Decembar 2001

Kriza

utorak , 30.09.2008.

Dragi moji...
Decy vam je presušila sa inspiracijom.
Ne ide, pa ne ide.
Eh, sad bi vi trebali uskočiti.
Potaknuti me, animirati...zadati mi na e-mail crtice o nečemu što bi voljeli pročitati.
Ovo zadnje putovanje bilo je osobno. Bilo je to isključenje od životnih kolotečina. Jednostavno nisam analizirala ljude. Nije me mogla inspirirati ničija sudbina.
Osjećam se kao da kružim oko Mjeseca.

A sad da čujem vas.
Crtice mi šaljite na e- mail.
A ja ću se onda zahuktati.

(Još sam kod nekih čitala o krizi pisanja. Da li je to epidemija?)

300 post :(

Ode Decy

petak , 26.09.2008.

Dragi moji
Došlo vrijeme da se putuje.
Nadam se ne dugo.
Ipak je kući najljepše.
Putujući ću skupljati 'sličice'
i pripremati se za povratak u naš virtualni svijet.
Grli vas vaša Decy
-ima toga i za čitati:
kategorija: 'propušteno':))

Svi moji muškarci /ovaj put kategorija: osobno/

srijeda , 24.09.2008.

Žene.
Mnogo žena.
I uglavnom, samo žene.
I uglavnom, samo u crnoj odjeći. Klasičnoj, tipa ravna suknja i jednostavan sako. Klasično kratko ošišane frizure sa "hladnom trajnom". Uvijek sam se, još od djetinjstva zgražala na tu 'uniformiranost' prosijedih žena. Moja majka nikada nije bila takva.
Sjećam se kada smo se jednom prilikom spremale za poći u kupnju, zaustavila se pred ogledalom u svojoj prekrasnoj crvenoj haljini i rekla:"Ova boja više nije za mene. Vidi koliku tebe imam. Ipak si ti studentica."
Gledala sam u najljepšu ženu na svijetu, sa dugim crnim uvojcima koji su joj padali preko rumenih obraza, zagrlila ju i rekla:"Ludice, nikada to više nemoj reći. Ti nikada ne možeš biti dovoljno stara za crveno."
Da, bila sam u pravu. I danas, kada se šećemo nas dvije i njen dvadesetogodišnji unuk, on joj se nagne, poljubi ju u obraz i kaže:
"Šećem sa dvije najljepše žene."
No, ovdje, u svim redovima ispred mene stajale su uniformirane žene u crnim kostimima i bijelim svilenkastim košuljama.
U trećem redu, s lijeve strane, visoki muškarac držao je u naručju svoju kćerkicu. Njen iskrivljeni osmijeh nije joj silazio sa lica i radoznalo je gledala po nama. Po njenom izgledu dalo bi se zaključiti da je djevojčici oko pet godina, no svaki put kada bi se podigao, njen otac bi ju uzeo sa stolice i držao u naručju.
Gledala sam njene ručice ovijene oko njegovoga vrata.
I pomislila, koliko su ovisne o njemu, koliko ga trebaju skoro cijeli život. A on, toliko sigurnosti joj daje, samo zato što je jaki muškarac, što je tata.
Sjetila sam se kako sam ja grlila moga tatu odakle god bih dolazila. Sve dok za to nije prestao postojati smisao za maženje, "jer ipak sam ja postajala tinejdžerica".
Onda sam se udala i osjećala sigurnost uz drugoga muškarca, moga supruga. Sve je bilo tako dobro, bezbrižno kada nas je on vodio i kao sokol štito svojim širokim zaštitničkim krilima.
U posljednjim redovima, kao i uvijek, večeras smo sjedili moj sin i ja.
Još jedan muškarac u mom životu. I ovaj put savršen osjećaj sigurnosti. No, ovaj put ja sam sokolica, a savršeni osjećaj sigurnosti ulijevala mi je pomisao da je svoj čovjek, odrastao i siguran u sebe, kakvi su bili i moj otac, i moj suprug.
Kakav je i ovaj muškarac sa nemoćnom djevojčicom, koju nosi prema oltaru da uzme pričest, jer večer je Svetoga Ante.

Rođendan

ponedjeljak , 22.09.2008.

Zahladilo je. Tmurni oblaci spustili su se nisko nad gradom. Čak me i zvuk televizora uznemirava. Gdje god dođem, u skoro svakom domu, netko prati telenovele. Ja ne mogu. Jedno vrijeme mislila sam da mi to stvara obvezu, a onda sam shvatila da bi radnja bila toliko vodena, da bih se osjećala glupo očekujući što će scenaristu pasti na pamet da mi zapetljava radnju.
Danas mu je rođendan. Nisam mogla otići do groba. Zahladilo da bih išla pješke, a bo'me ni noge me više ne nose. Šezdeset i šest nije malo što su me pronosile. A njemu...njemu bi danas bilo sedamdeset.
Nije nam se dalo. Nije dugo potrajalo. Još smo se osjećali kao mladenci, kada se samo tako, iz čista mira srušio pored štednjaka.
Zahladilo, baš dobro zahladilo, ali ne mogu zatvoriti prozor. Osjećam potrebu da mi ovu strašnu tišinu i samoću razbijaju zvuci automobila koji prolaze ulicom, koja je dosta podalje od kuće. Vrt je zapuštan, a on je toliko volio čačakati po njemu, održavati ga, uređivati ruže i uvijek mi, onako zaljubljeno, donijeti jednu, izvaditi iza leđa, pa me poljubiti. Od prvoga trenutka zvao me "ljubavi moja". U početku sam se sramila tih naših proloma ljubavi i tepanja, ali predugo sam bila sama i godilo mi je.
Vrane grakću i kruže u jatu nevisoko prema nebu, a i taj jesenji pjev ptica ugodniji je od tišine u mojoj pustoj kući.
Tada, kada se srušio pored štednjaka, spasila sam ga. Otrgnula iz ruku neprijateljici smrti.
I sve je opet bilo dobro. Naučio je ponovno govoriti, hodati, čak je i auto ponovno vozio. No, ne za dugo. Nakon nepunu godinu, opet mu je pozlilo. Pili smo popodnevnu kavu, a ja sam odjednom primijetila njegovu donju usnu kako mu nekontrolirano visi na licu.
Naša zaljubljenost svela se na mijenjanje plahti i pelena, čak i na njegove ljubomorne scene da imam 'švalera' i nalazimo se u dvorištu, dok on leži u postelji.
Smiješno, zar ne. Mi stari i ljubomorni. Ali, uvijek sam bila puna razumijevanja. I imali smo samo jedno drugo.
Njegovi sinovi borili su se za ostanak velike kompanije u koju su puno uložili. A moja Danica nije mogla uvijek dolaziti.
Zvijezda mamina, ona je uvijek bila uz mene.
Ona je mene podržavala u svemu, pa nas je čak ona i upoznala.
Jednoga dana na vrata u njenom domu, banula je njena najbolja prijateljica sa svojim usamljenim svekrom.
Sin mi se malo suprotstavljao i govorio da je to sramota. Kad sam već trideset godina mogla biti sama, govorio je da mogu i dalje.
Ah, muškarci.
Nije ni mojoj Danici lako. Sama radi. A onaj njen kući. Kad sam ga jednom 'bocnula' i pitala: "Zete, ima li posla?", ona mi je poslije rekla:"Šuti, mama, nije tvoje da u to zabadaš nos. Volim ja da je on kući. Ovako, radi u vrtu, pa bude paprika, paradajza, krumpira. A dok je išao na posao, onda se samo kurva i provodi vrijeme u kavani trošeći ono što zaradi. Šuti, mama. Volim ja ovako. A mir u kući. Nisu svi muškarci kao što je bio tata." - govorila je moja Danica, a ja ostala širom otvorenih usta u čudu. Moje dijete je nesretno, a nikada mi nije htjela reći.
Da, predugo sam bila sama sa svojom djecom i neovisna. Bilo je teško, ali sam bila sebi gazda.
Iz daljine 'južina' donese zvuk sirene vlaka koji je ulazio u postaju.
Evo, mrak se uvlači i u ulice, a već odavno mi je zacrnio sobu.
Trebala bih paliti svjetlo. Ne mogu.
Bole me koljena. Teško mi se dići.
Neka me još malo tako. Možda netko zanimljiv naiđe ulicom.
A neće valjda kiša.

Manje...jače...boli

subota , 20.09.2008.

Sada, kada se osvrnem nazad, znam kad smo posljednji put Vodili Ljubav.
Upravo, kao netko tko dozna za tešku dijagnozu.
Sve do tada, do tog jutra, Vodili Smo Ljubav.
Nakon toga, u tim trenucima strasti, dok je sve prštalo od vrhunca, i on stavljao ruku na moja usta, govoreći: "Tiše ljubavi, čut će te cijelo selo", Vodili Smo Ljubav.
Onda je započeo rat.
U glavama.
U mislima.
U djelima.
Bez kontrole.
Bez logike.
Ja sa svojom strategijom.
On sa svojom taktikom.
Ja u svom filmu, on u mom, ja u njegovom, on u svom.
I upravo kao automobil nad kojim je vozač izgubio kontrolu, pa se odbija u jednom trenutku od brijeg zemlje pored ceste, a već u sljedećem trenutku od zaštitne branike iznad duboke provalije, naša ljubav je jurila u propast kao automobil bez kočnica.
" Je li ovo kraj?"
"Ne pada mi na pamet! Ali, kako dalje. Ovako ne može."
Dalje nema.
Dalje ne postoji.
Treba uraditi rez.
I oboje trebamo osjetiti oštricu sječiva, njegove oštre zupce izrečenoga. Za kraj.
I nakon svega, ono što preostaje je nadati se da će bol izblijediti kao rublje na sušenju. Kao što sve izblijedi pod zubom vremena.
Nadati se!
A vrijeme?
Nije učinilo ništa.
Samo jača vezu.

Priča o tomu kako sam ja našla muža

četvrtak , 18.09.2008.

Tih dana dok sam kao studentica Filozofskog fakulteta, za ljetnih vrelih dana, zarađivala koji novčić ( a moglo se i te kako dobro zaraditi), na benzinskoj crpki, čisteći stakla automobila, mnogi od vozača, trudili su se osvojiti mi srce.
Bilo je to vrijeme 'konzerva' cura, a ja sam iz budućnosti zalutala u tom vremenu: u platnenim čizmicama do koljena i crvenoj ljetnoj haljinici, od laganog lepršavog materijala, plijenila pažnju pohotnih vukova. Dugu plavu kosu nikada nisam vezala u rep, nego bi mi padala preko lica, pa bih ju često morala zabaciti, dok bih se protezala preko debelih hauba automobila.
Bila sam vrijedna, brza i temeljita u svom poslu. Shvaćala sam ga ozbiljno, kao pisanje najvažnijeg seminarskog rada. Dok bi odlazili automobili mrljavih rubova sa sasušenom prljavštinom, koje bi očistila djevojka s kojom sam radila, suzdržavala sam se da ne potrčim za njima i očistim tako da ljudi misle da nemaju staklo ispred sebe.
„Čime vas mogu počastiti?“ – upitao je taksista, koji je svaki dan sipao gorivo na toj crpki. Bio je tako drugačiji od svih ostalih, ne samo zato što je imao crne brkove, nego je imao pitomu boju glasa. Glasa koji je ulijevao povjerenje.
Kako odbiti piće od osobe koja se ne želi nametati i osvaja tiho, kao tiha rijeka koje 'brege dere'.
U to vrijeme među nama curama vladala je deviza da se sa vojnim licima, taksistima i pilotima vodaju samo lake cure. Sve su to bili jebivjetri kojima je posao davao odriješene ruke i slobodu da vodaju i ostave.
„Čuo sam da volite kolače. Mogu li vas odvesti u najbolju slastičarnu?“ – postavio mi je pitanje dok je stavljao svoj potpis na dobiveni račun o natočenom gorivu.
Studentski gladni trbuh, koji je čeznuo za maminom kuhinjom i kolačima, zakrulio je izdajnički:
„Ali, ja radim do kasno. Tada se već zatvore sve slastičarne.“ – tužno sam mu rekla.
„Sutra će kiša i nećete imati posla. Tako kaže prognoza. Da planiramo sutra?“ – onako, kao usput čovjek me osvajao, a ja sam pomislila zar ću se 'provaliti' sa jednim taksistom za porciju kolača.

***
„Ovdje su najbolji.“ – rekao je dok je skretao na parking najbolje slastičarnice u gradu.
A onda mi je dva sata pričao o svomu ocu s kojim nikako nije mogao pronaći zajednički jezik, o majci koja je umrla dok je on bio beba, o braći i sestrama 'rasutim' po cijelom svijetu.
Ja, velika i grlata pričalica, kao opijena slušala sam nenametljivi baršunasti glas čovjeka kojeg sam tako silno sažalijevala i slušala svaku izgovorenu riječ.
„Oprostite, ja se raspričao. O ovome nikada nikomu nisam pričao. Ali, vi tako pažljivo slušate, pa kao da riječi same izlaze.“ – rekao je i dodao da bi se mogli vratiti poslu, jer je ljetni pljusak upravo prestao.
***
„Pa, što ako je taksista.“ – pomislila sam kada sam pristala na večernji izlazak .
Ukočeno sam sjedila na suvozačkom mjestu, prvi put nekom drugom, osim u tatinom automobilu. Plašila me njegova duga muževna ruka kada bi krenula prema mjenjaču za brzine, da bi me mogla dodirnuti. Plašila sam se da bi mogao pomisliti da sam loša djevojka jer smo otišli do poznate diskoteke izvan grada. Uz preglasne zvuke disko muzike, on je opet pričao o sebi, a ja sam pratila njegove usne kada mu ne bih mogla čuti glas.
„Da pređemo u susjedni bar. Tamo je mirnije.“ – njegovo pitanje je došlo kao slamaka spasa, jer me glava boljela od glasne muzike.
„Pivo.“
„Kolu.“
Naručili smo piće.
Konobar je došao i 'kolu' stavio pred mene, a pivo pred njega.
Brzopleto sam posegnula za pivom ispred njega i rekla:
„Pogriješili ste.“
Nelagoda koju sam vidjela na njegovom licu odašiljala je poruku: „Pa mogla si sačekati.“, no riječi nije rekao.
Moje pivo je bila najveća glupost koju sam ikada uradila. Ponukana inzistiranjem moje najbolje prijateljice da pijemo točeno pivo kao cure u kraju odakle sam ja dolazila, nastavila sam sa 'trendom' hladne pive i na ovom druženju.
Kada sam tu večer izlazila iz auta ispred svoga stana, pomislila sam da me taj čovjek nikada više neće pozvati van.
Nakon sljedećih sedam večeri i naših dugih razgovora, uhvatio me za ruku i pitao:
„Mogu li vas poljubiti za laku noć.?“
Ja sam mu kao dijete okrenula desni obraz i otrčala prema ulazu u dvorište.
***
„Hoćeš li se udati za mene?“ – čula sam pitanje nakon tri mjeseca. „Nikada me nitko u životu nije pažljivo slušao kao ti cijelo ovo vrijeme. Bojao sam se one večeri kada sam te poljubio, da ćeš nestati, jer ti si nešto što se ne dira. Ti si moja mala svetinja.“
„Hoću, samo da odradim diplomski.“ – radosno sam uskliknula mome taksisti i sljedećih pola godine proputovala mnogo s njim na njegovom radnom mjestu.

Zaboravka

utorak , 16.09.2008.

Zaboravih
Što ti ono htjedoh reći
Je li to nešto o ljubavi
Ne znam
Pogledaj, molim te,
Duboko u moje oči
Ako se tamo utopiš nepovratno
I iz moga džepića budeš virkao
Sjetit ću se
Kako se ljubav
Našim imenom zove
I što ti ono htjedoh reći
Stani
Jesi li to ti
Jesu li to tvoje usne
Neću otvoriti oči
Pogađat ću
Miriše na tebe
Samo u takvim usnama
Prepoznati sebe mogu

Barbarski objed

ponedjeljak , 15.09.2008.

Kao da mi zastave vijore preko leđa, dira me jugo svojim dugim toplim prstima.
Pa se osvrćem.
Nesigurna.
Da li su to prsti iz moje mašte.
Želim tebe.
A naiđem na pogled usamljenog muškarca.
Gnjurim lice u debeli ručnik i meškoljim se na oblutcima, pa nastavljam da te varam sa vragolastim vjetrom koji kao vješti igrač narodnoga kola poskakuje po velikim valovima. Poskakuje tako, s jednoga na drugi, prska me kapljicama, pa ja opet potajno želim da si to ti. Varam te u mislima i pristajem na ćarlijanje tog čudnog zvuka, što bi se vjetar trebao zvati.
Misli mi pobjegle u neko davno vrijeme, gdje vidim jednu uplakanu djevojčicu, koju su ovakvi popodnevni valovi, zapjenjeni kao bijesni psi, bacili na, od soli izjedenu, stepenicu za izlazak iz mora.
Suze su joj se miješale sa soli koja je već bila gorka, a onda velika sigurna ruka tatina dohvati ju i podigne visoko iznad njih.
Varam te mislima i koketiram s vjetrom, jer ga se danas ne bojim kao nekada.
Sjećanja mi razbiše, kao prekrasnu kristalnu kuglu, nepristojni kupači, koji su se ponašali kao na svojoj vlastitoj i vadili pite i komade mesa da objeduju, tu - na mojim oblutcima uz pjenaste valove.
Kroz glavu mi prođe nepristojna misao: da dođe jedan veliki, pjenasti, pa odnese i njih i njihovo barbarsko objedovanje tamo negdje, daleko od ovog blaženog mjesta koje je priroda stvorila za zalaske sunca, za pjenastu igru valova.

Mirisi prošlosti

subota , 13.09.2008.

Pronađen savršen mir?
Da li je to moguće?

Kroz sve prostorije, kojima sam nekada trčala i vrištala pokušavajući uloviti brata, širio se savršen mir uz lijepe mirise ljetnog ručka iz kuhinje, pripremljenog majčinom rukom. S mirisom se miješao zvuk poslijepodnevnih vijesti, koje otac ni slučajno nije propuštao.

Opet sam mala.
Tiha.
Mali promatrač velikih oko sebe.
Što kao spužvica upija pokrete, navike, običaje, poglede...i sprema se za graditi negdje drugdje svoj dom, sa istim mirisima ručka pripravljenog na majčin način.
Letjelo je vrijeme.
I moj suprug je ležao i čitao novine, slušao vijesti, dok sam ja prala posuđe nakon ručka, a zatim glačala njegove košulje. I nikomu nije bilo jasno, gdje su se raspršile ambicije, a jedini san bio je imati topli dom, kao ova dva voljena bića, kod kojih provodim nekoliko vrelih ljetnih dana.

Personal message

četvrtak , 11.09.2008.

Čekam te
Kažu tvoj vlak ne dolazi
Ne vjerujem im
Nema veze
Ljubavi moja
Leći ću na hladni beton
Prljavih perona
I čekati

Nedostaje mi Moje jutro
U Mojoj sobi
Nedostaje mi Moja šalica
Dok čekam Naše
Svatove
Tvoj vlak mora jednom doći
Ja sam tvoj helikopter
Što lebdi nad tobom
Jutra mokra od suza
Čekaju da ih brišeš
Molbama za oprost

Usne...Njegove

srijeda , 10.09.2008.

Odjednom, kao kada čovjek nakon nekoliko minuta šutljivog ležanja u svojoj postelji, negdje u gluho doba noći, shvati da već dugo leži budan i čeka san, postadoh svjesna trenutka.
Kotači kloparaju, a kanader se spušta nisko i uzima vodu za gašenje požara.
"Zaboga, što radiš tu! Pa, danas je dvadeset drugi.", sruči mi se misao na glavu, kao odron nakrivljene stijene s prijeteće visine. Upravo ispod takve smo jurili.
"Znaš, ti si sretna žena!"...odjeknuše mi riječi izgovorene uoči polaska.
Nisam mislila da je i jedna od izgovorenih tvrdnji, prislonjenih uz tu, istinita, bitna ili pripada mom životu.
Živjela sam jureći baš kao i vlak u kome sam sjedila, među hrpom šutljivih putnika u ranim jutarnjim satima.
Da bi bilo manje bitno, zamišljala sam da sam lik u nekom jeftinom filmu. Film bez riječi.
Prenuh se iz kratkoga sna.
"Vi plačete?" - upita gospođa na slabom hrvatskom.
"Ne. Zašto pitate?"
"Vaša suza..." - reče i kažiprstom pređe preko vanjskoga kuta moga oka.
"Sanjala sam...usne." - odgovorih joj, a prešutjeh "Njegove".
Pogled mi je odlutao preko predjela koji su promicali kroz prljava stakla vagonskih prozora.
Preko puta mene čovjek s prosjedom kosom. Smirenoga pogleda, u istom položaju i nakon tri sata vožnje, nije pomaknuo niti ruke, niti noge, koje su vjerno 'pratile' konture sjedišta. Krupnim smeđim očima, usporenih pokreta očnih kapaka, prati slike koje promiču pored nas.
Žena pored njega, narančaste kose i u narančastoj bluzi, zaljubljeno gleda prema njemu, dok se koketno naginje da mu nešto šapne na uho.
Posramih se pitanja u svojoj glavi, da li ga uzbuđuje njena blizina.
Pomislih na Njegove usne, a u trbuhu osjetih grč, koji nije sladak, nego je grč straha.
Hoću li uspjeti ovaj put doći k sebi Novoj?

Za ljubav nikada nije kasno.
Ljubav si umišlja da je luda.
Vrijeme ne postoji.
Postojimo samo mi koji se topimo u njemu.

Punomoć

ponedjeljak , 08.09.2008.

Niti u jednom trenu nije se mogla dvojiti da li poći u Zagreb i njegovati majku u njenim posljednjim danima teške bolesti. Sreća u nesreći je bila imati tako dobroga šefa, kao što ga je imala Tesa.
Majka je teškim, isprekidanim rečenicama u slušalicu telefona govorila da ju kemoterapija cijedi kao biljku.
„Doktor mi je rekao još možda mjesec dana. Rezultati nisu ništa bolji u posljednjim nalazima.“ – govorila je majka, kao da priča sasvim normalne stvari, a ne o svom vječnom odlasku.
Sjedila je na terasi svoje kuće i gledala djecu kako se igraju na ulici. Njihova ulica je bila mala, kratka i sporedna od glavne. Tako da su djeca bila zaštićena od mogućih ludih vozača. Tulio je izvodio 'osmice' na svom novom biciklu, a Tony je gledao i čekao svoj red. Nije im mogla kupiti dva, a čekajući da im otac kupi, mogli su dočekati i mirovinu.
Iz prizemlja kuće čula se bučna svađa njene pijane svekrve i sestre od muža. Iako je vani bilo nesnošljiva vrućina, njih dvije su već s ranim jutarnjim satima točile čaše pića i pričale gluposti.
Živjeti u kući pijanaca, i to ne jednoga nego njih tri iz cijele familije, bilo je nešto na što je Tesa navikla i prihvaćala kao svoj pakleno normalni život.
Digla se sa stolice i ušla u spavaću sobu. Sa staroga hrastovoga ormara dohvatila je veliki kufer i počela u njega stavljati nužne stvari za djecu. Ivo odavno ne spava u toj sobi, nego su uz nju njena dva blizanca, a na pomoćnom otomanu spava Dado. Tako su se osjećali sigurnijima, kada zaključaju vrata i stisnu se jedan uz drugoga, dok pijani Ivo lupa šakama po vratima, dok ne dođe policija i zaprijeti mu.
Posljednji dani života njene majke bili su uistinu najgori dio života. Gledati ju kako se pati i ječi od bola, bilo je gore nego sve neprospavane noći od urlanja pijanoga Ive.
Jedne tihe ljetne noći, dok su njeni blizanci i stariji Dado, bez riječi sjedili uz bakino uzglavlje i držali ju za ruku, njen pogled se zakovao za plafon,a usne stale na pola otvorene. Tiho „ah“ bilo je zadnje što je njeno umorno tijelo dalo od sebe kao posljednji pozdrav. Stisnula je majčinu ruku bez suze, dok su njeni mali sinovi ručicama obujmili njena ramena i tiho jecali.
Netko bi pomislio da je to okrutno za njihovo odrastanje, ali kasnije se pokazalo da su ih sve te životne grozote modelirale u krasne, jake ljude, kojima je za cilj bilo samo zaštiti majku od svake vrste boli i povrjeđivanja.
Majka je sama organizirala svoj pogreb, tako da je Tesa samo trebala pozvati liječnika i pogrebno društvo, koje je trebalo obaviti kremiranje i u jednu običnu posudu pohraniti sve ono što je ostalo od njene majke. U Mirogoju je već bio spreman pretinac sa njenim imenom. Po njenoj želji, bez ikoga, bez riječi, bez muzike, bez suza. I doista, Tesa je držala svoje sinove za ručice i nije plakala. Tiho je šapnula“zbogom“ i u glavi već kupovala kartu za povratak u njeno mučilište.
Ono što je zatekla pri povratku nije mogla niti u jednoj režiji zamisliti: njen Ivo je u svom pijanom stanju već doveo neku Čehinju i 'priženio' se. Ključ u bravu nije mogao, jer je i to promijenio. Kod svoje dobre susjede Fione ostavila je dječicu, i dok je žurnim korakom hitala u policijsku postaju, vidjela je pijanoga Ivu kako ogrće ručnikom kržljavu plavušu.
U postaji, već navikli na probleme koje je Ivo radio godinama, krenuli su zaštitnički sa Tesom, da u njihovom prisustvu promijeni bravu na vratima.
Odjednom, Tesa je dobila napad histerije. Ugledavši kurvanjske haljine u svom ormaru, njene gaćice preko gaćica svojih sinova i njihovih malih ručnika, histerično je počela bacati odjeću vani, koju je vrući vjetar raznosio po granama smokava i limunova. Nitko ju nije mogao zaustaviti u tom prolomu bijesa, bola, tuge i nesreće, koja ju je pratila od prvoga dana. No, nije joj padalo na pamet da djecu odrekne svih njihovih prava. Sve što im je baka ostavila u nasljedstvo, bilo je ono što je ona sačuvala za njihovu budućnost. Ali, isto tako nije smjela dozvoliti da druga baka, teta i otac propiju, a oni završe na ulici.
Jednoga dana, preko svake volje, ljubazno je nalijevala piće Ivi dok ga ono nije 'uzelo' toliko da je bio dobar i ljubazan, pa su prošetali do odvjetnika, gdje je on „pri punoj svijesti, razumu i volji“ potpisao da sve svoje nekretnine i pokretnine prepisuje u jednakim dijelovima na svoja tri sina, a oni su dužni da skrbe o njemu do kraja života. Što znači, da do njihovog osamnaestoga rođendana to ima raditi njihova majka, kao skrbnik - stajalo je kao najvažnije u hrpi redaka potpisane punomoći u ime njihova tri anđelka.

Zana

nedjelja , 07.09.2008.

Nisam imala sestru.
Ali, Zana je popunila tu prazninu. Naše sestrinstvo se probudilo tek u studentskim danima, iako smo još od osnovne škole zajedno koračale na putu od kuće do škole i natrag.
Obožavala sam ju. Ona je bila moja princeza iz bajki i oličenje ljepote kakvu mi umišljamo još od malih nogu. Čak sam zamišljala svoj osamnaesti rođendan u općinskom uredu, gdje ću potpisati svoje novo ime: Zana.
Trebalo je proći skoro četvrt stoljeća, da bi povezane ratnim strahotama, sjedile u jednom malom restoranu u Minhenu i ja joj pričala koliko sam ju voljela i obožavala njen tihi i mirni lik u djetinjstvu. Za razliku od svoje nemirne i živahne sestre bliznakinje, Zana je bila za sve nas dobra i poslušna princeza.
To što ju je život bacao kao mali brod na podivljalom oceanu, silno me rastuživalo. Poželjela sam nadnaravne moći, pa da čarobnim štapićem zaustavim oluje u njenom životu i podarim joj samo najbolje od života.
Moj čarobni štapić bilo je moje 'pero'. Sjela sam i posvetila joj priču, u kojoj sam izmislila njenu budućnost.

Samo nakon nekoliko dana, stigao mi je e-mail:
"Dolazim 17-og. Kad ćemo se vidjeti?"
Amerika je bila zemlja daleka i nismo se vidjele već tri ljeta. A novo je već dobrano pokucalo na vrata.
Buran period koji je dolazio ispred mene nije mi dozvolio da joj obećam bilo što, ali da ćemo se vidjeti bilo je obvezno, makar i na trenutak.
Nisam ju pitala odakle nagla odluka i što se događa. Ta, uz kavu će mi ispričati jednoga dana.
I konačno, u srcu ljetnih vrelih dana, nalazimo se ispred njene zgrade. Stigla sam u svom novom ljubimcu, a njena slatka glava nagnula se preko ograde na vrhu nebodera i smijala se. Mahnula je rukom u znak da stiže odmah. Vrištale smo, okretale jedna drugu kao što se okreće ringršpil, dodirivale si plave kose i haljine sličnoga kroja, uspoređivale pete na sandalama i zaključile da smo još više slične jedna drugoj.
Bilo je doba dana u kom su ljudi još uvijek bili zavučeni u svoje zamračene stanove i čekali večernji povjetarac.
A mi smo sjele u duboke pletene stolice najboljega restorana u gradu i započele sa svojim ispovijedima.
Prvo ona.
Nije mijenjala boju glasa. Jednolično je nizala jednu za drugom rečenice o svom životu koji je zapeo u procjepu. I nakon godina pametnoga ulaganja u sebe i obrazovanje, sve se svodilo na čišćenje američkih govana bogatih starih kapitalista.
A onda joj je stigla vijest o nasljedstvu. U jednom ludom trenutku, odlučila je umjesto slanja punomoći faksom, kupiti kartu u jednom smjeru i poći u nepoznatu budućnost, prvi put bez plana i programa. Na pragu pedesete za mnoge je to bila obična ludost, no, bila je preumorna od stvaranja svoje budućnosti u zemlji bez milosti. Nije mogla dalje sama stvarati američki san. Brak je propao, kćerka je odselila.
A onda je zapelo. Nisu se nikako mogli riješiti zajedničkoga nasljedstva.
"I to je to." - rekla mi je kroz osmijeh, zabljesnuvši svojim uvijek prekrasnim bijelim zubima.
"Znaš li ti da sam ja samo par dana pred tvoj e-mail napisala priču u kojoj sam izmislila tvoju budućnost. Upravo ovakvu." - rekla sam joj kroz smijeh.
"Kako?" - pitala je ništa ne shvaćajući, o čemu ja to pričam.
Izgovorila sam samo nekoliko rečenica natuknica i obećala kopirati priču i poslati e-mailom.

Mama je kući čekala s nestrpljenjem raport o našem susretu. Pričala sam joj o Zaninom zajedničkom nasljeđu i dodala kako sam napisala priču, nabacivši nekoliko detalja iz priče.
"Zar nisi rekla da je stričev stan, a ne bakina zemlja.?" - pitala me mama.
"Ma, ne, mama! Pričam ti moju priču sa izmišljenim krajem." - objašnjavala sam majci, koja u tom trenu nije znala što je priča, a što Zanina stvarnost.
Kad je mama shvatila, zinula je u čudu i poklopila rukom usta.
"Nemoguće!" . dodala je.
U tom trenutku čuo se zvuk zvona na mobitelu.
Bila je Zana.
"Hej...zaboravila sam te pitati: kad ćeš mi gatati u kavu?"
"Ma, daj draga, znaš da sve izmišljam. To je za naivne. Ništa ja ne vidim." - pokušala sam ju odvratiti od naivnosti iz naših studentskih dana.
"A, ne, ne!!! Vidiš ti itekako dobro. Kad znaš gatati u priče, kako ćeš mi tek u šalicu!" - bila je uporna moja prelijepa Zana.

Nadahnuće

petak , 05.09.2008.

Sjedila sam na betonskom rubu ograde kolodvorskog pothodnika. Ljudi su kao mravi išli prema gore i prema dolje.
Spustila sam glavu među dlanove, jer je bol postala nepodnošljiva.
U meni.
Bol u meni.
I On.

Toliko stvaran njegov lik kao stvarna bol koju bih mogla čak i oslikati.
Poželjeh se valjati po peronu prljavom od golubinjeg izmeta, jer mi se na tren učinilo da mi je tamo mjesto i da bih kao kakvim melemom trebala da se mažem izmetom. Ljubomorno sam promatrala, glave zabačene prema nazad i naslonjene na hladno željezo ograde, dva goluba koja su čučala na tankoj šipki željezne konstrukcije iznad perona. Zaljubljeno su se dodirivali kljunom, a kada bi mu ona mazno okrenula glavu na drugu stranu, on bi joj kljunom dirkao sivo perje njenog vrata.
Nisam mogla podnijeti ljubav oko sebe i spustih pogled prema umjetnom jezercu pored kolodvora. Dva labuda lagano su razgrtala glatku vodu oko sebe i graciozno provodili to ljetno jutro u zajedničkoj šetnji. Sjetih se podatka, negdje pročitanog, da labudovi imaju partnera do kraja života. No, zapitah se u tom trenutku, zlurado, a što ako joj dragi umre ili ona njemu. Da li su vjerni i oblače crnu odoru tuge. Ili nađu utjehu na nečijem dugom bijelom vratu, kao ljudi.

Ležalo je u mislima njegovo tijelo pored moga. Njegovo lice tako stvarno diralo je moje, da osjetih dah s njegovih usana.
Brzo se okrenuh u nadi da je došao zaustaviti moj pohod bježanja. Bio je to samo dašak drskoga vjetrića, koji si je umišljao da može rastjerati dosadnu ljetnu sparinu, koja nije htjela popustiti niti pred samu zoru.
Znala sam da više nikada nećemo biti sretni.
Ni on.
Ni ja.
Kao ni moj otac.
Kao ni moja dobra prijateljica. Samo ćemo preživljavati. Baš kao i njegova majka. Svi nesretni u svojim zabranjenim ljubavima.
Maleni životi sačinjeni od spavanja u velikom svemiru nesretnih ljudi. Jedino rješenje bilo je zaokupiti se s nečim.
To njemu nije bio problem. On će ići u berbu grožđa. On će kositi travu.
A ja neću nikada završiti svoj roman. Nisam srela dovoljno nesretnih ljudi da bi mi bili nadahnuće.
Okrutno.
Željela sam ostati tamo, iza vrba.
'Voljela si ga?' - pitali su me o mom labudu.
Voljela sam to što on voli mene. Tako sam se osjećala sigurnom.
Tako sam nekada mislila.
S mojim labudom, ljubavnikom, Voljela sam s velikim V. Njemu sam davala, bez straha da ću osiromašiti ili da će mi pasti kruna s glave. A on je to znao. I nije on kriv što sam odabrala ljubav u njegovim očima. Htjela sam to.

Dva prljava putnika sjedila su na svojim velikim naprtnjačama. Spustila je ruku na svoje velike prljave tenisice, na kojoj je bljesnuo zaručnički prsten. Pažljivo je slušala i gledala, ne trepćući, u njegove usne. A zatim se nehajno naslonila na velika metalna vrata kolodvorskog dizala.
On je govorio glasom koji kao da je nestajao.
Podsjetio me na Njega.

Ona

srijeda , 03.09.2008.

Usredotočila sam se na tugu koja je obilježila moj jučerašnji dan. Točno na dvadeset drugi tog i tog mjeseca te i te godine.
No, harmonija tog trenutka uskladila je svaki neuron pod mojom kožom i osjećala sam se kao da ležim na luft - madracu koji pluta po površini mora, ravnoj kao staklo, dok sunce na zapadu nestaje kao smješko komu je nos uronio u vodu.
Bila sam sretna i usne pomaknula u molitvu da trenutak postane beskonačan.
Pričala je o onome što ju je snašlo, a ja sam se divila njenoj hrabrosti da neće da prepozna zastrašujuću situaciju u kojoj se našla.
'Razmišljati pozitivno', taj zapadnjački slogan sjedio je ravno tu ispred mene u svoj svojoj ljepoti.
A što bi trebala!
Čupati si kosu s glave.
Skočiti s nebodera.
Smiješno.
Vrijeme će teći smjenjujući dan i noć i nanijeti joj neko rješenje, baš kao što joj je plimni val donio krunicu ravno u ruke, negdje na egzotičnoj plaži Meksika.
Čekati. Treba znati čekati.
I biti strpljiv.
Divno je bilo biti takav, dostojanstven, časno nezaposlen i ne sramiti se maminog ručka.
To je samo privremeno.

"Oglasnik" ili 'iz inata'

ponedjeljak , 01.09.2008.

Vraćala sam se s kupanja. Dok sam stajala u koloni, ogledalo iznad vozačkog mjesta povukla sam prema dolje i promotrila svoje pocrnjelo lice. Prstima sam razbarušila kosu i pomislila da ću dobiti vrtoglavicu od studeni koja je popunjavala automobil iz klima uređaja.
U dvorištu kuće koja se nalazila pored puta (bila je to kuća njegove rođake Tare) ugledala sam nekoliko ljudi u radnim odijelima.
Jedan od njih je bio pognut prema zemlji i onom daskom s ručicom na sredini ( ne znam kako se to stručno zove jezikom bauštelaca), zaglađivao je naneseni beton na niskom zidiću, koji je uokvirivao ulazak u dvorište.
"Konačno pa se sjetio. A u dvorištu mu se raskupusio 'audi' kao kit." - pomislila sam i sjetila se reklame iz trgovine u blizini kružnoga toka: 'sve što nije ograđeno, nije vaše'.
Nekako usađenog osjećaja za kuću i okućnicu, ponesenoga iz rodnoga doma od čestitih i vrijednih ljudi, nikada nisam mogla cijeniti kuću koja nije imala ogradu oko imanja i kapiju.

"Jesi li vidjela što kod Tare rade oko kuće?" - pitao me radosno čovjek kojeg sam voljela više od svoga života.
I uvijek bi nanovo povlačio onaj osjećaj bijesa i gađenja, duboko iz mene, radujući se događanjima kod bližih i onih jako dalekih pripadnika njegovog plemena.
"Pa, da, konačno su se sjetili. A ne po blatu, čim pane nekoliko kapi kiše, dolaze do kućnoga praga." - osorno sam odgovorila.
"Udaje se Tesina kćerka. Dolaze svi iz Njemačke. Hoće i hoće da joj svadba bude ovdje. Ona se rodila tamo, on rođeni Nijemac. Ali, ona ti je luda za morem, za ovim krajevima. Kaže Tara kako im je prišapnula da će ga obrlatiti da kupe kuću ovdje i ostanu živjeti." - opijen srećom zbog drugih, sa iskrenim osmijehom, pričao mi je o ljudima koje sam vidjela samo u prolazu.
Nisam nikada bila tip od širokih rodbinskih relacija, pogotovo od čovjeka s kojim dijelim samo postelju. I još nisam sigurna, uz svu tu ljubav jaču od života, da ću ostarjeti pored njega.
Iako sam mu odašiljala nezainteresiran pogled, pogled koji je prije oslikavao gnušanje, nije prestajao pričati.
Znam da sam nas dovela u situaciju da nemamo što pričati, nego o njegovom poslu i ponekoj članici velikog plemena. Svaki put bih tupo gledala u njegovo lice i slušala. A on, doveden u nezgodnu situaciju, nije htio stati sa pričom:
"Ona ti je njega upoznala preko 'usamljenih srca'. I zaljubili se odmah." - nastavljao je s pričom o kćerki rođake Tese, koja je već dugo živjela vani i ljeti samo dolazila u posjet kod sestre Tare.
"Ja to nikad ne bih mogla." - kratko sam rekla.
"Što ne bi mogla?" - zaustavio je dah i upitao me.
"Pa, to. Upoznati nekoga preko tih servisa ili kako se već zovu."
"Zašto?" - naivno kao dijete upitao me.
"Pa, muškarac kakvog ja preferiram, nikada ne bi ostavio oglas o svojoj usamljenosti." - argumentirala sam. "Imam dojam da su takvi muškarci nesigurni u sebe. A tko takvoga želi pored sebe."
Oborio je pogled. Sklonio ga s mojih očiju. Kao da mi je htio reći: "Zašto mi to govoriš, što to ima s tobom. Rekla si mi da sam ja ljubav tvog života." Lice mu se blago zarumenjelo.
Bilo je to prošli tjedan, a poslije toga mi je zaboravio reći da sam ide u svatove.

Kolona se počela micati.
Bacila sam pogled na zlatni ručni sat.
"Stići ću na sastanak iz 'Oglasnika'", zaključila sam trčeći iz garaže prema kupaoni.
Uvijek sam radila stvari iz inata.
"Tko zna, možda završim u svatovima. Svojim. Iz inata. A nisam se mislila udavati." - vragolasto sam se smješkala samoj sebi u velikom ogledalu na kraju dugog hodnika.