Koliko tuge nosim u sebi na ovaj daleki put. Mogla bih potopiti cijeli svijet kada bih riknula kao ranjeni jelen ovdje, u nigdje, gdje nepoznati domovi, ljudi, djeca promiču. Putokazi dolaze i prolaze, a ni u jednom nisam prepoznala svoj put. Nema ni ptica. Samo jedna tužna čaplja stoji na jednoj nozi nasred rijeke. Kamiondžija se naginje iz svog velikog crnog kamiona, da vidi moje preplanule noge, na kojima počiva tvoja ruka. Odronilo se brdo sa tisuću malih stijena, koje sliče mojim suzama što se kotrljaju bešumno niz moje obraze. Reklame o sretnom životu, u sretnim stanovima i automobilima za sretan put.
Sve je to štos.
Pravog recepta nema.
Kao da tvoja ruka upija svu moju tugu, klizi u moje međunožje, nježno. Okrenuh se i susretoh se sa tvojim osmijehom, sa najljepših usana na svijetu.
Rijeka je mutna, kao mutna sreća i dobro je što na njoj ima mnogo mostova za prijeći. Baš je dobro što te imam, pa da ovako skupa šutimo.
I to treba znati.
I kad šutimo mi, ljubav priča.
***
Čovjek na benzinskoj crpki, žurnim korakom krenuo je prema crpki broj 5, na kojoj smo zaustavili naš auto.
„Koliko?“ – upitao je, provirujući ispod oboda svog kačketa sa logom velike austrijske kompanije.
„Do vrha.“ – rekoh mu ja, s obzirom da je prišao mom otvorenom prozoru.
„Idem ja do toaleta.“ – rekla sam, otvarajući rukom svoja suvozačka vrata.
„Hoćemo li popiti kavu ovdje, izgleda fino tamo ispod tende, nije toliko hladno.“ – čula sam tvoj glas, koji sam obožavala, naročito kada bi svojim rukama obuzimao moje tijelo i šaputao:'ljubavi moja'.
„Može, ali ja bih radije unutra.“ – dodala sam i uputila se prema toaletu.
Zrcalo je bilo veliko i u njemu ugledah svoj lik.
„Lijepo moje.“ – prisjetih se tvoga obožavanja i pomislih da si u pravu. Ali, tugu nisam mogla ignorirati. Gnjavila me kao prosjakinja na svakom koraku. Vrata se u 'predprostoru' nisu mogla zatvoriti i kroz taj mali uski otvor čulo se zujanje jurećih automobila, a oni bi kao pčelice prolijetali ispred mojih očiju.
„Sigurno jure dvjesto na sat. „ – pomislila sam i krenula.
Moj dragi, voljeni muškarac sjedio je za stolom i gledao u pravcu toaleta.
Znala sam da jedva čeka da se vratim iz toaleta.
„Ja sam ti stavio šećer i promiješao.“
„Hvala.“ – rekoh mu mazno i pređoh rukom preko koljena pa malo više. Pogledom pređoh preko unutrašnjosti restorana, da vidim je li netko vidio moju malu prostotu.
***
Pobježe mi misao u noć kad smo vodili ljubav, pa si se smijao mojoj nespretnosti. Ja se zarumenjela od srama.
I dok mi osmijehom uzvraćaš, kažeš:“Znaš čega sam se sjetio?“, pa mi pričaš o toj noći kad sam se 'gnijezdila' na tebi.
Sretna sam što šutnja između nas priča.
I to treba znati.
Pripadamo si.
Volimo se.
I ja prosipam tugu iz grla neočekivanim jecajima, a o nju se spotiču graditelji novih cesta.
I ne razumiju moju tugu.
I to treba znati.
Ništa više nije važno.
Spusti samo ruku na moja koljena i vodi nas daleko od ovih tužnih cesta, bez putokaza.
Uvijek se uljuljaš u mojoj dobroti.
I uvijek se uspaničiš u mojem bježanju.
Ovaj put si me preduhitrio i krenuo zajedno sa mnom na putu za bijeg.
Post je objavljen 03.08.2008. u 03:08 sati.