Kino (od života)

ponedjeljak , 13.10.2008.

Hej, ljudi, je li moguće!
Ona kaže da je trudna. A mi oboje mislili da su joj prestale one stvari.
One njoj i jesu prestale, ali opet dođu, pa smo se prestali i čuvati. A to da se udebljala nismo mogli ni zamijetiti, jer je oduvijek bila debela. Ta, i zaljubio sam se još kao klinac u nju, kada nam je na ulazu u kino cijepala kupon od karata, a poslije nam dozvoljavala da joj diramo velike, mesnate sise i stavljamo ruku između nogu.
Jurilo je nas nekoliko napaljenih srednjoškolaca na ranu predstavu već u četiri ili šest poslije podne, pa sam jedan film gledao i po nekoliko puta. Ona je uvijek bila tamo, tako topla i dobra. Onda sam ja nastavio ići u kino i kada sam se zaposlio, ali tada bih sjeo u zadnji red i čuvao mjesto za nju. Bila je moja djevojka.
Meni nije smetalo što je bila starija osam godina. Samo mi je jedno bilo važno: da mi ona utaživa glad za njenim tijelom.
Kada sam joj nakon odsluženja vojske došao i rekao da sam živio za dan da se vratim kući i priznam joj ljubav, upitao sam ju da mi bude djevojka.
„Ma, daj dijete, kakva djevojka. Pa još malo i mogu ti biti mamica.“ – smijala se prostački širom otvorenih usta tako da sam joj mogao vidjeti grlo i koliko joj kutnjaka fali.
No, ja sam opet došao sutradan i donio joj kolače i sebi govorio da ću uspjeti. Gorio sam od želje da legnem pored nje. To da joj diram velike sise i malo stavim ruku između nogu nije bilo više ono što želim. Boljelo me u grudima kada bih čuo stenjanje balavaca iz mraka, jer sam znao da njima sad daje ono što sam ja dobivao u srednjoj školi.
„Udaj se za mene!“ – rekao sam joj kada je i treći put pristala da odemo na kolače.
Opet se smijala onako prostački, a ja sam je volio još više. Sve je na njoj bilo lijepo, toplo, obožavao sam ju. Nisam htio da ju vodim u svoju podstanarsku sobicu, htio sam da zna da ju poštujem i da je zaslužila bolje od onih balavaca što joj drpaju tijelo u mraku maloga kina.
Ja sam bio sretan.
Izgradili smo kuću, odlazili na posao i vraćali se, ali bih je često morao nalemati kada bi došla s najkasnije matineje i kad bih je pitao je li ikomu davala da je dira. Nisam joj vjerovao i kada se klela mrtvom majkom. Oči su joj kurvanjski sjale i znao sam da nije mogla odoljeti mladim šakama napaljenih srednjoškolaca. Nisam ja bio neki veliki grubijan. Nije ona imala modrice nakon mojih izljeva bijesa. Znala je ona sa mnom. Onda bi ona meni sjela u krilo, pa stavila moju ruku na svoju sisu i ja bih bio njen. Gotov. Bez svoga 'ja'. Radio bih joj opet i opet sve ono što ona voli, jer sam znao da će me samo ona na kraju usrećiti.
Ali, ne samo da su godine, nego su i decenije tekle pored nas, mi brojali sijede, a ona nije mogla roditi dijete. Imali smo samo jedno drugo: ona moje batine ponekad i mnogo ljubavi. A ja nju: kao toplu i dobru majku uvijek za sebe.
I evo,ona kaže da je trudna.
Ja ju pitam kako, a ona kaže: „Liječnik mi je rekao!“
A ja pitam: „ A zašto si išla liječniku?“
A ona kaže: „Zato što mi je stomak rastao, i ja kupila test i popiškila se na njega i pokazalo mi da sam trudna.“
A ja joj kažem: „ Ti si luda, žen. Četrdeset i devet godina ti, a ti kupovala štapić za trudnoću.“
A onda mi je ona rekla: „Znaš, žena osjeti.“
I taman tu negdje kad sam mogao postati djed, ja ću postati otac. Zar je bitno. Kad ovi naši poznati mogu imati unuke i djecu u isto vrijeme, što ne bih i ja imao svoje.