U ono doba momci su u vojsku odlazili sa osamnaest, odmah po završenoj srednjoj školi. Rijetki su se dalje školovali. A isto tako, nije bilo popularno u moje vrijeme odlaziti u velike gradove na studij, jer je to skupo stajalo. Samo su rijetki mogli ostvariti san o visokom školovanju.Prosječne obitelji živjele su od prosječnih plaća, pa se teško čekalo na diplomu iz srednje škole i što prije donijeti kući prvu plaću pa malo pomoći.
Došla sam iz malog u malo veće mjesto. Bio je to gradić sa kojih stotinjak tisuća stanovnika. Stanovala sam kod ujne i ujaka.
Na meni se odmah moglo vidjeti da sam zbunjena cura iz njive. Još sa deset mojih malih godina otac me vodio u njivu da okopavam krumpir i plijevim travu.
Nisam bila viša od metar i pol, a u kukovima sam bila jaka, prava snaša. Pokušavala sam ja ljepšim hodom prikriti svoj radni vijek 'između redaka', kako su zvali cure sa sela.
A i ime sam dobila po babi, pa mi je u silnom trudu sa prikrijem svoje komplekse, ime bilo velika prepreka.
No, o grešci mojih roditelja ili seoskoga piskarala u matičnom uredu, ja sam tek vađenjem rodnoga lista u završnom razredu saznala da sam cijelog svog mladog života pisala i izgovarala pogrešno svoje rođeno ime.
Teško sam uspostavljala kontakt s muškima.
Nekako bih se u ogledalu već mrzila od ranoga jutra. Imala sam poveću glavu na kojoj je lice djelovalo široko. Oči su mi bile kao dvije koščice iz šljive, a usne mesnate, pa bi mi niz bijelih zuba uvijek djelovao kao da imam više zuba nego druge djevojke u školi. Uzdignute obrve u visokom luku činile su čelo kraćim.
Jedne noći dobila sam strašno visoku temperaturu. Da me kuk zaista boli nitko mi nije vjerovao, pa sam s teškom mukom radila vježbe na satu tjelesnoga. Govorili su da mi kosti ne mogu nositi salo na tom malom zdepastom tijelu.
Ujko je zabrinuto palio svog starog 'juga' u ranu zoru i sav znojan nosio me na stražnje sjedalo. Ujna mu je šaputala:
„Bože, tuđe dijete. Ako joj što bude.“
Meni nitko ništa nije govorio, iako sam imala osamnaest godina.
Ujko je sjedio na stolici pored moga kreveta i zabrinuto me gledao, dok je meni gorjelo i u glavi i u kuku.
„Dijete, našli su ti neku bakteriju u kuku. Morat će ti bušiti velikom iglom i vaditi gnoj. Boljet će, ali budi jaka. Kažu da ima nade. Otac i majka ti ne mogu doći, imaju puno posla u polju.“ – tiho mi je govorio ujko o onome što se s njim došaptavao liječnik iza mojih leđa.
Urlala sam kao ranjeni bik kada su mi iglom bušili kost i vadili tegle pune gnoja.
Ali, temperatura je pala i ja sam pojela prvu kiflu za doručak i popila šalicu mirišljavoga čaja od šipka. Bio je to najslađi obrok koji sam unijela u svoja usta za cijeloga života.
***
Sjedila sam na klupi pored lifta. Vrijeme posjeta je završilo, a meni nitko nije došao. No, nisam ja bila plačljivica. Njiva i sunce isklesali su od mene jaku curu. Marina je obećala da će mi donijeti knjige i pokazati što su novoga radili u školi. Bila sam u završnom razredu i nisam smjela dozvoliti da pokvarim svoj trud na kraju.
Uz stepenice u tišini bolničke zgrade penjao se vojak u maslinastom zimskom šinjelu. Imao je najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. Uzvratio mi je osmijehom i prstom dodirnuo rub svoje kapice, kao da me pozdravlja.
Nestao je iza pokretnih vrata, koja su se mogla zaključati jedino improviziranom kukicom za vrijeme zabranjenih posjeta. Inače, uvijek si mogao ući i izaći. Čak i pobjeći iz bolnice.
Sutradan u isto vrijeme izašla sam iz sobe i sjela na istu klupu. Mnogi pacijenti su dolazili na tu klupu zapaliti cigaretu i vodili široke razgovore, pa se tako bolje upoznavali.
Bile su to one iste plave oči, ali njihov vlasnik bio je u bolničkoj pidžami sa tankim plavim crticama.
„Mirko.“- sjeo je pored mene i pružio mi ruku. „Cigaretu?“
„Ne, hvala, ne smijem. Nisam još dobro. Zar ti nisi vojak?“ – bubnula sam.
„Jesam. Ovdje u vojarni imaju samo stacionar, a ja trebam specijalističku terapiju, pa su me ostavili. Imam neku infekciju.“ – pričao je dijalektom naroda daleko od moga kraja.
„“Simeona.“ – uzvratih mu svoje ime. Pa sam dodala: „ Do jučer Simeuna.“
***
Imali smo toliko toga pričati jedno o drugomu u mirišljave proljetne večeri, kada bismo šetali velikim gradskim parkom i izmjenjivali poljupce ispod diskretne svjetlosti gradskih svjetiljki.
Tko je mogao biti sretniji od djevojke sa sela, koja je sretna i zaljubljena šetala ulicama grada u koji je došla steći diplomu, pa se vratiti roditeljima.
„Simeona, moram ti nešto reći. Ja završavam vojni rok sljedećeg mjeseca.“ – čudno zabrinutog lica govorio je Mirko.
„Nema veze, jedini. Nismo preko svijeta. Ništa nas više ne može rastaviti. I ja završavam školu. Možemo planove kovati kako hoćemo.“ – sva sretna ovila sam ruke oko njegovoga vrata.
Blago je svojim velikim šakama obuhvatio moje ruke i povukao ih sa svoga vrata.
„Simeona, ja sam oženjen. Tamo me čeka žena sa bebom.“ – pljuštale su riječi koje nisam mogla pohvatati, koje su kao pomahnitale muhe udarale od moje lice.
„Tko je još čuo da vojak bude oženjen.“ – pomislila sam bespomoćno.
Post je objavljen 28.08.2008. u 19:28 sati.