Noć je bila duga i gusta. Na trenutke nije mogla disati. Nije znala da li je to od ogromne vlage u zraku ili od panike koja joj je zaustavljala disanje.
Napravila je sebi već treću kavu. U trbuhu joj je krulilo kao u svinjcu. I opet je otrčala do toaleta.
Samo ju je mučilo svaki put kada bi ušla u toalet i sjedila na školjki, da će on baš u tom trenutku ući. A dok bi izlazila iz toaleta, uprla bi pogled u vrata nadajući se da će baš u tom trenutku on koraknuti u hodnik. Nervozno bi uzimala knjigu i nakon nekoliko u prazno pročitanih stranica, odložila bi ju. Onda bi dohvatila križaljku, ali nakon nekoliko zamrljanih kockica, i to bi ostavila. Onda bi prišla prozoru i uporno gledala u parking tražeći njegov auto.
Razočarano bi se vratila u unutrašnjost svog malenog i tihog stana. Uzimala bi jednu po jednu uokvirenu sliku s njihovih velikih putovanja.
Osam godina.
A kao da se radi o osam dana. Tako je brzo proletjelo, a tako mnogo toga su doživjeli. Sa strahom gleda u slike nastale u prvoj godini. Bore na njihovim licima su opsjele njihova lica na posljednjim slikama. 'Nije li čak prekasno?', uplašeno se pitala. 'Nismo li smiješni u svom naumu?', ružne misli nisu joj dale mira.
Telefon je zvonio zajedno sa zvonom katedrale, a ona se nije usudila kvariti trenutak koji će postati njihova mala povijest. Što ako baš u tom trenutku on bude otključavao vrata, a ona trabunja s nekim nekakve gluposti. Nije se javila.
Teže nego što se penjala, kazaljka na satu se lijeno spuštala s podneva prema večeri. Više nije mogla vidjeti na parkingu koje auto dolazi. Ono još malo lišća na granama sakrivalo je parkirane automobile.
Odjenula je pidžamu i zavukla se pod svoju laganu dekicu.
'Nema veze, oprostit ću mu. Nije mu lako. Možda neki drugi put.', tješila je samu sebe.
'Znam da me voli i to mi je dovoljno.', još jednu ispriku složila je u svojoj glavi u ime njihove ljubavi.
'Oprosti, nisam mogao.', čula je njegov glas. Nisam pronašao zgodan trenutak. Ali, vjeruj mi, prvu sljedeću priliku, budem.', čula je njegov glas, dok je gledala u njegove oči u kojima se nazirala sumnja u njihovu ljubav. Nije mogla zaplakati. Stisnula je oči, da ga ne gleda. A krik u grlu zapeo je kao grana. Borila se sa sobom da diše, ali nije mogla udahnuti. Krkljala je bespomoćno i mislila da će umrijeti od bola, koji ju je razdirao u prsima. On ju je rukama obuhvatio oko ramena i tresao, tjerajući da diše i uspaničeno izgovarao njeno ime.:
„Mirna! Mirna!“
Kao posljednji spas uspjela je otvoriti oči.
Sjedio je pored nje i milovao joj znojno čelo.
„Ljubavi, daj, probudi se. Kakav je to doček!“ – gledao ju je najljepšim očima na svijetu.
„I?“ – izbacila je kao iz topa.
„Sutra idem promijeniti adresu stanovanja za osobnu.“ – govorio joj je, dok joj je otkopčavao jedan po jedan gumb na pidžami.
komentiraj (22) * ispiši * #
Kajanje
subota , 04.10.2008.
O, Bože, sljedeći mjesec imat ću okruglih trideset i osam. I čini mi se da sam svake posljednje godine postizala po još jednu diplomu od života.
Iako imam onog konja od muža, to ništa ne znači. Stalno se moram sama boriti za svaku minutu u svom životu.
No, to mami nikada ne smijem priznati. Tu sam ženu toliko povrijedila u životu, da ju svakim danom sve manje mogu gledati u oči dok razgovaramo. I uvijek kada me opsjednu ovakve misli, moram odjenuti svoga petogodišnjeg sinčića i prošetati do nje. Nije to mala udaljenost, ali ni auto više nemamo. Onaj moj, što bi se muž trebao zvati, i to je uspio: sam se strovaliti u provaliju, uništiti auto 'sto posto' i još preživjeti. Sram me ljudi u selu. Svaki dan se svaka njihova izgovorena riječ, o momku koji nikada neće dozreti, ostvaruje. Ali, tko je još ludoj zaljubljenoj glavi i u najboljoj namjeri uspio otvoriti oči na zlo u koje srlja.
Da, eno je, opet nešto radi. Ta žena nema živoga mira. Uvijek je u vrtu ili kosi travnjak ili kupi lišće. No, i to sam shvatila u posljednje vrijeme. Sve ono što je prešutjela drugima izbacivala je svojim radom.
Sestru i mene uvijek je odgajala strogo i glavna parola joj je bila: 'ništa niste vidjele, ništa niste čule, trača u našoj kući ne smije biti'. Tek sad sam spoznala njen obrambeni mehanizam protiv zlih jezika u selu, od onoga dana kad su stigli iz Njemačke: s tatom u kovčegu i mama sva u crnoj odjeći. Obje smo bježale baki u zagrljaj i zgražale se na tu ženu koja ima izobličeno lice kada pada po kovčegu i jauče.
Kao da je jučer bilo, sjećam se kako nas je ukočeno gledala kada nas je pošla zagrliti, a mi pobjegle k baki. Oh, Bože, ne znam što bih ja uradila danas, da krenem zagrliti moga Dražena, a on pobjegne od mene.
Kuća u kojoj sam kasnije provodila ostatak dana svoga života do svoje udaje, kada je tata poginuo jureći na „Hajdukovu“ utakmicu iz Njemačke, nije imala ni krov. Mama se vratila iz Njemačke, napustila posao i ostala s nama biti kod bake, u staroj kamenoj kući i spavala sa nas dvije u starim bakinim krevetima. Gledala sam majku iz dana u dan kako oštro razgovara sa seoskim majstorima, ljuti se i podiže glas zbog njihovog površnog i neodgovornog rada. Valjda su mislili:'ha, žena! Lako ćemo s njom.' Nisam se željela odvojiti od bakine kuće, pa mi je strašno brzo došao dan kada se u dvorištu parkirao kamion sa namještajem. Odmah tu noć, mama nam je rekla da ćemo konačno spavati u svojoj sobi.
Iako takvu sobu nije imao nitko od naših prijateljica, nama se činila hladna i suviše moderna nakon bakinog toplog velikog kreveta.
Dvije magnolije koje je majka tada posadila ispod velike terase ispred kuće danas su nadvisile krov kuće. Samo se malo nazirala ograda od terase i drveće je skrivalo maminu intimu kada bi sama sjedila u velikoj stolici i pila kavu.
Uvijek je sve bilo uredno i na tomu je inzistirala odgajajući sestru i mene. Barem smo obje to zadržale iz našeg doma.
No, i sada dok joj se približavam, obaram pogled i kočim ruke, držeći sinčića čvrsto za ruku, da ne bih potrčala i zagrlila ju, pa joj rekla:“Mama, molim te, oprosti mi za sve ono koliko sam te teško povrijedila, a ti si mi prešla preko toga bez riječi.“
Kao da su mi riječi htjele poletjeti iz grla, pa zapele na izlazu, zagrcnula sam se i zakašljala kao znak da idem uz krivudave kamene stepenice prema njoj, da ju ne bi uplašili, jer nas nije čula, zadubljena u svoje misli.
komentiraj (17) * ispiši * #
Gospođa Baba
četvrtak , 02.10.2008.
„Pitaj tu babu pored tebe koliko je sati!“ – čula je kako dovikuje dugonoga plavuša s drugog kraja bazena svojoj ne tako lijepoj prijateljici, koja se držala za rub bazena pored nje.
„Nisam ja baba. Ja sam gospođa Darinka.“ – ogorčeno je odgovorila neozbiljnim djevojkama.
Razočarano i bez namjere da im kaže koliko je sati, sporim koracima i pridržavajući se za metalnu šipku koja se nalazila pored stepenica, izlazila je iz vode, koračajući prema svom ručniku, koji se nalazio ispod visokog zida u samom kutu. Tu je bila najmirnija od divljih mladih, koji su joj jednom stali na nogu, a jednom su joj slomili naočale, gazeći po njenom ručniku.
Dani su bili beskrajno dugi, pa je gledajući najnoviji moderni gradski bazen odlučila da skrati dan pun omorine i zagušljivog zraka u njenom stanu. Ugradila je ona i klima uređaj, ali ruku na srce, stvarno glava boli od njega. I nikada joj ni za što neće biti žao, kao što žali za novcima koje je krvavo skuckala prodajući onu skupu posteljinu za mali postotak zarade. Činilo joj se kad god bi došla kod nekoga, kako je ugodan hladan zrak u stanu, ali kada je ona počela puštati taj 'ugodni' zrak, glava bi ju stalno boljela.
Svuda oko nje, tu pored plave vode bazena bili su neki novi ljudi. Cijeli grad izmijenio je i svoj oblik, i imena ulica i došli su neki novi ljudi, koji sa neoprostivom lakoćom govore 'ti' pri prvom susretu. Nestalo je one nekadašnje pristojnosti kada su ljudi poštivali i starije i ljude koji su obavljali važne poslove u gradu. Nije ona 'patila' zbog svoje titule i položaja ravnateljice elitne osnovne škole. Čak naprotiv bila je pristupačna osoba, jednostavna i jednaka sa svima. Ali, njeno mjesto zahtijevalo je distancu s ljudima koji su joj se obraćali.
Svakim danom sve se više osjećala usamljenom. Nitko nije mogao shvatiti da joj užasno smeta ta neotesana bliskost ljudi koji su samo pred par godina doselili u njenu zgradu. Smetalo joj je što njena ulica sada ima drugi naziv. Smetalo joj je i što nitko od njih ne poznaje ovaj grad, a tako se bahati krojeći nova pravila i nove nazive svemu i svačemu što već desetljećima stoji u tom gradu.
I taman kad je pomislila da joj je vruće, po leđima osjeti nekoliko kapljica. Već joj je bijes putovao kroz uzburkanu krv ravno u glavu, kad iza leđa ugleda dugonogu plavušu kako rukama protresa kosu i suši ju stojeći pored nje.
I baš kad je otvorila usta da uzvikne o nepristojnosti, zatvorila ih je, udahnula duboko i rekla sebi, da će tek onda biti prava baba. Već je vidjela hrpu mladeži koja će joj se smijati, jer ona je jedna obična baba, a ova djevojka je tako mlada, lijepa i ima pravo biti bezobrazna i u centru pozornosti.
U prsima ju nešto zabolje i pomislila je da će se srušiti. Kleknula je na koljena, uhvatila se za prsa i zazvala Boga u pomoć. Samoj sebi je govorila da će sve biti dobro i da treba poći kući. U tom trenu sjetila se da je zaboravila svoju pilulu koju stavlja pod jezik.
komentiraj (19) * ispiši * #
