Vani je bilo strašno nevrijeme.
Čula je čak u sobi, ležeći u krevetu, kako kuglice leda lupaju po krovu kuće.
„U jutro ćemo svi vidjeti strašnu štetu.“ – pomislila je.
Sjene krošanja drveća što su se kao plećati muškarci ljuljale po zidovima sobe, činile su dojam oluje još strašnijim. Iz daljine je dopirao takav tutanj grmljavine kao da je stajala ispod Krkinog slapa. Po zidu sobe slijevale su se sjene krupnih kapi kiše, koje su spojene činile duge isprekidane crte.
On je spavao.
Ono gađenje, odbojnost i nemirenje sa samom sobom, kao da je blijedilo, odjednom je postala svjesna toga. Ljubav, koja je kao bolan i jak 'šut', kolala njenim venama više od jednog desetljeća, stopila se sa svakom njenom porom i postala dio nje. Tu se ništa nije moglo. I baš, kao što mu je godinama govorila: 'voljet ću te dok mi srce kuca, pa čak i onda kada se sretnemo kao stranci i ja pređem na drugu stranu ulice. I tada će mi noge klecati i u donjem trbuhu gorjet će mi vatra.'
Niti je bježala, niti je željela pobjeći od te ljubavi. Nosila ju je uvijek čvrsto stisnutu u sebi, kao kada dijete nosi najdražu igračku i ne odvaja se od nje, čak i kada pođe spavati. 'Nikad ne reci nikad', sto puta je ponavljala sebi staru izreku, svjesna da ju je 'stigla' na njeno gnušanje nad ljudima koji vole cijeli život jednu osobu do te mjere da upropaste svoje postojanje do zadnjeg trenutka svoga života.
Baldo je ležao pored nje i čvrsto spavao. Nije čuo nevrijeme koje se sručilo na njihov grad, kao prokletstvo starih vračara. Još je mirno držao ruku na njenom trbuhu i tiho disao, licem okrenut prema njoj. Sjene krošanja drveća, koje se povijalo vani pod snažnim naletima vjetra, prešle bi sa zidova i preko njegovoga lica. Bilo je mirno i opuštano.
„Mogla bih ja ovoga čovjeka i zavoljeti. Pa, i moja baka je zavoljela djeda, nije bitno kada. Bitno je da mi žene zavolimo dobrotu i muškarčevu potrebu da nas štiti.“ – mislila je Dora gledajući njegovo lice, naslonivši se na lakat svoje lijeve ruke, lica blizu njegovoga.
Primaknula se bliže njegovim usnama i pomislila kako ne osjeti neugodan zadah.
„Da, baš je kao malo dijete čist. I u duši i svakako.“ – omotala je plahtu oko svoga struka i golih dojki prošetala do kuhinje. Nije smjela pomisliti 'čist kao beba', jer je samo Njemu tepala 'moja beba mirišljava'.
Niz stakla prozora slijevala se olujna kiša, a na ulici su se kanalizacijski otvori već 'gušili' od lišća i plastičnih vrećica. Malo jezero se opet napravilo na njihovom raskrižju, kao i uvijek kada naglo dođe velika kiša.
U ruci je držala čašu sa hladnim sokom i prisjećala se kada bi sa Njim na brzinu vodila ljubav, u parkiranom autu negdje tik uz cestu, jer su oboje prštali od nadošle strasti. Nitko ih nije mogao vidjeti i čuti kako divlje uzdišu na vrhuncu svoje slasti, jer su stakla bila zamagljena od vlage koja se stvarala po unutrašnjim staklima, upravo ovako kako se zamaglio prozor od daha sa njenih usana.Osjećala je te tanke srebrne niti koje su se za sva vremena ispružile između njih i učinile ih nerazdvojnim do kraja života.
„Da, nerazdvojne u osjećanjima, ali ne i fizički.“ – otela se Dori misao, a u taj tren šuškanje stopala po pločicama u kuhinji značilo je da se Baldo prenuo iz sna i traži ju. Obgrlio ju je s leđa rukama tako da je obje njene male dojke uzeo dlanovima, onako kako se pažljivo beru voćke.
Donedavno je mrzila taj trenutak i izvijala se kao zmija, opsjednuta mišlju da samo Njegove ruke mogu igrati tu igru. Voljela Mu je sjediti u krilu izvijena tako da njene bradavice dođu u nivo njegovih usana, a on se samo kao malo dijete prisloni, pa se jednom poigrava s palcom, a drugu oblizuje vrhom jezika, što je iz nje mamilo glasne uzdahe.
Baldove ruke su klizile po njenim grudima zaštitnički i znala je da on nikada neće pogledati na sat i lica oblivenoga rumenilom reći: „Trebao bih poći.“
Baldo je uvijek bio tu, samo za nju i spreman raditi što joj srce poželi.
Njena odanost Njemu pravdala ga je da je i on bio spreman učiniti sve za nju, ali samo dok završi krov, pa onda samo da završi ogradu. Onda je došlo krštenje, pa mamina godišnjica. A godina je uvijek imala iste datume. I ti isti datumi vukli su za sobom iste obveze u krugu Njegove 'čerge' iz godine u godinu.
„Misliš li na Njega?“ – brižno i kroz šapat upita Baldo sa prizvukom straha.
Okrenula se, uzela Baldovo lice u svoje dvije šake i pogledala ga ravno u oči.
„Ponekad. Sve manje. Jučer mu se nisam javila kad je zvao.“ – reče mu Dora zadivljena osjećajem koji ju je prožeo, kao davne '99-te, kada je shvatila već treći dan, da se pridružila nepušačima i gledajući svoje, tada, blijedo i mršavo lice, rekla sebi:“Vi“.
Post je objavljen 05.08.2008. u 05:08 sati.