Nesporazum
petak , 29.08.2008.
Uvijek, kada bi se vraćao sa svojih dugih putovanja, moj muž bi mi donosio darove. Nekada bi to bile cipele od laka ili svilena spavaćica nježno ružičaste boje. Posljednji put donio mi je prekrasan materijal i sugerirao da bi mi ta boja lijepo pristajala u pripijenoj haljini.
„Danas mi je haljina gotova i trebala bih poći po nju. Treba li tebi auto?“ – upitala sam ga završavajući pospremanje stola nakon ručka. Preko velikih raširenih novina, ležeći na sofi, pogledao me i rekao:
„Možemo poći zajedno, pa ja mogu kod Martina svratiti po onu ploču što sam ostavio da mi izbrusi.“
Vrijeme kod moje stare dobre krojačice opet bi prošlo brzo. Nakon što me obasula sa kišom komplimenata i ponovno mi dala do znanja da sam njena ljubimica, skuhala bi kavu i ponovno pričala o mostovima u svom gradu, o uglednoj obitelji i životu na visokoj nozi koji je ostavila iza sebe.
Iako je dvorište bilo zatrpano kojekakvim dijelovima od auta, stogom sijena i kokama koje su bez reda hodale i rovale zemlju, ja sam o toj ženi uvijek imala mišljenje kao o zalutaloj kraljevni u pogrešnu priču.
***
Kad sam iz spavaće sobe izašla odjevena u novoj haljini, da ju pokažem mome mužu koji je o svemu morao izreći posljednju riječ, vidjela sam u njegovim očima divljenje:
„Odlično, baš dobro ti stoji. Nemoj ju skidati. Idemo prošetati na korzo“ – predložio je nešto što mi ni malo nije odgovaralo. Zbog redovitog mjesečnog problema koji svaka žena mora 'platiti' na svoj način, rekla sam:
„Ajoj, ne bih. Ne večeras. Boli me trbuh.“
„Ma, daj, popij pilulu. Šteta je da te drugi ne vide. Odlično izgledaš u novoj haljini.“ – bio je uporan.
„Ne,ne. Ne bih. Idi ti malo izađi, a ja ću se malo ispružiti na sofu, neće li mi bol popustiti.“ – odlučno sam završila naš razgovor.
***
Dok sam stajala zamišljena pored prozora u spavaćoj sobi, ušla je moja četrnaestogodišnja kćerka.
„Mama, zašto nisi izašla s tatom?“ – upita me.
„Ne mogu, boli me trbuh.“
„Ali, mama tako si lijepa, a stojiš tu u sobi i ništa ne radiš. Popij pilulu.“ – uporna kao svoj tata, uvjeravala me da to prelijepo ljetne večer trebam provesti u šetnji sa svojim mužem.
„Sad je kasno, on je već otišao.“ – bez i posljednje primisli da ću završiti pobijeđena u nagovaranjima svoje kćeri, uzvratih joj.
Bila je tako mlada, a već sa čvrsto izgrađenim stavom. Već je ona odavno počela 'snimati' situacije između nas, pa mi onda ' u četiri oka' davati komentare i savjete o 'ženi novoga doba'.
Moram priznati da sam mnogo puta sprovela u djelo njene zamisli i bilo je vrlo dobro.
***
Šetnica je bila puna kao mravinjak. Mrak nadolazeće noći još se nije zgusnuo, pa sam mogla pogledom daleko dosegnuti i vidjeti ima li moga supruga. Ugledala sam kako polako korača sa rukama na leđima, ali pored njega je šetao i njegov najbolji prijatelj.
Brzo da me ne vide, ne znam ni sama zašto, kada sam ugledala naš automobil na parkingu, brzo sam posegnula za rezervnim ključem u torbu i uskočila na zadnje sjedište. U prvi trenutak pomislila sam da će produžiti šetnju ili se rastati i krenuti svaki svojim putom.
Stresla sam se kad sam čula da se otvaraju vrata. Ležala sam na zadnjem sjedištu i buljila u plafon.
Htjela sam izbjeći neugodnu situaciju, a priredila nam još goru.
Obojica su sjeli na prednja sjedišta, da bi moj suprug svoju jaknu pošao staviti na zadnje sjedište i iznenađeno uzviknuo moje ime:
„Zaboga! Što ti tu radiš?“
„Uh, ništa, boli me trbuh pa sam pošla do hitne da mi daju koktel.“ – buncala sam, dok je njegov prijatelj držao pogled zakovan u ulicu ispred sebe.
„Idemo odmah.“ – uplašeno mi je govorio, a u zraku se osjećala gustoća glupe situacije. Prijatelj mu je zanijemio, ali sam ja ustrajala:
„Ne,ne. Idemo njega odvesti kući, pa idemo i mi kući, sad mi je malo lakše.“
***
Oboje smo šutjeli. Svjetlost uličnih svjetiljki razbijala je sada već gusti mrak u ulici, a kroz unutrašnjost automobila kao neugodan plin širila se napetost između nas. Ostali smo sami i šutjeli.
Zabrinutost je odjednom nestala. U zraku je mirisala njegova povrijeđenost, njegova nevjerica.
„Sad ga nitko neće uvjeriti da me nisi pratila. Znaš da mu je jezik britkiji od bilo kakve mačete. Zašto si to uradila?“ – više kao za sebe, govorio je moj suprug, dok je uvozio automobil u garažu.
„Skrila sam se, kad sam vas vidjela, da ne bi pomislio kako sam te izašla špijunirati. Kud vas je vrag nosio u auto.“ – ljuto sam odbrusila i završila priču o nesporazumu.
komentiraj (14) * ispiši * #
Tko je još čuo da vojak može biti oženjen.
četvrtak , 28.08.2008.
U ono doba momci su u vojsku odlazili sa osamnaest, odmah po završenoj srednjoj školi. Rijetki su se dalje školovali. A isto tako, nije bilo popularno u moje vrijeme odlaziti u velike gradove na studij, jer je to skupo stajalo. Samo su rijetki mogli ostvariti san o visokom školovanju.Prosječne obitelji živjele su od prosječnih plaća, pa se teško čekalo na diplomu iz srednje škole i što prije donijeti kući prvu plaću pa malo pomoći.
Došla sam iz malog u malo veće mjesto. Bio je to gradić sa kojih stotinjak tisuća stanovnika. Stanovala sam kod ujne i ujaka.
Na meni se odmah moglo vidjeti da sam zbunjena cura iz njive. Još sa deset mojih malih godina otac me vodio u njivu da okopavam krumpir i plijevim travu.
Nisam bila viša od metar i pol, a u kukovima sam bila jaka, prava snaša. Pokušavala sam ja ljepšim hodom prikriti svoj radni vijek 'između redaka', kako su zvali cure sa sela.
A i ime sam dobila po babi, pa mi je u silnom trudu sa prikrijem svoje komplekse, ime bilo velika prepreka.
No, o grešci mojih roditelja ili seoskoga piskarala u matičnom uredu, ja sam tek vađenjem rodnoga lista u završnom razredu saznala da sam cijelog svog mladog života pisala i izgovarala pogrešno svoje rođeno ime.
Teško sam uspostavljala kontakt s muškima.
Nekako bih se u ogledalu već mrzila od ranoga jutra. Imala sam poveću glavu na kojoj je lice djelovalo široko. Oči su mi bile kao dvije koščice iz šljive, a usne mesnate, pa bi mi niz bijelih zuba uvijek djelovao kao da imam više zuba nego druge djevojke u školi. Uzdignute obrve u visokom luku činile su čelo kraćim.
Jedne noći dobila sam strašno visoku temperaturu. Da me kuk zaista boli nitko mi nije vjerovao, pa sam s teškom mukom radila vježbe na satu tjelesnoga. Govorili su da mi kosti ne mogu nositi salo na tom malom zdepastom tijelu.
Ujko je zabrinuto palio svog starog 'juga' u ranu zoru i sav znojan nosio me na stražnje sjedalo. Ujna mu je šaputala:
„Bože, tuđe dijete. Ako joj što bude.“
Meni nitko ništa nije govorio, iako sam imala osamnaest godina.
Ujko je sjedio na stolici pored moga kreveta i zabrinuto me gledao, dok je meni gorjelo i u glavi i u kuku.
„Dijete, našli su ti neku bakteriju u kuku. Morat će ti bušiti velikom iglom i vaditi gnoj. Boljet će, ali budi jaka. Kažu da ima nade. Otac i majka ti ne mogu doći, imaju puno posla u polju.“ – tiho mi je govorio ujko o onome što se s njim došaptavao liječnik iza mojih leđa.
Urlala sam kao ranjeni bik kada su mi iglom bušili kost i vadili tegle pune gnoja.
Ali, temperatura je pala i ja sam pojela prvu kiflu za doručak i popila šalicu mirišljavoga čaja od šipka. Bio je to najslađi obrok koji sam unijela u svoja usta za cijeloga života.
***
Sjedila sam na klupi pored lifta. Vrijeme posjeta je završilo, a meni nitko nije došao. No, nisam ja bila plačljivica. Njiva i sunce isklesali su od mene jaku curu. Marina je obećala da će mi donijeti knjige i pokazati što su novoga radili u školi. Bila sam u završnom razredu i nisam smjela dozvoliti da pokvarim svoj trud na kraju.
Uz stepenice u tišini bolničke zgrade penjao se vojak u maslinastom zimskom šinjelu. Imao je najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. Uzvratio mi je osmijehom i prstom dodirnuo rub svoje kapice, kao da me pozdravlja.
Nestao je iza pokretnih vrata, koja su se mogla zaključati jedino improviziranom kukicom za vrijeme zabranjenih posjeta. Inače, uvijek si mogao ući i izaći. Čak i pobjeći iz bolnice.
Sutradan u isto vrijeme izašla sam iz sobe i sjela na istu klupu. Mnogi pacijenti su dolazili na tu klupu zapaliti cigaretu i vodili široke razgovore, pa se tako bolje upoznavali.
Bile su to one iste plave oči, ali njihov vlasnik bio je u bolničkoj pidžami sa tankim plavim crticama.
„Mirko.“- sjeo je pored mene i pružio mi ruku. „Cigaretu?“
„Ne, hvala, ne smijem. Nisam još dobro. Zar ti nisi vojak?“ – bubnula sam.
„Jesam. Ovdje u vojarni imaju samo stacionar, a ja trebam specijalističku terapiju, pa su me ostavili. Imam neku infekciju.“ – pričao je dijalektom naroda daleko od moga kraja.
„“Simeona.“ – uzvratih mu svoje ime. Pa sam dodala: „ Do jučer Simeuna.“
***
Imali smo toliko toga pričati jedno o drugomu u mirišljave proljetne večeri, kada bismo šetali velikim gradskim parkom i izmjenjivali poljupce ispod diskretne svjetlosti gradskih svjetiljki.
Tko je mogao biti sretniji od djevojke sa sela, koja je sretna i zaljubljena šetala ulicama grada u koji je došla steći diplomu, pa se vratiti roditeljima.
„Simeona, moram ti nešto reći. Ja završavam vojni rok sljedećeg mjeseca.“ – čudno zabrinutog lica govorio je Mirko.
„Nema veze, jedini. Nismo preko svijeta. Ništa nas više ne može rastaviti. I ja završavam školu. Možemo planove kovati kako hoćemo.“ – sva sretna ovila sam ruke oko njegovoga vrata.
Blago je svojim velikim šakama obuhvatio moje ruke i povukao ih sa svoga vrata.
„Simeona, ja sam oženjen. Tamo me čeka žena sa bebom.“ – pljuštale su riječi koje nisam mogla pohvatati, koje su kao pomahnitale muhe udarale od moje lice.
„Tko je još čuo da vojak bude oženjen.“ – pomislila sam bespomoćno.
komentiraj (19) * ispiši * #
komentiraj (20) * ispiši * #
Kućica u cvijeću
srijeda , 20.08.2008.
Žene uzdišu za mnom.
Baš kao djevojčice u osnovnoj i srednjoj školi.
Moj brat i ja stajali bi, naslonjeni s podignutom nogom na zid škole, i čekali napaljene vršnjakinje da izađu na veliki odmor i lome se koja će prije osvojiti naša mangupska srca.
Majka nam ništa nije mogla. Od kako je otac poginuo, a ona radila i po tri posla da nam može priuštiti normalan život, nas dva smo se nepovratno otkinuli s lanca koji nas je držao pod njenom kontrolom.
Pubertet je zbilja vražji posao.
No, i to prođe. Uspjela nas je majka progurati nekako kroz bilo kakvu obrtničku školu, plačući po zbornicama i izvlačeći sažaljenje nemilosrdnih predavača u školi. Tada sam ih mrzio. A danas im kapu skidam. Nikada ne bih mogao raditi s tuđom djecom.
Pa ni sa svojom. Zato se nisam ženio.
Visok sam. Imam crne oči i crnu kosu. I od žena se ne mogu obraniti. Same mi dolaze.
Baš nekako pred sami kraj rata završio sam u Njemačkoj.
Kad mi je Zlata javila da mi je jedini brat poginuo, raspalio sam rafalom po nebu, opsovao, bacio kapu i otišao. Nisam znao gdje idem. Do Zlate nisam mogao, jer smo bili na dva ratišta na dva kraja zemlje. Ona je sama morala sa svojih četvero dječice proći kroz užase oko pogreba i mirenja sa sudbinom.
Majku sam već kad je zakuhalo bio otpremio u Njemačku kod prijatelja.
Barem sam, što se toga tiče, mogao biti siguran da mi majci neće nitko grkljan presjeći.
I tad, kad sam zgazio kapu, pljunuo pred nogu i čizmom utirao u zemlju, znao sam da je u meni umro i posljednji ideal.
Jesam li dezertirao? Zar je bitno.
Došao sam majci. I morao krojiti plan za spas te jadne dječice.
Dvoje smo majka i ja odmah uzeli k sebi na školovanje i dali sve od sebe da djeca zaborave na proživljene užase.
Činilo se da smo i uspjeli.
Dvoje starijih smo o Božiću i Uskrsu dovodili k sebi na nekoliko dana i punili do vrata 'bunkere' od autobusa u povratku sa hranom i odjećom visokog kvaliteta njemačkih proizvođača.
No, da u životu ne ide sve baš tako glatko, pokazalo se onoga dana kad sam dobio kuvertu u kojoj je pisalo da je rat u mojoj zemlji gotov i da moram napustiti Njemačku.
***
Uvijek sam volio male, niske žene sa velikom guzicom. Kada bih vodio ljubav s njima, bilo ih je lako podići i vladati s njihovim malim tijelima.
Ingeborg je bila mamina dobra prijateljica. To me malo čudilo, s obzirom da je moja majka odlazila kod nje po potrebi i čistila kuću o velikom spremanju. Uvijek je bila galantna i davala majci više novca nego je bilo dogovoreno. Dolazila bi k nama u stan i donosila pregršt darova za djecu. Ali, prije nego bi došla pitala je majku kada ću ja biti kući.
Moja majka, poštena žena, koja je sve godine nakon očeve pogibije ostala vjerna svom jedinom izabraniku pred crkvom i Bogom, nije ni u ludilu mogla pomisliti, da jedna bogata, udana švabica, majka dvoje velike djece, može za cilj imati osvajanje njenoga sina.
Poludio sam kad sam prvi put vidio njenu stražnjicu. Bila je to najzamamnija pozadina kakvu su moje oči ikada vidjele. Dok je stajala u kuhinji pored sudopera i nagnula čašu vode visoko i otpijala gutljaj po gutljaj tvrde njemačke vode iz slavine, ja sam rukama u mislima uzimao mjere njenog zadnjeg trapa.
Nije se trebala puno truditi oko mene. Navraćao sam k njenoj kući, praveći se lud da mi je majka rekla da dođem po nju, a onda bi odlazili u njenu spavaću sobu i ona bi mi otkrivala svoj svijet raskalašene ljubavnice, drolje, prostakuše.
Prvi put sam bio zbunjen kada je njen muž ostao pored bazena, a ona me odvela u sobu, kao da on ne postoji.
„Ne brini. On ima ljubavnicu. Mi živimo kao dva dobra susjeda. Tko će dijeliti sve ovo i blamirati se oko djece. Ovako je bolje. Ne brini ti ni za što.“ – dok je to govorila, pomislio sam ' vi, lude švabe' i nestajao u njenim oblinama. Nikada joj nisam odao moju opsesiju o debeloguzim ženama.
***
Kad sam joj jednoga dana došao skrušen i pokazao kuvertu sa tiskanim tekstom koja je značila naš kraj, ona je izvukla 'asa iz rukava'.
„Znala sam ja da će i to doći. Nego, sve je spremno. Našla sam ti jednu prijateljicu koja se nikada nije udavala. Dat ćemo joj deset tisuća maraka za vjenčanje 'zbog papira' i ti ostaješ sa mnom.“ – mazno mi je govorila dok je jahala u mom krilu.
„A majka?“ – upitao sam zabrinuto.
„Pa, nju smo već vjenčali s mojim ocem udovcem. Nije ti rekla?“ – gledala me upitno.
„Ah, jadna moja mama. Mogu misliti da se onesvijestila kada je rekla 'da' nepoznatom čovjeku. To je za nju skrnavljenje crkvenoga vjenčanja s ocem.“ – smijao sam se dok sam govorio Ingeborg o zabludi moje majke.
„Martha će nas primiti sutra oko četiri da se dogovorimo sve oko odlaska kod odvjetnika gdje ćete sklopiti pismeni dogovor o tvom odricanju na prava nasljedstva i izjave da to radiš samo iz trenutačnih interesa.“ – rekla mi je Ingeborg.
Uska stazica uokvirena šarenim niskim cvijećem kroz malo zeleno more guste pokošene trave vodila nas je do velikih drvenih vrata prizemne kuće sa velikim kosim krovom ispod kojeg su kao dva oka virila dva mala prozora. Bio je lijep sunčan dan i puhao je blagi povjetarac.
Na travnjaku su se nalazile četiri bijele stolice, a sa okrugloga stola šuškao je stoljnjak od neobičnoga materijala. Mali pas koji je ležao ispred svoje kućice, lijeno je podigao glavu i povirio na svoje velike oči ispod obješenih ušiju. Nastavio je kunjati.
Ingeborg je dohvatila veliku alku sa glavom lava i lupnula tri puta.
Lijepa mlada plavuša pojavila se iza velike smeđe drvene površine i na prvi mah pogledala me tako da sam znao da se zaljubila u mene. Ponašao sam se kao da ništa nisam zamijetio, ali me budno oko Ingeborg držalo na uzici. Martha nam je rukom pokazala prema stolu i stolicama i krenula za nama.
Nakon par trenutaka kratkoga upoznavanja, ponudila nas je da li želimo popiti kavu ili sok. Nakon potvrdnog odgovora, digla se iz stolice i krenula prema kući.
Mislio sam da ću pasti sa stolice. Bile su to guzice prečnika jedan metar. Nisam vidio ništa ljepše u svom životu. Dok sam kao pas s isplaženim jezikom buljio za njom i zamišljao kako im 'uzimam mjeru', Ingeborg me mlatnula po koljenu i podigla prst visoko u zrak:
„Da se nisi usudio. Samo probaj.“
***
S nekoliko sjedina po sljepoočnicama i trbuha još uvijek ravnog kao u atlete, stigao sam u rodilište s velikim buketom Marthinog omiljenoga cvijeća.
Danas se vraćamo u našu malu prizemnu kuću, sa velikim kosim krovom, ispod kojeg kao dva mala oka vire dva prozora.
Jedan je buduća soba naše novorođene djevojčice.
(A još ponekad zalutam do Ingeborg. Ne možemo se tako lako 'skinuti' jedno s drugoga.)
komentiraj (18) * ispiši * #
Biti na istom mjestu opet
ponedjeljak , 18.08.2008.
1979.
To što joj je majka govorila da je lijepa i ima predivno tijelo, nikako nije moglo prevladati dojam koji je odašiljalo zrcalo. Ono je govorilo da joj je stražnjica velika kao vagon, a nos ne može stati u veličinu zrcala za cijelu njenu figuru.
Kada bi majka sa žudnjom držala u ruci lijepe majice koje sežu do pasa, ona bi nezadovoljno frknula kroz nos kao psić i odmahnula rukom. Nikada dovoljno dugu tuniku ili mušku majicu nije mogla pronaći za pokrivanje svoje pozadine.
I na ovom iznenadnom putu sa ferijalnim savezom, tražila je mjesto negdje u pozadini busa, gdje bi mogla biti samo promatrač. Slađani je svakako bilo svejedno. Njen mozak je funkcionirao kao kod djeteta, mada u to nikada nije baš vjerovala. A nepojmljivo je bilo i da se netko uporno ponaša poput djeteta. Jer, ona je već sa pet godina htjela biti kao da ima dvadeset i pet.
Suha trava, koja se probijala između obloga kamenja na stazama velikog poznatog spomenika, podignutog u sjećanje na živote poginulih partizana, imala je čudnu žutu boju. Iako se voda izlijevala preko zelenog kamena, koji je predstavljao orgulje, trava je bila spržena.
Dok je pozirala za slikanje za uspomenu u ovom gradu kroz koji samo prolaze, svu svoju pažnju usmjerila je na to da se stražnjica ne vidi niti iz kojeg kuta.
Bila je sretna kada su krenuli. Da je ostala još koji tren, njena zaljubljenost u taj grad počela bi ju boljeti.
1999.
"Sine, pazi da se ne posklizneš preko zidića." - doviknula je svomu jedincu.
Voda koja bi trebala teći preko zelenoga kamena koji predstavlja orgulje, već je odavno presušila. Nitko ne zna koliko je granata palo na te oblutke po stazama za šetnju.
Prvi dani zvaničnoga mira bili su znak da će se poduzeće koje se bavi odvozom smeća, početi baviti i uređenjem grada. Mnogi od sugrađana bili su sretni kada su pošišali i posjekli podivljale grane ukrasnih grmova. Bilo je strašno gledati ljude kako krvavo zarađuju kruh. Nikada se nije moglo toliko vjerovati, da su demineri očistili baš svaki kut tog impozantnog spomenika.
U početku su se ljudi ustručavali koraknuti na zidine tog spomenika. Pogrda na komunjare ili partizane koji su počinili zlo, ovladala je ljudima do te mjere da su mnogi bili zagovornici rušenja tog velikog zdanja. Čak su neki odjednom, imali informaciju iz prve ruke koliko je novaca bačeno na tu hrpu kamena.
Njih dvoje su se popeli na najviši dio spomenika i držali se isključivo stazice. U jednom trenu uplašila se i psa, koji je lutao kroz okolno grmlje i tako mogao aktivirati zaostalu granatu.
Kako sebi mogu dozvoliti tu drskost da pričaju o bolu i sijati mržnju, ti isti ljudi koji nisu znali što znači kad zaboli rat, kad se izgubi voljeno biće.
"Vidiš, sine, tamo onu izgorjelu zgradu. Kažu da je točno ispod njenih zidina tata poginuo u ratu." - govorila je dok je desnom rukom zaklanjala oči od sunca koje se nisko spustilo prema zalazu i polijevalo grad svojim zlatnim zalazećim zrakama.
1981.
Već drugo ljeto koristila je zaraditi koji novčić preko studentskog servisa. Usporedo sa polaganjem ispita, grad u koji je kročila kao studentica ekonomije bi oživio sa pregršt ljetnih kulturnih događanja. Hostese su bile tražene na sve strane, čime bi ona dopunjavala svoj novinarski honorarni rad.
Na petodnevnoj likovnoj izložbi slika u velikom centru kulture, u večernjim satima stajala bi u vratima velike dvorane i dijelila letak s biografijom slikara. Još na otvaranju odradila je svoj novinarski zadatak i pripremila prelijep tonski zapis za jutarnji program.
Njenoj dugoj plavoj kosi i dugim nogama nije odoljela njegova duša umjetnika, i sanjarski ju je promatrajući zamolio da mu radi društvo nakon zatvaranja izložbe u susjednom baru.
Mnogo je pričao. Sa njegovih usana tiho je klizila njegova životna priča o nepodnošljivosti i vječitom sukobu sa ocem. Pažljivo je pratila kretanje njegovih mesnatih usana, pa kada bi galama prisutnih boema nadjačala njegov tihi glas, mogla je pohvatati niti iz njegove priče.
Da li netko zna reći kada kemija pusti prvi plamičak, prvi znak, da su se predodređeni putovi dvoje mladih ljudi, ukrižili? Mislim da ne. Nitko ne zna objasniti niti zapisati kako izgleda formula ljubavi koja pusti svoje zlatne niti i sve više ih zapetljava i povezuje oko dva bića.
Nije ju zasmetalo što je bio stariji desetak godina. Čak naprotiv, njenoj zrelosti nije mogao parirati niti jedan muškarac kojeg je do sada upoznala.
2008.
"Hej, jesi li to ti? Dođi ovamo za naš stol. Što ima? Dugo te nisam vidjela." - dozivala ju je kolegica s fakulteta, koja je sjedila sa suprugom, poznatim kirurgom. Nije bila ushićena da sjedne za njihov stol, ali je smatrala nepristojnim dati bilo koju ispriku i dalje stajati sama ispred vrata.
"Ah, evo Flavio mi ima izložbu večeras. Diplomirao je prošle godine i ovo mu je prva samostalna." - ponosno je pričala o svom sinu, diplomantu akademije.
"Da, draga, baš sam pomislila, isti je svoj tata. To je nevjerojatno. Kao da me tvoj muž gleda ispod onih crnih obrva. Što su ti geni. Eh, da je živ pa da ga vidi. Ne pada iver daleko od klade. A ti? Baš se ne daš. Gladuješ, a? Meni ne smeta što sam se malo udebljala. Ja ti, znaš, baš ono uživam u hrani. Zašto da ne...."- dalje ju nije slušala. Smirenim pogledom pratila je njena usta kroz koja je izlazila bujica riječi, a ništa nije rekla. "A bila si tako lijepa i ja sam patila što nisam kao ti." - prepustila se svojim mislima, jer je znala da neće doći do riječi i da nije bitno što bi joj ona i odgovorila.
Njen suprug, vitak i zgodan, sjedio je pored nje, zavaljen, sa laktima naslonjenim o rubove pletene plastične fotelje, gledao je na pola zatvorenih očiju i lica sjajnoga od znoja, jer je samo njegova stolica bila na najsunčanijem dijelu terase.
komentiraj (15) * ispiši * #
Kuća ponad mora
subota , 16.08.2008.
Čitala je o tuđim sjetnim prebiranjima po djetinjstvu.
Čitala je o suhim, prašnjavim stazicama pored rijeke, koje bi povremeno postale blatnjave ondje gdje bi dječica uz vrisku izlazila na obalu na mjestu gdje ima 'dobra debela grana', za koju bi se uz vrisku uhvatili i odbacili što dalje u jedino duboko mjesto. O tužnim vrbama nagnutim kao staricama nad poludivlje male valove rijeke. O malim dječjim kupaćim gaćicama, sašivenim s majčinim rukama i običnom šivaćom iglom od jeftinog tankog materijala, kupljenog 'na metar' u prodavaonicama iz tog vremena, gdje se na istom mjestu moglo kupiti čavle 'na kilo' i lonac za kuhanje graha ili malo krumpira. Voljela je čitati o tim pitomim vremenima, koja su je sjećala na poneki vikend kod bake. Mirisalo je iz tih priča po 'Gavrilović' pašteti i polovici prerezanog paradajza sa malo soli po vrhu. Voda bi joj iza zuba krenula, jer neke stvari i ona je osjetila iz tih priča. Poput paštete i paradajza.
Ali, većina njenoga života pripadala je gradskom asfaltu i igri na komadu trave između visokih nebodera. Organizirala bi djecu da pokupe papiriće koje je nanio topli ljetni vjetar, mada u tom vremenu nije bilo ovoliko smeća. Majke su na tržnicu odlazile s cekerima od pletenog pruća ili bi povrće donosile u vrećicama od platna sa cvjetnim uzorkom.
„Zar nikada nisi bila na jezeru?“ – upita ju brat začuđeno.
„Ne, ja sam bila poslušno dijete. Do jezera ipak ima šest kilometara.“ – ironično je odgovorila bratu, koji je počeo skitati sa petnaest, a ona ni sa devetnaest. Ne bi nikada dozvolila sebi, vidjeti ljuto očevo lice, zato što bi se njeno mlado tijelo našlo između hrpe pohotnih pogleda mladih jaraca.
Jezero?
Nalazilo se na selu. I za nju bilo predaleko otići ljeti bez očevog dopuštenja.
Rijeka?
Nalazila se par desetina metara od autoceste, koja je dijelila njen grad i rijeku.
Tu su ljeti za vrućina ljudi odlazili sa starim dekama i sjedili pored rijeke, tražeći ugodu hladnog vjetra koji je rijeka nosila na svojim ramenima.
More?
Tamo je ona samo odlazila na kupanje. To je bilo njeno jedino sjećanje na ljeta njenoga djetinjstva.
Na moru će živjeti kad se otkine od očevog protektorata. I onda će ga pozivati na besplatna ljetovanja, zaklela se sebi još po polasku u rujne jeseni na novu školsku godinu. Jedini san je bio otići iz grada koji nije imao more.
„Tata, hajde dođi na nekoliko dana. More je ugodno toplo.“ – govorila mu je svake godine u slušalicu telefona.
„E, dijete moje. Ne može moj tlak podnijeti vrelinu noći pored mora. Ja ti sad trebam planinu. Hvala ti kao da sam i bio.“ – pokorno,kao malo dijete otac bi uzvraćao.
„Dobro, tata. Uplatit ću ti tjedan dana u Toplicama. Tamo je čak i hladno u ovo doba noćima.“ – rekla bi kao poslušna mala djevojčica, ocu koji je ostao veliki lik u njenom životu i čije mišljenje je uvijek budilo strahopoštovanje u njenim žilama.
Spustila je slušalicu i malim, ručno rađenim stepenicama u kamenu, prošetala do plaže podno velike kuće iznad mora.
komentiraj (18) * ispiši * #
Mislim ja nešto....IDEM!!!
subota , 09.08.2008.Ma, znate što?
Mislim ja nešto....ljeto miriše, more zapljuskuje, borovi mirišu...
Life is good! Life is short!
Treba od života uzeti sve što pruža.
Treba slijediti znakove pored puta.
Odoh ja još malo krstariti, ploviti....pa, što bude!
Grli vas vaša Decy
P.S. Uvijek ima dolje u arhivi nepročitanog,
a ja cijenim vaše mišljenje.
Recite: što mislite:)
komentiraj (31) * ispiši * #
Nekad i sad
četvrtak , 07.08.2008.
Onoliko koliko bi on svojom šakom prosuo, uz prijeteći tresak, o stol, toliko je trebalo da ona 'razvuče' do kraja mjeseca. Nikada nije znala koliko je naplatio, niti bi i u ludilu smjela pomisliti da ga upita.
„Gdje ćeš?“ – kad ga je prvi put upitala, nakon samo nekoliko dana bračnoga staža, kao odgovor dobila je pogled koji ju je presjekao na nekoliko mjesta njenog krhkog i mršavog tijela.
„Da me to više nikada nisi upitala!“ – slijedio je prijeteći odgovor.
I zaista, sva ona beskonačna ljubav prema njemu, nakon samo nekoliko dana pretvorila se u beskonačan strah. Toliko veliki, da je sve što bi mu trebala reći, 'umotavala', obrađivala i činila blažim, da se njegovo lice ne bi razljutilo i postalo bijesno.
Dok su postavili krov na kući, jedne gaće su bile na konopu za sušenje, a druge na njoj. Svoga prvorođenoga jedinca othranila je na pet pelena: dvije na konopu, dvije na djetetu, a peta za podmetnuti pod glavu.
„Ne znam što da radim. Imam u boci ulja toliko da mogu namastiti dno od lonca, a mislila sam napraviti i jednu savijaču od sira.“ – zabrinuto mu je podigla bocu od ulja i pokazala. Upravo takva, kao nemoćna srna, uhvaćena i pokorna, bila je plodno tlo za njegov urođeni gnjev raspuštanog i divljeg najmlađeg od šestoro djece. I majka mu je mnogo puta znala reći: 'Koliko li ćeš ih samo promijeniti. Nitko te neće trpjeti'.
„Potrudi se da ti bude za oboje.“ – hladnim i zapovjednim glasom odgovorio je otac njenog prvorođenca.
Onda kada joj je kupio prvu bundu i zlatnu ogrlicu, ni tada nije znala koliko iznosi njegova plaća i dodaci na prekovremeni rad. Putovanje u Veneziu, Istanbul, Beč; dočeci Novih godina u elitnim hotelima; ljetovanja i zimovanja, uvijek su značili povratak u stari kavez namrgođenoga lica svoga dresera.
No, gorčinu koja je izjedala njeno grlo, nije mogla prikriti. Strah u njenom pogledu zamijenila je tupost, a njihov jedinac već im je odavno podario unuka koji je uradio prve korake. Da bi zaokružio sliku o sebi kao čovjeku nezgodne naravi, koji uvijek ima 'posljednju riječ', k tomu je još i 'zaludio' za njihovom kućnom prijateljicom. Sve je morala gledati, a ništa ne vidjeti. Kasno je bilo otići, jer nikada nije bila uposlena.
Ništa ju više nije moglo povrijediti. Odavno je bila toliko povrijeđena, da je na sve gledala sa savršenim mirom. Kao mjesto u koje se stalno udara, tako je i njeno tijelo s vana i iznutra, otupjelo na njegovu psihološku torturu.
S ljubomorom je gledala mlade majke koje su dovodile djecu u vrtić, koji se nalazio u blizini njihove velike i raskošne kuće. Zavidjela im je na nasmiješenom suprugu, koji bi obasipao dijete poljupcima, noseći ga u naručju prema automobilu.
Kao sol na ranu, osvježiše se njena bolna sjećanja, na vječno nervoznoga muža, koji je uvijek imao sastavljene dlačice gustih crnih obrva. Jednom prilikom, dok je šetala s djetetom u kolicima, iz vrta poznate gradske kavane, začula je grohotan i zarazan smijeh. Iako je uvijek vodila računa o svom ponašanju u javnosti, jer su zli jezici brzinom munje donosili glas o mladoj snahi njegovoj majci, diskretnim pogledom ispod sunčanih naočala pogledala je u stranu.
Nije mogla vjerovati kad je shvatila da je 'vlasnik' tog bezbrižnog smijeha njen vlastiti suprug. Sjedio je zavaljen u bijelu plastičnu stolicu sa nekolicinom svoga muškoga društva i bio kao veselo dijete koje su roditelji doveli u luna park.
Gledala je profil nasmijanoga lica čovjeka koga nije poznavala.
„Znaš, kćeri draga, moraš pojesti vreću soli da bi upoznala svoga životnoga druga.“ – govorila joj je baka.
„Znači nikad.“ – pomislila je u tom trenutku gledajući svoga veseloga supruga, koji će prvim korakom u njihovo obiteljsko carstvo sličiti na mračno nebo koje sluti na strašno nevrijeme.
***
„Ja radim!“ – drsko i bahato govorila je njena snaha, kada bi joj netko prigovorio o površnosti oko urednosti u novom stanu. Ili neodgovornom ponašanju za bilo kakvo dano obećanje ili dogovor.
Imali su sve: novi stan, novo auto, siguran posao oboje, ali uvijek se osjećala napetost između njih dvoje. Snahino unaprjeđenje na poslu, kao da je bilo vrh njene krune koju nitko nije smio dosegnuti. Nimalo draga, čak nesimpatična, bila je žena koja je po cijeli dan bila odsutna iz kuće. Da li je bilo dovoljno živjeti u spoznaji da je 'ulovila' supruga, a sad se stvari odvijaju same od sebe, nitko nije mogao shvatiti 'matematiku' po kojoj je živjela ta nedraga osoba.
„Možda je tako bolje. Iako se radi o mom jedincu. Muškarci misle da su vječiti mamini dječaci, i vrlo brzo žele nove igračke. Ovako, dok on sve opere, izglača, skuha, nema vremena razmišljati o muškoj dosadi.“ – razmišljala je o goloj istini o okrutnosti vječnog labirinta 'muškarac – žena'.
Nekad: „Ako mi ne budeš mogla roditi, možeš se kupiti svojoj majci. Ja hoću nasljednika.“
Sad: „Ako ti se ne sviđa, možeš se pokupiti svojoj mamici. Dijete i ja ostajemo u stanu.“
komentiraj (20) * ispiši * #
Kutija od sandala
srijeda , 06.08.2008.
Koliko tisuća milja daleko, a ipak ne dovoljno. I opet me hvata panika, ne znam hoću li ju moći svladati.
Do sada mi to, još na ovaj dan nije uspjelo.
Kišica je poprskala zelenu travu u dvorištu i pokvasila Andyeve igračke. Ima toga i previše, znam, ali moram liječiti svoju ogromnu bol kupovinom svega što poželim prije nego li on i prstićem upre u nešto.
Nered, vječiti nered po dvorištu. I Marin mi uvijek prigovara: "Gdje je nestala ona čistunica?"
Klavir se sjaji, bez trunke prašine. I odavno nisam zaplesala prstima po njemu.
Ne mogu. Boli me svaki njegov nježni ton. Glazba me boli godinama.
I to ljuti Marina.
Vrijeme je da sjednem i pišem pismo. I uredno ga odložim u šarenu kutiju od mojih najdražih sandala. Iako imam sve i mogu si priuštiti i lijepu kutiju za pisma, ja jednostavno moram svoju ljubav i suze na taj datum pohraniti u tu kutiju.
"Ne možeš, ljubavi biti ljubomoran na nekoga koga više nemam. To ti ne dozvoljavam." - na ovaj dan uvijek mu rukom nježno moram preći preko svježe obrijanog lica i svojim pogledom duboko prodrijeti u njegove uplašene oči. Toliko duboko da mu usadim mir za cijelu sljedeću godinu.
Ovdje u obećanoj zemlji, kolijevci demokracije i zemlji gdje se svi ljudi osjećaju jednakima (mada crnci tvrde da se najmanje slobodnim osjećaju ovdje), nisam nikada upotrijebila znanje stečeno od Marina.
Bilo je to pred sedamnaest godina, u našem rodnom gradu.
"Antonio je poginuo!", javili su mi kao da je to nešto tek onako, nevažno, ne tako strašno. Toliko jednostavno, da sam se samo srušila na pod kao slomljena lutka u izlogu neke jeftine prodavaonice.
Antonio je bio moja prva, jedina, velika ljubav. Podarila sam mu svu svoju nevinost, mladost, naivnost. A on je to znao čuvati. Budila sam se kupana u njegovom obožavanju, a kasnije zajedno i sa našim sinom, Nikšom. Nikada se nisam pitala smijem li biti toliko sretna, jer sam bila tiha, žena iz sjene kako kod rodbine, tako i na radnom mjestu. Hodala sam lagano kao sjena, tiho kao da ću nekoga probuditi.
I nikada dovoljno. Valjda je to zato što sam odrasla u strahu da je otac opet došao pijan i da bi me mogao gađati pepeljarom ili praznom bocom, ako ga probudim, svaljenog kao odron zemlje na sofi u dnevnom boravku, kroz koji smo morali proći, kada uđemo u kuću.
Kao i svakoj ženi, koja ima muža koji joj kupuje meso, novine, higijenske uloške, onoga trenutka kad ga izgubi, prvo pomisli da mora naučiti voziti auto, jer nije lako vući po nekoliko vrećica s tržnice ili udaljene trgovine.
Marin je bio prvi instruktor koga su mi ponudili. Tada su to bile državne agencije za obuku i strogo na vrijeme me čekao ispred naše velike kapije.
"Tiha si, a ja moram vikati, jer ništa ne slušaš što ti govorim." - pokušavao me ukoriti da ne slijedim njegove upute kako pokrenuti limenjaka na četiri kotača. Tada je to bio 'stojadin'. Svi smo učili na 'stojadinima'.
No, o čemu ja to pričam. Zar je bitno.
Bitno je da mi je Marin pružio lijepu toplu riječ, poštovao bol u meni i navukao me na tanak led da zadrhtim kada je moja ruka dotakla njegovu na mjenjaču brzina. Stresla sam se muške dlakave ruke i osjetila se prljavom, kao da varam Antonia.
"Čuješ li što ti govorim? Nikada nećeš položiti ako me ne budeš slušala!" - ljutito mi je viknuo.
Ja sam podigla ruke sa upravljača i noge sa spojke i gasa, a auto se toliko stresao da sam udarila glavom naprijed.
I počela plakati.
Njegov zagrljaj je bio melem za moju bol. I tako smo počeli varati. Ja, mog mrtvog Antonia, on svoju živu suprugu i dvoje djece.
Znam da su se zgražali svi, i veliki i mali, u našem malom mjestu, kada smo Marin i ja iznajmili stan i počeli živjeti zajedno. Volio je moga Nikšu kao da je njegov rođeni. A nitko nam ništa nije smio reći.
Izbjegavala sam u početku poći do grada, da bih se sklonila od pogleda punih prijekora.
Nije ni to dugo trajalo. Rat je prekratio naše muke, pa smo sa samo dvije putne torbe krenuli u nepoznato.
Evo me danas tu. Sjedim za svojim sjajnim klavirom i pišem svoje pismo.
Datum: isti onaj kao kada su javili da je Antonio poginuo, putujući u Trst da našem Nikši kupi autić za rođendan. Nisu mi dozvolili da ga vidim, toliko mu je lice bilo unakaženo. Smrskao ga je teretnjak, čiji je vozač zaspao za volanom.
A onda je i moj Nikša zaspao za volanom. Imao je samo osamnaest godina.
Nisam se mogla niti od njega oprostiti posljednji put.
U mojim sjećanjima njihova lica su lijepa, njegovana i obrijana, nasmiješena i sretna...onakva kakva sam posljednji put vidjela.
"Opet pismo? I što s njim?" - tužnoga pogleda obratio mi se Marin, ulazeći u prostrani dnevni boravak, noseći u rukama pokisle igračke iz dvorišta.
"Ljubavi, jednom kada opet odemo tamo, stavit ću ih na njegov grob. Mora znati da ga se nikad nisam odrekla."
komentiraj (12) * ispiši * #
Treba samo reći 'ne'
utorak , 05.08.2008.
Vani je bilo strašno nevrijeme.
Čula je čak u sobi, ležeći u krevetu, kako kuglice leda lupaju po krovu kuće.
„U jutro ćemo svi vidjeti strašnu štetu.“ – pomislila je.
Sjene krošanja drveća što su se kao plećati muškarci ljuljale po zidovima sobe, činile su dojam oluje još strašnijim. Iz daljine je dopirao takav tutanj grmljavine kao da je stajala ispod Krkinog slapa. Po zidu sobe slijevale su se sjene krupnih kapi kiše, koje su spojene činile duge isprekidane crte.
On je spavao.
Ono gađenje, odbojnost i nemirenje sa samom sobom, kao da je blijedilo, odjednom je postala svjesna toga. Ljubav, koja je kao bolan i jak 'šut', kolala njenim venama više od jednog desetljeća, stopila se sa svakom njenom porom i postala dio nje. Tu se ništa nije moglo. I baš, kao što mu je godinama govorila: 'voljet ću te dok mi srce kuca, pa čak i onda kada se sretnemo kao stranci i ja pređem na drugu stranu ulice. I tada će mi noge klecati i u donjem trbuhu gorjet će mi vatra.'
Niti je bježala, niti je željela pobjeći od te ljubavi. Nosila ju je uvijek čvrsto stisnutu u sebi, kao kada dijete nosi najdražu igračku i ne odvaja se od nje, čak i kada pođe spavati. 'Nikad ne reci nikad', sto puta je ponavljala sebi staru izreku, svjesna da ju je 'stigla' na njeno gnušanje nad ljudima koji vole cijeli život jednu osobu do te mjere da upropaste svoje postojanje do zadnjeg trenutka svoga života.
Baldo je ležao pored nje i čvrsto spavao. Nije čuo nevrijeme koje se sručilo na njihov grad, kao prokletstvo starih vračara. Još je mirno držao ruku na njenom trbuhu i tiho disao, licem okrenut prema njoj. Sjene krošanja drveća, koje se povijalo vani pod snažnim naletima vjetra, prešle bi sa zidova i preko njegovoga lica. Bilo je mirno i opuštano.
„Mogla bih ja ovoga čovjeka i zavoljeti. Pa, i moja baka je zavoljela djeda, nije bitno kada. Bitno je da mi žene zavolimo dobrotu i muškarčevu potrebu da nas štiti.“ – mislila je Dora gledajući njegovo lice, naslonivši se na lakat svoje lijeve ruke, lica blizu njegovoga.
Primaknula se bliže njegovim usnama i pomislila kako ne osjeti neugodan zadah.
„Da, baš je kao malo dijete čist. I u duši i svakako.“ – omotala je plahtu oko svoga struka i golih dojki prošetala do kuhinje. Nije smjela pomisliti 'čist kao beba', jer je samo Njemu tepala 'moja beba mirišljava'.
Niz stakla prozora slijevala se olujna kiša, a na ulici su se kanalizacijski otvori već 'gušili' od lišća i plastičnih vrećica. Malo jezero se opet napravilo na njihovom raskrižju, kao i uvijek kada naglo dođe velika kiša.
U ruci je držala čašu sa hladnim sokom i prisjećala se kada bi sa Njim na brzinu vodila ljubav, u parkiranom autu negdje tik uz cestu, jer su oboje prštali od nadošle strasti. Nitko ih nije mogao vidjeti i čuti kako divlje uzdišu na vrhuncu svoje slasti, jer su stakla bila zamagljena od vlage koja se stvarala po unutrašnjim staklima, upravo ovako kako se zamaglio prozor od daha sa njenih usana.Osjećala je te tanke srebrne niti koje su se za sva vremena ispružile između njih i učinile ih nerazdvojnim do kraja života.
„Da, nerazdvojne u osjećanjima, ali ne i fizički.“ – otela se Dori misao, a u taj tren šuškanje stopala po pločicama u kuhinji značilo je da se Baldo prenuo iz sna i traži ju. Obgrlio ju je s leđa rukama tako da je obje njene male dojke uzeo dlanovima, onako kako se pažljivo beru voćke.
Donedavno je mrzila taj trenutak i izvijala se kao zmija, opsjednuta mišlju da samo Njegove ruke mogu igrati tu igru. Voljela Mu je sjediti u krilu izvijena tako da njene bradavice dođu u nivo njegovih usana, a on se samo kao malo dijete prisloni, pa se jednom poigrava s palcom, a drugu oblizuje vrhom jezika, što je iz nje mamilo glasne uzdahe.
Baldove ruke su klizile po njenim grudima zaštitnički i znala je da on nikada neće pogledati na sat i lica oblivenoga rumenilom reći: „Trebao bih poći.“
Baldo je uvijek bio tu, samo za nju i spreman raditi što joj srce poželi.
Njena odanost Njemu pravdala ga je da je i on bio spreman učiniti sve za nju, ali samo dok završi krov, pa onda samo da završi ogradu. Onda je došlo krštenje, pa mamina godišnjica. A godina je uvijek imala iste datume. I ti isti datumi vukli su za sobom iste obveze u krugu Njegove 'čerge' iz godine u godinu.
„Misliš li na Njega?“ – brižno i kroz šapat upita Baldo sa prizvukom straha.
Okrenula se, uzela Baldovo lice u svoje dvije šake i pogledala ga ravno u oči.
„Ponekad. Sve manje. Jučer mu se nisam javila kad je zvao.“ – reče mu Dora zadivljena osjećajem koji ju je prožeo, kao davne '99-te, kada je shvatila već treći dan, da se pridružila nepušačima i gledajući svoje, tada, blijedo i mršavo lice, rekla sebi:“Vi“.
komentiraj (12) * ispiši * #
I to treba znati
nedjelja , 03.08.2008.
Koliko tuge nosim u sebi na ovaj daleki put. Mogla bih potopiti cijeli svijet kada bih riknula kao ranjeni jelen ovdje, u nigdje, gdje nepoznati domovi, ljudi, djeca promiču. Putokazi dolaze i prolaze, a ni u jednom nisam prepoznala svoj put. Nema ni ptica. Samo jedna tužna čaplja stoji na jednoj nozi nasred rijeke. Kamiondžija se naginje iz svog velikog crnog kamiona, da vidi moje preplanule noge, na kojima počiva tvoja ruka. Odronilo se brdo sa tisuću malih stijena, koje sliče mojim suzama što se kotrljaju bešumno niz moje obraze. Reklame o sretnom životu, u sretnim stanovima i automobilima za sretan put.
Sve je to štos.
Pravog recepta nema.
Kao da tvoja ruka upija svu moju tugu, klizi u moje međunožje, nježno. Okrenuh se i susretoh se sa tvojim osmijehom, sa najljepših usana na svijetu.
Rijeka je mutna, kao mutna sreća i dobro je što na njoj ima mnogo mostova za prijeći. Baš je dobro što te imam, pa da ovako skupa šutimo.
I to treba znati.
I kad šutimo mi, ljubav priča.
***
Čovjek na benzinskoj crpki, žurnim korakom krenuo je prema crpki broj 5, na kojoj smo zaustavili naš auto.
„Koliko?“ – upitao je, provirujući ispod oboda svog kačketa sa logom velike austrijske kompanije.
„Do vrha.“ – rekoh mu ja, s obzirom da je prišao mom otvorenom prozoru.
„Idem ja do toaleta.“ – rekla sam, otvarajući rukom svoja suvozačka vrata.
„Hoćemo li popiti kavu ovdje, izgleda fino tamo ispod tende, nije toliko hladno.“ – čula sam tvoj glas, koji sam obožavala, naročito kada bi svojim rukama obuzimao moje tijelo i šaputao:'ljubavi moja'.
„Može, ali ja bih radije unutra.“ – dodala sam i uputila se prema toaletu.
Zrcalo je bilo veliko i u njemu ugledah svoj lik.
„Lijepo moje.“ – prisjetih se tvoga obožavanja i pomislih da si u pravu. Ali, tugu nisam mogla ignorirati. Gnjavila me kao prosjakinja na svakom koraku. Vrata se u 'predprostoru' nisu mogla zatvoriti i kroz taj mali uski otvor čulo se zujanje jurećih automobila, a oni bi kao pčelice prolijetali ispred mojih očiju.
„Sigurno jure dvjesto na sat. „ – pomislila sam i krenula.
Moj dragi, voljeni muškarac sjedio je za stolom i gledao u pravcu toaleta.
Znala sam da jedva čeka da se vratim iz toaleta.
„Ja sam ti stavio šećer i promiješao.“
„Hvala.“ – rekoh mu mazno i pređoh rukom preko koljena pa malo više. Pogledom pređoh preko unutrašnjosti restorana, da vidim je li netko vidio moju malu prostotu.
***
Pobježe mi misao u noć kad smo vodili ljubav, pa si se smijao mojoj nespretnosti. Ja se zarumenjela od srama.
I dok mi osmijehom uzvraćaš, kažeš:“Znaš čega sam se sjetio?“, pa mi pričaš o toj noći kad sam se 'gnijezdila' na tebi.
Sretna sam što šutnja između nas priča.
I to treba znati.
Pripadamo si.
Volimo se.
I ja prosipam tugu iz grla neočekivanim jecajima, a o nju se spotiču graditelji novih cesta.
I ne razumiju moju tugu.
I to treba znati.
Ništa više nije važno.
Spusti samo ruku na moja koljena i vodi nas daleko od ovih tužnih cesta, bez putokaza.
Uvijek se uljuljaš u mojoj dobroti.
I uvijek se uspaničiš u mojem bježanju.
Ovaj put si me preduhitrio i krenuo zajedno sa mnom na putu za bijeg.
komentiraj (21) * ispiši * #
Dan dobrih želja 3
petak , 01.08.2008. Škatula za snove
Dordora je bila prva vlasnica škatulice.
Koo je druga koju je 'zapalo' otvoriti svoju škatulicu i u nju
skupljati vaše želje, snove, bisere....što već tko ima i ostavlja.
Ja sam danas u roditeljskoj kući i slavimo rođendan moje majke.
Miriše roštilj na sve strane, svira vesela glazba, darovi se otvaraju, svi smo radosni...i ja se uskoro vraćam u svoje virtualno carstvo.
Rado bih vam poslužila kriške hladne "Pijesak" torte, hladnoga vina ili soka, što već tko voli.
Zato, uzmite čašu i dignite..a onda ostavite svoje tople riječi u moju škatulicu.
komentiraj (16) * ispiši * #
