Priča o tomu kako sam ja našla muža

četvrtak , 18.09.2008.

Tih dana dok sam kao studentica Filozofskog fakulteta, za ljetnih vrelih dana, zarađivala koji novčić ( a moglo se i te kako dobro zaraditi), na benzinskoj crpki, čisteći stakla automobila, mnogi od vozača, trudili su se osvojiti mi srce.
Bilo je to vrijeme 'konzerva' cura, a ja sam iz budućnosti zalutala u tom vremenu: u platnenim čizmicama do koljena i crvenoj ljetnoj haljinici, od laganog lepršavog materijala, plijenila pažnju pohotnih vukova. Dugu plavu kosu nikada nisam vezala u rep, nego bi mi padala preko lica, pa bih ju često morala zabaciti, dok bih se protezala preko debelih hauba automobila.
Bila sam vrijedna, brza i temeljita u svom poslu. Shvaćala sam ga ozbiljno, kao pisanje najvažnijeg seminarskog rada. Dok bi odlazili automobili mrljavih rubova sa sasušenom prljavštinom, koje bi očistila djevojka s kojom sam radila, suzdržavala sam se da ne potrčim za njima i očistim tako da ljudi misle da nemaju staklo ispred sebe.
„Čime vas mogu počastiti?“ – upitao je taksista, koji je svaki dan sipao gorivo na toj crpki. Bio je tako drugačiji od svih ostalih, ne samo zato što je imao crne brkove, nego je imao pitomu boju glasa. Glasa koji je ulijevao povjerenje.
Kako odbiti piće od osobe koja se ne želi nametati i osvaja tiho, kao tiha rijeka koje 'brege dere'.
U to vrijeme među nama curama vladala je deviza da se sa vojnim licima, taksistima i pilotima vodaju samo lake cure. Sve su to bili jebivjetri kojima je posao davao odriješene ruke i slobodu da vodaju i ostave.
„Čuo sam da volite kolače. Mogu li vas odvesti u najbolju slastičarnu?“ – postavio mi je pitanje dok je stavljao svoj potpis na dobiveni račun o natočenom gorivu.
Studentski gladni trbuh, koji je čeznuo za maminom kuhinjom i kolačima, zakrulio je izdajnički:
„Ali, ja radim do kasno. Tada se već zatvore sve slastičarne.“ – tužno sam mu rekla.
„Sutra će kiša i nećete imati posla. Tako kaže prognoza. Da planiramo sutra?“ – onako, kao usput čovjek me osvajao, a ja sam pomislila zar ću se 'provaliti' sa jednim taksistom za porciju kolača.

***
„Ovdje su najbolji.“ – rekao je dok je skretao na parking najbolje slastičarnice u gradu.
A onda mi je dva sata pričao o svomu ocu s kojim nikako nije mogao pronaći zajednički jezik, o majci koja je umrla dok je on bio beba, o braći i sestrama 'rasutim' po cijelom svijetu.
Ja, velika i grlata pričalica, kao opijena slušala sam nenametljivi baršunasti glas čovjeka kojeg sam tako silno sažalijevala i slušala svaku izgovorenu riječ.
„Oprostite, ja se raspričao. O ovome nikada nikomu nisam pričao. Ali, vi tako pažljivo slušate, pa kao da riječi same izlaze.“ – rekao je i dodao da bi se mogli vratiti poslu, jer je ljetni pljusak upravo prestao.
***
„Pa, što ako je taksista.“ – pomislila sam kada sam pristala na večernji izlazak .
Ukočeno sam sjedila na suvozačkom mjestu, prvi put nekom drugom, osim u tatinom automobilu. Plašila me njegova duga muževna ruka kada bi krenula prema mjenjaču za brzine, da bi me mogla dodirnuti. Plašila sam se da bi mogao pomisliti da sam loša djevojka jer smo otišli do poznate diskoteke izvan grada. Uz preglasne zvuke disko muzike, on je opet pričao o sebi, a ja sam pratila njegove usne kada mu ne bih mogla čuti glas.
„Da pređemo u susjedni bar. Tamo je mirnije.“ – njegovo pitanje je došlo kao slamaka spasa, jer me glava boljela od glasne muzike.
„Pivo.“
„Kolu.“
Naručili smo piće.
Konobar je došao i 'kolu' stavio pred mene, a pivo pred njega.
Brzopleto sam posegnula za pivom ispred njega i rekla:
„Pogriješili ste.“
Nelagoda koju sam vidjela na njegovom licu odašiljala je poruku: „Pa mogla si sačekati.“, no riječi nije rekao.
Moje pivo je bila najveća glupost koju sam ikada uradila. Ponukana inzistiranjem moje najbolje prijateljice da pijemo točeno pivo kao cure u kraju odakle sam ja dolazila, nastavila sam sa 'trendom' hladne pive i na ovom druženju.
Kada sam tu večer izlazila iz auta ispred svoga stana, pomislila sam da me taj čovjek nikada više neće pozvati van.
Nakon sljedećih sedam večeri i naših dugih razgovora, uhvatio me za ruku i pitao:
„Mogu li vas poljubiti za laku noć.?“
Ja sam mu kao dijete okrenula desni obraz i otrčala prema ulazu u dvorište.
***
„Hoćeš li se udati za mene?“ – čula sam pitanje nakon tri mjeseca. „Nikada me nitko u životu nije pažljivo slušao kao ti cijelo ovo vrijeme. Bojao sam se one večeri kada sam te poljubio, da ćeš nestati, jer ti si nešto što se ne dira. Ti si moja mala svetinja.“
„Hoću, samo da odradim diplomski.“ – radosno sam uskliknula mome taksisti i sljedećih pola godine proputovala mnogo s njim na njegovom radnom mjestu.