Čitala je o tuđim sjetnim prebiranjima po djetinjstvu.
Čitala je o suhim, prašnjavim stazicama pored rijeke, koje bi povremeno postale blatnjave ondje gdje bi dječica uz vrisku izlazila na obalu na mjestu gdje ima 'dobra debela grana', za koju bi se uz vrisku uhvatili i odbacili što dalje u jedino duboko mjesto. O tužnim vrbama nagnutim kao staricama nad poludivlje male valove rijeke. O malim dječjim kupaćim gaćicama, sašivenim s majčinim rukama i običnom šivaćom iglom od jeftinog tankog materijala, kupljenog 'na metar' u prodavaonicama iz tog vremena, gdje se na istom mjestu moglo kupiti čavle 'na kilo' i lonac za kuhanje graha ili malo krumpira. Voljela je čitati o tim pitomim vremenima, koja su je sjećala na poneki vikend kod bake. Mirisalo je iz tih priča po 'Gavrilović' pašteti i polovici prerezanog paradajza sa malo soli po vrhu. Voda bi joj iza zuba krenula, jer neke stvari i ona je osjetila iz tih priča. Poput paštete i paradajza.
Ali, većina njenoga života pripadala je gradskom asfaltu i igri na komadu trave između visokih nebodera. Organizirala bi djecu da pokupe papiriće koje je nanio topli ljetni vjetar, mada u tom vremenu nije bilo ovoliko smeća. Majke su na tržnicu odlazile s cekerima od pletenog pruća ili bi povrće donosile u vrećicama od platna sa cvjetnim uzorkom.
„Zar nikada nisi bila na jezeru?“ – upita ju brat začuđeno.
„Ne, ja sam bila poslušno dijete. Do jezera ipak ima šest kilometara.“ – ironično je odgovorila bratu, koji je počeo skitati sa petnaest, a ona ni sa devetnaest. Ne bi nikada dozvolila sebi, vidjeti ljuto očevo lice, zato što bi se njeno mlado tijelo našlo između hrpe pohotnih pogleda mladih jaraca.
Jezero?
Nalazilo se na selu. I za nju bilo predaleko otići ljeti bez očevog dopuštenja.
Rijeka?
Nalazila se par desetina metara od autoceste, koja je dijelila njen grad i rijeku.
Tu su ljeti za vrućina ljudi odlazili sa starim dekama i sjedili pored rijeke, tražeći ugodu hladnog vjetra koji je rijeka nosila na svojim ramenima.
More?
Tamo je ona samo odlazila na kupanje. To je bilo njeno jedino sjećanje na ljeta njenoga djetinjstva.
Na moru će živjeti kad se otkine od očevog protektorata. I onda će ga pozivati na besplatna ljetovanja, zaklela se sebi još po polasku u rujne jeseni na novu školsku godinu. Jedini san je bio otići iz grada koji nije imao more.
„Tata, hajde dođi na nekoliko dana. More je ugodno toplo.“ – govorila mu je svake godine u slušalicu telefona.
„E, dijete moje. Ne može moj tlak podnijeti vrelinu noći pored mora. Ja ti sad trebam planinu. Hvala ti kao da sam i bio.“ – pokorno,kao malo dijete otac bi uzvraćao.
„Dobro, tata. Uplatit ću ti tjedan dana u Toplicama. Tamo je čak i hladno u ovo doba noćima.“ – rekla bi kao poslušna mala djevojčica, ocu koji je ostao veliki lik u njenom životu i čije mišljenje je uvijek budilo strahopoštovanje u njenim žilama.
Spustila je slušalicu i malim, ručno rađenim stepenicama u kamenu, prošetala do plaže podno velike kuće iznad mora.
Post je objavljen 16.08.2008. u 22:22 sati.