Sada, kada se osvrnem nazad, znam kad smo posljednji put Vodili Ljubav.
Upravo, kao netko tko dozna za tešku dijagnozu.
Sve do tada, do tog jutra, Vodili Smo Ljubav.
Nakon toga, u tim trenucima strasti, dok je sve prštalo od vrhunca, i on stavljao ruku na moja usta, govoreći: "Tiše ljubavi, čut će te cijelo selo", Vodili Smo Ljubav.
Onda je započeo rat.
U glavama.
U mislima.
U djelima.
Bez kontrole.
Bez logike.
Ja sa svojom strategijom.
On sa svojom taktikom.
Ja u svom filmu, on u mom, ja u njegovom, on u svom.
I upravo kao automobil nad kojim je vozač izgubio kontrolu, pa se odbija u jednom trenutku od brijeg zemlje pored ceste, a već u sljedećem trenutku od zaštitne branike iznad duboke provalije, naša ljubav je jurila u propast kao automobil bez kočnica.
" Je li ovo kraj?"
"Ne pada mi na pamet! Ali, kako dalje. Ovako ne može."
Dalje nema.
Dalje ne postoji.
Treba uraditi rez.
I oboje trebamo osjetiti oštricu sječiva, njegove oštre zupce izrečenoga. Za kraj.
I nakon svega, ono što preostaje je nadati se da će bol izblijediti kao rublje na sušenju. Kao što sve izblijedi pod zubom vremena.
Nadati se!
A vrijeme?
Nije učinilo ništa.
Samo jača vezu.
Post je objavljen 20.09.2008. u 06:29 sati.