Žene uzdišu za mnom.
Baš kao djevojčice u osnovnoj i srednjoj školi.
Moj brat i ja stajali bi, naslonjeni s podignutom nogom na zid škole, i čekali napaljene vršnjakinje da izađu na veliki odmor i lome se koja će prije osvojiti naša mangupska srca.
Majka nam ništa nije mogla. Od kako je otac poginuo, a ona radila i po tri posla da nam može priuštiti normalan život, nas dva smo se nepovratno otkinuli s lanca koji nas je držao pod njenom kontrolom.
Pubertet je zbilja vražji posao.
No, i to prođe. Uspjela nas je majka progurati nekako kroz bilo kakvu obrtničku školu, plačući po zbornicama i izvlačeći sažaljenje nemilosrdnih predavača u školi. Tada sam ih mrzio. A danas im kapu skidam. Nikada ne bih mogao raditi s tuđom djecom.
Pa ni sa svojom. Zato se nisam ženio.
Visok sam. Imam crne oči i crnu kosu. I od žena se ne mogu obraniti. Same mi dolaze.
Baš nekako pred sami kraj rata završio sam u Njemačkoj.
Kad mi je Zlata javila da mi je jedini brat poginuo, raspalio sam rafalom po nebu, opsovao, bacio kapu i otišao. Nisam znao gdje idem. Do Zlate nisam mogao, jer smo bili na dva ratišta na dva kraja zemlje. Ona je sama morala sa svojih četvero dječice proći kroz užase oko pogreba i mirenja sa sudbinom.
Majku sam već kad je zakuhalo bio otpremio u Njemačku kod prijatelja.
Barem sam, što se toga tiče, mogao biti siguran da mi majci neće nitko grkljan presjeći.
I tad, kad sam zgazio kapu, pljunuo pred nogu i čizmom utirao u zemlju, znao sam da je u meni umro i posljednji ideal.
Jesam li dezertirao? Zar je bitno.
Došao sam majci. I morao krojiti plan za spas te jadne dječice.
Dvoje smo majka i ja odmah uzeli k sebi na školovanje i dali sve od sebe da djeca zaborave na proživljene užase.
Činilo se da smo i uspjeli.
Dvoje starijih smo o Božiću i Uskrsu dovodili k sebi na nekoliko dana i punili do vrata 'bunkere' od autobusa u povratku sa hranom i odjećom visokog kvaliteta njemačkih proizvođača.
No, da u životu ne ide sve baš tako glatko, pokazalo se onoga dana kad sam dobio kuvertu u kojoj je pisalo da je rat u mojoj zemlji gotov i da moram napustiti Njemačku.
***
Uvijek sam volio male, niske žene sa velikom guzicom. Kada bih vodio ljubav s njima, bilo ih je lako podići i vladati s njihovim malim tijelima.
Ingeborg je bila mamina dobra prijateljica. To me malo čudilo, s obzirom da je moja majka odlazila kod nje po potrebi i čistila kuću o velikom spremanju. Uvijek je bila galantna i davala majci više novca nego je bilo dogovoreno. Dolazila bi k nama u stan i donosila pregršt darova za djecu. Ali, prije nego bi došla pitala je majku kada ću ja biti kući.
Moja majka, poštena žena, koja je sve godine nakon očeve pogibije ostala vjerna svom jedinom izabraniku pred crkvom i Bogom, nije ni u ludilu mogla pomisliti, da jedna bogata, udana švabica, majka dvoje velike djece, može za cilj imati osvajanje njenoga sina.
Poludio sam kad sam prvi put vidio njenu stražnjicu. Bila je to najzamamnija pozadina kakvu su moje oči ikada vidjele. Dok je stajala u kuhinji pored sudopera i nagnula čašu vode visoko i otpijala gutljaj po gutljaj tvrde njemačke vode iz slavine, ja sam rukama u mislima uzimao mjere njenog zadnjeg trapa.
Nije se trebala puno truditi oko mene. Navraćao sam k njenoj kući, praveći se lud da mi je majka rekla da dođem po nju, a onda bi odlazili u njenu spavaću sobu i ona bi mi otkrivala svoj svijet raskalašene ljubavnice, drolje, prostakuše.
Prvi put sam bio zbunjen kada je njen muž ostao pored bazena, a ona me odvela u sobu, kao da on ne postoji.
„Ne brini. On ima ljubavnicu. Mi živimo kao dva dobra susjeda. Tko će dijeliti sve ovo i blamirati se oko djece. Ovako je bolje. Ne brini ti ni za što.“ – dok je to govorila, pomislio sam ' vi, lude švabe' i nestajao u njenim oblinama. Nikada joj nisam odao moju opsesiju o debeloguzim ženama.
***
Kad sam joj jednoga dana došao skrušen i pokazao kuvertu sa tiskanim tekstom koja je značila naš kraj, ona je izvukla 'asa iz rukava'.
„Znala sam ja da će i to doći. Nego, sve je spremno. Našla sam ti jednu prijateljicu koja se nikada nije udavala. Dat ćemo joj deset tisuća maraka za vjenčanje 'zbog papira' i ti ostaješ sa mnom.“ – mazno mi je govorila dok je jahala u mom krilu.
„A majka?“ – upitao sam zabrinuto.
„Pa, nju smo već vjenčali s mojim ocem udovcem. Nije ti rekla?“ – gledala me upitno.
„Ah, jadna moja mama. Mogu misliti da se onesvijestila kada je rekla 'da' nepoznatom čovjeku. To je za nju skrnavljenje crkvenoga vjenčanja s ocem.“ – smijao sam se dok sam govorio Ingeborg o zabludi moje majke.
„Martha će nas primiti sutra oko četiri da se dogovorimo sve oko odlaska kod odvjetnika gdje ćete sklopiti pismeni dogovor o tvom odricanju na prava nasljedstva i izjave da to radiš samo iz trenutačnih interesa.“ – rekla mi je Ingeborg.
Uska stazica uokvirena šarenim niskim cvijećem kroz malo zeleno more guste pokošene trave vodila nas je do velikih drvenih vrata prizemne kuće sa velikim kosim krovom ispod kojeg su kao dva oka virila dva mala prozora. Bio je lijep sunčan dan i puhao je blagi povjetarac.
Na travnjaku su se nalazile četiri bijele stolice, a sa okrugloga stola šuškao je stoljnjak od neobičnoga materijala. Mali pas koji je ležao ispred svoje kućice, lijeno je podigao glavu i povirio na svoje velike oči ispod obješenih ušiju. Nastavio je kunjati.
Ingeborg je dohvatila veliku alku sa glavom lava i lupnula tri puta.
Lijepa mlada plavuša pojavila se iza velike smeđe drvene površine i na prvi mah pogledala me tako da sam znao da se zaljubila u mene. Ponašao sam se kao da ništa nisam zamijetio, ali me budno oko Ingeborg držalo na uzici. Martha nam je rukom pokazala prema stolu i stolicama i krenula za nama.
Nakon par trenutaka kratkoga upoznavanja, ponudila nas je da li želimo popiti kavu ili sok. Nakon potvrdnog odgovora, digla se iz stolice i krenula prema kući.
Mislio sam da ću pasti sa stolice. Bile su to guzice prečnika jedan metar. Nisam vidio ništa ljepše u svom životu. Dok sam kao pas s isplaženim jezikom buljio za njom i zamišljao kako im 'uzimam mjeru', Ingeborg me mlatnula po koljenu i podigla prst visoko u zrak:
„Da se nisi usudio. Samo probaj.“
***
S nekoliko sjedina po sljepoočnicama i trbuha još uvijek ravnog kao u atlete, stigao sam u rodilište s velikim buketom Marthinog omiljenoga cvijeća.
Danas se vraćamo u našu malu prizemnu kuću, sa velikim kosim krovom, ispod kojeg kao dva mala oka vire dva prozora.
Jedan je buduća soba naše novorođene djevojčice.
(A još ponekad zalutam do Ingeborg. Ne možemo se tako lako 'skinuti' jedno s drugoga.)
Post je objavljen 20.08.2008. u 10:10 sati.