Onoliko koliko bi on svojom šakom prosuo, uz prijeteći tresak, o stol, toliko je trebalo da ona 'razvuče' do kraja mjeseca. Nikada nije znala koliko je naplatio, niti bi i u ludilu smjela pomisliti da ga upita.
„Gdje ćeš?“ – kad ga je prvi put upitala, nakon samo nekoliko dana bračnoga staža, kao odgovor dobila je pogled koji ju je presjekao na nekoliko mjesta njenog krhkog i mršavog tijela.
„Da me to više nikada nisi upitala!“ – slijedio je prijeteći odgovor.
I zaista, sva ona beskonačna ljubav prema njemu, nakon samo nekoliko dana pretvorila se u beskonačan strah. Toliko veliki, da je sve što bi mu trebala reći, 'umotavala', obrađivala i činila blažim, da se njegovo lice ne bi razljutilo i postalo bijesno.
Dok su postavili krov na kući, jedne gaće su bile na konopu za sušenje, a druge na njoj. Svoga prvorođenoga jedinca othranila je na pet pelena: dvije na konopu, dvije na djetetu, a peta za podmetnuti pod glavu.
„Ne znam što da radim. Imam u boci ulja toliko da mogu namastiti dno od lonca, a mislila sam napraviti i jednu savijaču od sira.“ – zabrinuto mu je podigla bocu od ulja i pokazala. Upravo takva, kao nemoćna srna, uhvaćena i pokorna, bila je plodno tlo za njegov urođeni gnjev raspuštanog i divljeg najmlađeg od šestoro djece. I majka mu je mnogo puta znala reći: 'Koliko li ćeš ih samo promijeniti. Nitko te neće trpjeti'.
„Potrudi se da ti bude za oboje.“ – hladnim i zapovjednim glasom odgovorio je otac njenog prvorođenca.
Onda kada joj je kupio prvu bundu i zlatnu ogrlicu, ni tada nije znala koliko iznosi njegova plaća i dodaci na prekovremeni rad. Putovanje u Veneziu, Istanbul, Beč; dočeci Novih godina u elitnim hotelima; ljetovanja i zimovanja, uvijek su značili povratak u stari kavez namrgođenoga lica svoga dresera.
No, gorčinu koja je izjedala njeno grlo, nije mogla prikriti. Strah u njenom pogledu zamijenila je tupost, a njihov jedinac već im je odavno podario unuka koji je uradio prve korake. Da bi zaokružio sliku o sebi kao čovjeku nezgodne naravi, koji uvijek ima 'posljednju riječ', k tomu je još i 'zaludio' za njihovom kućnom prijateljicom. Sve je morala gledati, a ništa ne vidjeti. Kasno je bilo otići, jer nikada nije bila uposlena.
Ništa ju više nije moglo povrijediti. Odavno je bila toliko povrijeđena, da je na sve gledala sa savršenim mirom. Kao mjesto u koje se stalno udara, tako je i njeno tijelo s vana i iznutra, otupjelo na njegovu psihološku torturu.
S ljubomorom je gledala mlade majke koje su dovodile djecu u vrtić, koji se nalazio u blizini njihove velike i raskošne kuće. Zavidjela im je na nasmiješenom suprugu, koji bi obasipao dijete poljupcima, noseći ga u naručju prema automobilu.
Kao sol na ranu, osvježiše se njena bolna sjećanja, na vječno nervoznoga muža, koji je uvijek imao sastavljene dlačice gustih crnih obrva. Jednom prilikom, dok je šetala s djetetom u kolicima, iz vrta poznate gradske kavane, začula je grohotan i zarazan smijeh. Iako je uvijek vodila računa o svom ponašanju u javnosti, jer su zli jezici brzinom munje donosili glas o mladoj snahi njegovoj majci, diskretnim pogledom ispod sunčanih naočala pogledala je u stranu.
Nije mogla vjerovati kad je shvatila da je 'vlasnik' tog bezbrižnog smijeha njen vlastiti suprug. Sjedio je zavaljen u bijelu plastičnu stolicu sa nekolicinom svoga muškoga društva i bio kao veselo dijete koje su roditelji doveli u luna park.
Gledala je profil nasmijanoga lica čovjeka koga nije poznavala.
„Znaš, kćeri draga, moraš pojesti vreću soli da bi upoznala svoga životnoga druga.“ – govorila joj je baka.
„Znači nikad.“ – pomislila je u tom trenutku gledajući svoga veseloga supruga, koji će prvim korakom u njihovo obiteljsko carstvo sličiti na mračno nebo koje sluti na strašno nevrijeme.
***
„Ja radim!“ – drsko i bahato govorila je njena snaha, kada bi joj netko prigovorio o površnosti oko urednosti u novom stanu. Ili neodgovornom ponašanju za bilo kakvo dano obećanje ili dogovor.
Imali su sve: novi stan, novo auto, siguran posao oboje, ali uvijek se osjećala napetost između njih dvoje. Snahino unaprjeđenje na poslu, kao da je bilo vrh njene krune koju nitko nije smio dosegnuti. Nimalo draga, čak nesimpatična, bila je žena koja je po cijeli dan bila odsutna iz kuće. Da li je bilo dovoljno živjeti u spoznaji da je 'ulovila' supruga, a sad se stvari odvijaju same od sebe, nitko nije mogao shvatiti 'matematiku' po kojoj je živjela ta nedraga osoba.
„Možda je tako bolje. Iako se radi o mom jedincu. Muškarci misle da su vječiti mamini dječaci, i vrlo brzo žele nove igračke. Ovako, dok on sve opere, izglača, skuha, nema vremena razmišljati o muškoj dosadi.“ – razmišljala je o goloj istini o okrutnosti vječnog labirinta 'muškarac – žena'.
Nekad: „Ako mi ne budeš mogla roditi, možeš se kupiti svojoj majci. Ja hoću nasljednika.“
Sad: „Ako ti se ne sviđa, možeš se pokupiti svojoj mamici. Dijete i ja ostajemo u stanu.“
Post je objavljen 07.08.2008. u 07:08 sati.