Iako je listopad već koraknuo u drugu polovinu, trava je bila gusta i zelena. Koračajući sama širokom šetnicom između visokih i gordih čempresa, pomislila sam da travi sigurno prijaju rosne i svježe noći. Pa, kao što i cvijeće uspijeva zadržati svježinu, jer ga ne isušuje sunce i vjetar, tako i pogled na široke travnate površine odmara oči.
Nisam čekala kolonu. Došla sam mnogo prije ostalih. Volim ja tako sama, polako, bez nepristojno bučnih pozdrava i komentara sama doći do obitelji i pružiti ruku sućuti. Neki to urade još u kapelici, no ja to ostavim za posljednji trenutak. Jesam jednom i ja tako uradila. Ali me uznemiravao fotograf i micanje u koloni, pa sam sama sebi dala za pravo da uvedem ovo svoje pravilo. Nije važno što sam među posljednjim. Uostalom, zar je bitno u takvim trenucima.
Koračajući tako uskim stazicama koje se odvajaju od glavne široke šetnice velikoga gradskoga groblja, prolazila sam pored poznatih likova: Dragica, Milena, Ivanka, Matilda. Pored nekih od njih stajale su već slike i njihovih životnih suputnika. Neke su još uvijek bile same, a njihovi voljeni supruzi već su se odlučili za društvo novih odabranica. Ne, Bože sačuvaj, nikoga ja ne osuđujem. Samoća je grozna stvar. I neki se odluče samo tako radi društva za jutarnju kavicu, a neki bo'me osjete i da im je srce ponovno jače zakucalo.
Ljudi su se polako skupljali oko velike crne mramorne grobnice. Bilo je i mladih i starih. Naravno, najmanje tri generacije. Što po djeci, što po unucima, a najmanje je bilo nas iz 'zajedničkih redova'. Nekada su se ta imena po abecednom redu prezimena nalazila u dnevniku srednje škole jedno za drugim, a sada punimo stupce na posljednjim stranicama dnevnih novina.
Idućeg mjeseca napunit ću okruglih sedamdeset. A zdravlje me dobro služi, hvala Bogu. Istina, nekada mi jugo 'udari' u zatiljak pa me malo 'baca', ali uzmem ja onu moju malu ružičastu pilulicu i odmah mi razgali u glavi.
Odjednom mi srce malo zatitra kao žica na gitari. Prepoznah visoko iznad ostalih pognutih glava njegove kao more plave oči. Zakovao je svoj pogled u mome pravcu i bo'me me prisilio da skrenem oči prema zemlji.
Ostao je isti onaj zavodnik, pomislila sam.
I dok sam tako čvrsto zakovala pogled u crvenu zemlju ispred svojih lakiranih cipela, ugledah vrhove sjajnih muških cipela kako stadoše ispred mene. Podižući pogled prvo ugledah ispruženu mušku ruku.
„Kako si?“ – pitao me, doka sam ja samu sebe pitala da li mu ruka drhti od starosti ili od uzbuđenja. Odavao ga je onaj sjaj u očima da mu nije svejedno što smo se sreli.
Bila sam ja na pokopu i njegove Milene. I tada mu je ruka drhtala. Ali tada sigurno od iscrpljenosti i iznenadne njene smrti. Bilo je to lani u ovo doba rane jeseni.
„Čekao si da prođe godišnjica.“ – pomislila sam, a kroz tijelo osjetih neku odbojnost.
Nikada se nisam udala.
U ono vrijeme nije bilo popularno leći s momkom u krevet. A ja sam ostala dosljedna svom kućnom odgoju. No, on je u isto vrijeme svoju mušku pohotu zadovoljavao okolo, dok ga Milena nije ulovila na trudnoću. I mada smo on i ja, šećući po parku kovali plan o našem vjenčanju i njegovom dolasku k mojim roditeljima, da 'pita' za moju ruku, jedne večeri se 'dovukao' kao pokisli pas i rekao da je trudna i da ju mora ženiti.
Nikada ga nisam prestala voljeti. Gledala sam njegovu djecu, pa njegove unuke kako se igraju u našoj ulici i odrastaju, a ja sam u šetnju vodila bratovu dječicu i nalazila smisao u svom poslu i radovala se svojim nećacima i nećakinjama.
I za sve te godine nikada me nije mogao gledati ravno u oči, a sada se tu ponovno dovukao kao pokisli pas, sigurno sa prijedlogom da je konačno slobodan.
I mada sama maštala o takvomu danu da dođe po mene, smučilo mi se gledati u njegove zavodničke oči, njegove staračke pjege na obrazima i rukama. Nekako mu se leđa svinula pa kao da je dobio grbu. A i u trenutku kad me upitao 'kako si', zadah iz njegovih usta umalo me nije pokosio kao neugodan miris iz uličnih šahtova pred kišu. Ne znam zašto, ali sam u taj tren pomislila da sigurno u gaćama nosi pelenu, koja meni – hvala Bogu, nije trebala.
„Hvala na pitanju, dobro.“ – odgovorila sam kratko, pa prošetala do ožalošćene obitelji izraziti svoju sućut. Tamo sam i ostala, blizu njih i tiho izmolila kratku molitvu za pokoj umrle, prije nego je svećenik započeo obred posljednjeg ispraćaja.
Post je objavljen 25.10.2008. u 11:50 sati.